Razgovor s dr. Dragom Župarićem

Nedavno ste na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu doktorirali na temu „Teološka poruka u dijalozima Knjige o Tobiji“. Za početak, možete li nam reći nešto više o odluci upravo za ovu temu?

Intenzivnije upoznavanje s Knjigom o Tobiji (Tob) počeo sam još za vrijeme studija klasične filologije na Sveučilištu u Zadru, kada sam 2002. god. radio diplomski rad. Naime, na poticaj prof. dr. Mate Zovkića, svoga bivšeg profesora biblijskih znanosti, odlučio sam tada za temu uzeti naslov Dijalozi u Knjizi o Tobiji, gdje sam ukratko analizirao tri odabrana dijaloga. Već otprije bilo mi je poznato da Knjiga o Tobiji obiluje brojnim i živim dijalozima, a jedan od razloga za pisanje o Tob je taj, što je njezin tekst do nas dospio na grčkom jeziku. Tako, radeći na ovoj tezi kretao sam se na neki način na područjima teologije i filologije.

Teološku poruku Knjige o Tobiji sveli ste na nekoliko tema, među kojima su i teme milostinje, pravednosti, istine te obiteljskog i vjerskog života. Koliko su ove teme aktualne i danas i mogu li odgovori koje pruža Knjiga o Tobiji na ova pitanja biti vrijedna za današnjeg čovjeka?

Teološka poruka Tob može svesti na nekoliko tema koje sam posebno obradio u posljednjem (VII.) poglavlju disertacije, a čini se da je okosnica poruke u pojmovima: milostinja, pravda, istina.
Što se tiče milostinje može se reći da Tob i nije ništa drugo doli pohvalna pjesma milostinji, koja se preporuča s posebnom manirom, a svoje uporište nalazi u mudrosnoj literaturi. Milosrdna djela imaju svoju tisućljetnu tradiciju u Mezopatamiji i Egiptu. Od 22 mjesta gdje se pojavljuje pojam milostinje u Tob, više je od jedne trećine u cjelokupnoj Septuaginti. U prilog ovome ide činjenica da je cjelokupna radnja knjige uokvirena u pojam milostinje, gdje Tobit u prvom licu kaže za sebe da je „činio mnoga milosrdna djela“ (1,3), te na kraju knjige kada pisac kaže da je Tobit milosrdno postupao čineći milosrdna djela (14,2). U Tob milostinja je prikazana kao sredstvo pomoću kojeg pravedan Židov služi bližnjemu i Bogu, te se stavlja u situaciju da može očekivati božansku zaštitu.
Pojam pravednosti, koji ne može poreći svoj starozavjetni kolorit, često se pojavljuje kao paralelan pojam za milostinju, te više naglašava pravni aspekt, odnosno zamjećivanje solidarnih čina prema drugima. Sintagma „činiti pravdu” sastavljena je s istim glagolom kao “davati milostinju”, pa je u tom smislu pravednost gotovo sinonim za milostinju.
Riječ istina u Tob osobito poprima konotaciju života po Zapovijedima, vjerodostojno i časno ljudsko ponašanje što izgrađuje zajednicu, kako je vidljivo u recima: 1,3; 3,5; 8,7. Tobitova solidarna djela i njegov strah Božji, odnosno ponašanje na putu istine vežu se s ključnim pojmom istine, kao dvije goruće točke jedne elipse. Tako je svaki solidaran čin ujedno izraz straha Božjeg. Na taj način u Tobitovoj i Tobijinoj spremnosti neminovno se pojavljuje pojam „puta“. U tom smislu istina se pokazuje kao put Božji (3,2), tj. njegov plan za izgradnju zajednice.
U analiziranim dijalozima Tob dobrim dijelom govori se o životu udvoje, ali smo na poseban način čitali retke u kojima je predstavljen realni obiteljski život, uključujući kušnju, razdvajanje, susrete, i sl. Tobit, Ana i njihov sin Tobija uzorna su obitelj u Izraelu, koja se Boga boji i osjeća za svoj narod, posebno za one koji su u potrebi. Knjiga o Tobiji prikazala je obiteljski život kroz dijalog među različitim članovima, kao što su: zaručnici, roditelji, djeca, zetovi, nevjeste, itd. Budući da je cilj knjige bitno u službi spasenja i pedagogije, Tob nam otkriva autentične životne vrednote, promovirajući osjećaj za brak i obitelj na kojima počiva društvena zajednica. Shvaćanje svetosti braka prema analiziranim recima ogleda se: kroz pojam monogamije, što počiva na tijesnoj povezanosti s pripadnicima istog (na)roda (4,12-13; 6,12.16); na braku koji je sklopljen prema volji Božjoj (8,7) i temelji se na iskazivanju hvale Bogu (10,13); na braku što ga prihvaćaju otac i majka supružnika (10,13) sa željom da vide produženje svoga života u unucima (14,3.23).

