Razgovor s dr. Jürgenom Moltmannom

Dr. Jürgen Moltmann profesor je na Sveučilištu u Tübingenu i jedan od vodećih kršćanskih teologa današnjice. Godine 1964. objavio je djelo „Teologija nade.“ Ona je pobudila zanimanje ne samo europskih, već i svjetskih teoloških krugova.

Naime, mnogima nije bilo jasno kako se s nade ponovno vraća na križ, no upravo je u tome njegova posebnost koju je nastavio obrađivati i u knjizi „Raspeti Bog“. Obje knjige dostupne su na hrvatskom jeziku.
Dr. Moltmann rođen je 1926. godine. Nakon studija evangeličke teologije u Engleskoj i Njemačkoj, pedesetih godina XX. stoljeća radio je kao župnik u Bremenu. Oženjen je teologinjom Elisabeth i otac dvoje djece. U svoj teološki rad utkao je i osobno iskustvo patnje, križa, ali i nade.

Prof. Moltmann, više od četrdeset godina prošlo je od objavljivanja „Teologije nade“. Je li ova teologija i danas aktualna i s kolikom nadom možemo kršćanskim koracima koračati naprijed, prema budućnosti?

Nadam se da je knjiga aktualna i danas. Naime, kršćanska nada je živa do ispunjenja Božjeg obećanja u konačnom dolasku. Jedna je i od tri temeljne kreposti kršćanstva: vjera, nada i ljubav. A mi imamo teologiju vjere, teologiju ljubavi, ali do moje knjige nismo imali teologiju nade. To je, dakle, treća dimenzija kršćanskog života.

Što je sadržaj kršćanske nade, odnosno kojim to sadržajem ispunjavamo naš život usmjeren prema životu vječnom i nikad ugaslu vjeru, nadu i ljubav?

Moja prva hipoteza jest da je početak svakog kršćanskog sadržaja Kristovo uskrsnuće i raspeće na križ. Zato je svaki sadržaj nade uključen u Kristovo uskrsnuće. Slijedeći svjetlo Njegovog uskrsnuća, kao prvo, mi se nadamo konačnom uskrsnuću mrtvih, i kao drugo, potpunom uništenju smrti. I to uključuje novo nebo i novu zemlju gdje nema više smrti i suza, ako gledamo Otk 21. Kršćanska nada nije samo usmjerena na budućnost i budući život zajedništva s Bogom, kao što govori tradicionalno učenje. Pravoslavna teologija ističe pobožanstvenjenje kozmosa i zato kršćanska nada ne isključuje nikoga, a uključuje sve.

Patnja, trud, napor, odnosno križ života, kao da je izgnan iz naše svakodnevice. Moramo li se toga bojati i koliko kršćanstvo i kršćani tu imaju ulogu da bi posvijestili modernom društvu neminovnost nošenja križa u životu?

Mislim da možemo brinuti i misliti na Kristov križ jedino ako slijedimo njegov put iz Govora na gori. Ako se opiremo nepravdi i nasilju širom svijeta, tada mi nosimo Kristov križ. Tada je patnja puna nade u budućnost i sigurne nade. Tu ne spada svaka vrsta patnje, već one mesijanske koju mi kršćani dijelimo s Kristom.

Može li Vaša teologija pronaći svoje temelje i opravdanje i u osobnom iskustvu onog što ste morali doživjeti i proživjeti tijekom najvećeg zla XX. stoljeća, Drugog svjetskog rata? Je li 'nada' izrasla iz 'zla'?