Jedna od tema kojima se bavi ova knjiga jeste i život u tuđini, nerijetko razapet između geta i asimilacije. Koliko je ta poruka primjenjiva danas, posebno na katolike koji žive u okruženju koje u većini nije katoličko?

Dijaspora u Tob ima prvenstveno društveno-političko značenje, gdje pojedinac igra značajnu ulogu u očuvanju židovskog identiteta, budući da je u raspršenju židovska obitelj najugroženija i ujedno najčvršća institucija. Problem židovskog identiteta u dijaspori vidljiv je u činjenici gdje se sugerira i traži način života koji se Bogu sviđa, i to hic et nunc (ovdje i sada). Mislim da ova knjiga može biti dobar poticaj svima koji hoće živjeti svoju vjeru, i ostati vjerni tradicionalnim vrednotama, u okruženju posve različitom, koje nije u većini katoličko. Tobit je nastojao živjeti u duhu Mojsijeva zakona, te i u inozemstvu radio na vrijednosti i učvršćenju identiteta među svojom braćom i narodom.

Jedna od tema je također i tema patnje, ali i zahvale i vjernosti Bogu u teškim trenutcima ljudskog života. Koju poruku i pouku današnji čitatelji mogu izvući iz ove knjige s obzirom na već spomenute teme?

Tobit je vidio smisao patnje u slavi Božjoj: Blago onima koji tebe vole, koji se raduju zbog tvoga mira! (Tob 13,14), i postojanosti u dobru: Budući da nisi oklijevao dići se od stola i ostaviti ručak kako bi sahranio mrtvaca (Tob 12,13).
Dok je Tobitova patnja posljedica njegove pobožnosti i ljubavi prema bližnjemu; Sara trpi, a da nije ništa loše napravila. Ovdje se spontano postavlja važno pitanje: na koji način čovjek može pronaći izlaz iz mreže, a da ne pretrpi štetu, te kako se može premostiti jaz između religioznosti i života? Izlaz je jedino u Gospodinu, kojem naši protagonisti upravljaju iskrene molitve (3,1-6.11-15), videći u njoj posljednju šansu. Pisac dobro znade da molitva nije neka magična formula, kojom čovjek postiže od Boga što zaželi: Tobitu i Sari molitva je prije svega sposobnost pouzdanja u Boga i stavljanje svoga života u Božje ruke. Tako molitva biva kadra oblikovati stav prema životu i usmjeriti putem kojim čovjek nije namjeravao ići. Primjeri Tobita i Sare u konačnici dovode do zaključka kako su ljudi pred Bogom molitelji, i kao takvi dolaze pred lice njegovo.
Ako pravednik trpi, postoji ograničeno vrijeme njegova trpljenja. Bog intervenira, ponekad i na čudesan način. Tobitova reakcija na vlastito trpljenje i olakšanje podcrtava religiozno gledanje knjige Tob. Treba zapaziti kako pozitivan binom pravda-nagrada (zdravlje, duga starost) nosi sa sobom pozitivne posljedice - nagradu Gospodina koji je jedini liječnik (usp. Izl 15,26). Tobit je umro dočekavši duboku starost (14,11).
U Situaciji sužanjstva Bog nije samo čvrst oslonac i koji se brine za pojedince, nego također kuša čovjeka, što je vidljivo i na Tobitovu primjeru. Tob smješta čovjeka u središte pripovijedanja. Iz nje možemo puno naučiti o ljudskoj tjeskobi i svemoći ljubavi, o ljudskom očaju i dozrijevanju. Ali najviše od svega doznajemo o zaštiti i vodstvu koje Bog daje čovjeku na njegovim putovima, iz čega nastaje određena sigurnost koja je vidljiva u analiziranim poglavljima.
Jedini vidljivi odgovor koji možemo dati na pitanje: zašto je Tobit pravednik trpio nevolju, u svjetlu je razumijevanja činjenice kako samo u povjerenju Bogu pobožnik može razumjeti, da sve što započinje može imati uspjeha te da Bog ljudsku sreću i nesreću uključuje u svoj plan spasenja. Bog može poslati ljudima muku iz spasenjsko-povijesnih namjera, ili da ljudi uvide kako sâmi ne mogu nadvladati svu patnju, nego samo uz njegovu pomoć. Kušnja ima svoj pedagoški karakter i smisao. Zato će u r. 12,13 Rafael reći da je bio s Tobitom.
Glagol „blagosloviti“ kao vodeći motiv u knjizi povezuje božanski svijet s ljudskim. Slaveći Boga Tobit je ušao u ritam stvaranja i prepoznao značenje imena, tj. da je Bog neizmjerno dobar. Molitva koju je Tobit izgovorio nakon ozdravljenja upravo je manifestacija njegove izvanredne vjere.