Naravno. Smatram da teologija ne smije biti apstraktna, već konkretna i u odnosu s iskustvima u životu. Moje životno iskustvo je iskustvo smrti i zarobljeništva (u Drugom svjetskom ratu) i patnje i beznađa u mlađim danima, a ono je sigurno oblikovalo i moju teologiju. Ali to također vrijedi za jednog od mojih najboljih studenata, Miroslava Wolfa, koji je pisao o odbijanju i prihvaćanju. On razrađuje svoje osobno iskustvo iz Domovinskog rata. Teologija bi trebala biti tamo gdje ljudi jesu i započeti tamo gdje smo zajedno s ljudima. Teologija nije apstraktna znanost i svaki kršćanin je ujedno teolog. Svatko tko vjeruje, i malo o tome razmišlja, spreman je postati teolog. Mi bismo to trebali cijeniti. Obrazujemo teologe da bi razvili teologiju čovjeka kako bi se na kraju i vratili njemu.

Obasuti smo informacijama sa svih strana, neprestano nas netko uvjerava u nešto bilo putem reklama ili medija. Kako mi kršćani o svojoj nadi možemo i moramo govoriti u javnosti?

Imamo primjere poput onog pape Ivana XXIII. koji je izašao u javnost s velikim pozivom na nadu kada je inicirao održavanje Drugog vatikanskog sabora. I prvi poziv je bio adresiran na sve kršćanske zajednice. Imamo i drugi znak nade, kod Martina Luthera Kinga. Započeo je u Sjedinjenim Državama s pokretom za ljudska prava i nenasilnim putem ostvario promjene u rasističkim institucijama. Jedan od novijih znakova nade bio je i sloga Baracka Obame: „Yes, we can“ – „Da, mi možemo“. I trebamo takve glasove u javnosti, ma otkuda da dolazili, od crkava, od kršćana, gdje god djelovali. Moramo izaći iz beznađa, što je još u mojim mladenačkim danima šezdesetih godina u Engleskoj govorilo moje srce. Vidio sam tamo naslov jedne knjige političke stranke Nova ljevica, a glasila je „Iznad beznađa“. I upravo to je poruka nade: Izdignite se iznad beznađa, iskoristite priliku i učinite nešto hrabro.

Profesore Moltmann, vi ste evangelički teolog. Za vrijeme boravka u Zagrebu prošle godine gostovali ste na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Dakle, u Vašem je radu prisutna i ekumenska dimenzija. Koliko ste zadovoljni suradnjom među teolozima kršćanskih zajednica danas?

Osobno sam veoma zadovoljan tom suradnjom. Zadovoljan sam s teologijom oslobođenja koja dolazi iz Južne Amerike, zadovoljan sam s feminističkom teologijom, u što je uključena moja žena, te teologijom stvorenoga koja je nanovo formulirala kršćansko shvaćanje svijeta kao Božjega stvorenja. Dakle, budući da ni ja ne mogu učiniti bolje, veoma sam zadovoljan.

U duhu vaše 'Teologije nade', iz koje su izrasle mnoge druge teologije (oslobođenja, politička…), možete li se osvrnuti na encikliku pape Benedikta XVI. „Spe salvi“?

Nemam namjeru kritizirati pastoralno pismo Pape upućeno njegovim biskupima i vjernicima katolicima. Ali spreman sam izreći opravdani sud i kritiku teologije svojega bivšega kolege profesora Josepha Ratzingera. Mislim da je razvoj enciklike „Spe salvi“, objavljene prošle godine, usmjeren samo prema osobnoj dimenziji kršćanske nade i onoj prisutnoj u zajednici svetih. No, enciklika ne govori o onoj univerzalnoj dimenziji kršćanske nade u svrhu, kako je rekao apostol Pavao, rasta i stvaranja novog neba i nove zemlje na kojoj pravda pobjeđuje. A mi trebamo univerzalnu dimenziju kršćanske nade kako bismo se uključili u pripremu dolaska pravde i mira u naš današnji svijet.

Profesore Moltmann, i što biste nam poručili za kraj?

Ne odustajte od nade i ne odustajte od sebe samih. To od vas očekuje sam Bog.

Razgovarao: Ante Novak, HKR
Objavio: Katolički tjednik