Osim što predajete na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, profesor ste i na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ako usporedite rad na te dvije institucije, koje su razlike, sličnosti, ali i eventualne poteškoće s kojima se susrećete?

Ne vidim velikih razlika u radu ove dvije institucije, budući da se radi o mladim ljudima i akademskoj razini. Drago mi je raditi s mladim ljudima i mislim da volim ovaj posao. Odgovorno shvaćam svoj rad na spomenutim fakultetima, stalo mi je da što kvalitetnije izvedem nastavu i što boljem prenesem znanje; za to sam i postavljen na takva mjesta. A što se tiče poteškoća, najviše mi smeta nerad i nezainteresiranost pojedinaca u nastavi. Žao mi je kada netko hotimice propušta priliku da proširi svoje znanje i ne uzima ono što mu se nudi – i to badava.

Između ostaloga, bavite se i klasičnim jezicima, posebno latinskim. Možete li nam reći odakle ljubav prema tome?

Mislim da ljubav prema klasičnim jezicima seže u gimnazijske dane. Naime, završio sam klasičnu gimnaziju (Sjemenište) kod Isusovaca u Dubrovniku, gdje sam maturirao 1983. god.
Latinski jezik bio je u najstarije vrijeme jezik kojim je govorio grad Rim i njegova najuža okolica, a širenjem rimske države i moći, povećavalo se i njegovo područje: postao je univerzalan jezik kojim su svi govorili i razumjeli ga (u rimskom carstvu bila su dva svjetska jezika: latinski na zapadu, a grčki na istoku). S vremenom Latinski jezik doživio je promjene, tako da su se iz pučkog latinskog govora razvili današnji romanski jezici, čiji je trag toga procesa dobro vidljiv u lingvističkoj baštini brojnih jezika. Stoga, studirati Latinski jezik znači - između ostalog - pronalaziti zajedničke korijene mnogih jezika.
Premda se danas ne govori latinskim jezikom, ipak se i dalje upotrebljava u naučnoj terminologiji, osobito u medicini. Danas smo u prilici čuti ili pak i sami upotrebljavamo riječi latinskog podrijetla, a koje su uobičajene međunarodne riječi, primjerice: auditorij, akvarij, solarij, deficit, luksuz, video, itd.
Iako, prvotno ne svojom voljom, nego voljom Ordinarija, upućen sam na studij klasične filologije u Zadar, gdje sam znanje prema klasičnim jezicima proširio, a ljubav prema njima produbio. Sada sam zadovoljan i sretan zbog toga!

Svakodnevno radite s mladima kao profesor. Postoji li među njima zanimanje za klasične jezike ili to više doživljavaju kao nešto što više nije tako aktualno?

Svakodnevno susrećem mlade koji uglavnom sa zanimanjem prate nastavu iz klasičnih jezika. Neki bi od njih željeli i studirati, ali, nažalost, u Sarajevu još uvijek nema katedre za Latinski jezik, a radi se na tome da se ponovno uspostavi. Budući da se danas nigdje ne govori Latinski jezik, ipak neki studenti i đaci – čini se - rado vole upotrijebiti sintagmu „mrtav jezik“. Međutim, ja im ne preporučam tako govoriti, jer takav naziv budi u njima neke negativne osjećaje i vibracije, u smislu kako treba učiti nešto „što je mrtvo“ i što se „nigdje ne koristi“. Latinski je i danas živ jezik na sebi svojstven način.

I sami ste istaknuli kako na hrvatskom govornom području baš i nema mnogo literature o Tobijinoj knjizi. Na koncu, možete li nam reći planirate li se i dalje baviti ovom tematikom i koji su uopće Vaši planovi za dalje?

Završetak ove disertacije ne smatram krajem mojeg zanimanja za Tob. Konac ovog projekta vidim tek kao jednu stepenicu koju je bilo nužno prijeći. Slijedi daljnji rad i moje zanimanje za ovu knjigu, samo u nekom drugom obliku. Premda u Tob nalazimo dosta povijesnih i geografskih nepravilnosti, ona ipak nosi veoma jasnu poruku. Tob i Biblija općenito uče što ne treba činiti (zlo), i ono što treba činiti (dobro); tako se čovjek oslobađa zloće i nesreće, a ispunja dobrotom i radošću (Tob 4,21). Što smo više dobri, više smo sretni!
U dijelovima Tob nismo dobili puno informacija o nekoj dalekoj epohi u kojoj je knjiga napisana. Ali, ako smo na putu traženja sebe, ako osluškujemo unutarnje poticaje i ono što se oko nas događa, ako smo spremni suočiti se s pomanjkanjem smisla i prihvaćanja slabosti, tada ćemo bolje razumjeti smisao koji proizlazi s njezinih stranica. Analizirani dijalozi na stranicama Tob nastojali su poučiti umijeću ljudskog života, koje je umijeće per eccellenza.

Razgovarala: Bojana Đukić