Razgovor s direktorom Hrvatskog Caritasa vlč. Ivanom Milovčićem

Nedavno je u prostorijama Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, a u okviru akcije «Tjedan solidarnosti i zajedništva sa Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini», potpisan je Ugovor za odobrene projekte između Hrvatskog Caritasa i Caritasa biskupske konferencije BiH. To nam je ujedno bila prigoda da razgovaramo s direktorom Hrvatskog Caritasa vlč. Ivanom Milovčićem.

Iako je po svojim djelima Hrvatski Caritas (HC) dobro poznat našim čitateljima, možete li nam reći nešto više o samoj njegovoj povijesti, strukturi te fokusu djelovanja?

Najkraće rečeno i po onome kako to definira i njegov Statut, HC je pastoralno tijelo Hrvatske biskupske konferencije (HBK). HC je, dakle, Caritas HBK. HC, kao nacionalni caritas, djeluje od Domovinskog rata naovamo, od kada je Hrvatska priznata i ustrojena kao pravna – suverena država odnosno od kada je ustanovljena HBK. Do tada djelovala je Biskupska konferencija Jugoslavije, pa je u skladu s time postojao Caritas pri Biskupskoj konferenciji Jugoslavije.
Misija i vizija HC-a definirane su željom za ostvarenjem svijeta koji je odraz Kraljevstva Božjeg; bez diskriminacije, nasilja, netolerancije i nečovječna siromaštva, svijeta u kojem vladaju pravda, mir, istina, sloboda i solidarnost, u kojem svi, posebno najsiromašniji, marginalizirani i ugnjetavani nalaze nadu i snagu da u punini ostvare svoju čovječnost kao dio globalne zajednice.
Organizacija Caritasove mreže u Hrvatskoj svojevrsna je konfederacija ili evanđeoskim jezikom rečeno - jedna obitelj. HC, kao krovni i nacionalni caritas u Hrvatskoj, s biskupijskim i župnim caritasima u odnosu je sestrinstva (u latinskom jeziku Caritas je ženskog roda). Svaki biskupijski Caritas (BC), a u Hrvatskoj ih ima 15, vodi brigu za područje što ga pokriva njegova biskupija, prepoznajući ljude koji su u potrebi, definirajući njihove potrebe, stvarajući bazu podataka i pokušavajući naći odgovore na te potrebe. U tom smislu, jedna od zadaća HC-a bila bi da pozorno prati, osluškuje i uočava događanja i promjene u društvu, kako bi zatim adekvatno poticao javnost: širu društvenu i/ili užu crkvenu, stručnu, političku, potencijelne darovatelje, medije i druge javnosti na karitativnu djelatnost. To konkretno znači da bi, u skladu s događanjima u hrvatskom društvu, ali i u njenu okruženju, i dalje, izvan hrvatskih granica, trebao biti motivator, poticatelj, onaj koji ohrabruje i predlaže različite načine karitativnog djelovanja, projekte i programe, nudi različite edukacije i stvara kontakte s Caritasima izvan zemlje. U skladu s time, HC potom BC-ima, koji na terenu “djeluju” preko mreže župnih Caritasa, nudi sudjelovanje u konkretnim projektima koji najbolje odgovaraju uočenim potrebama. U konačnici, Caritasova mreža trebala bi biti u mogućnosti doprijeti do najudaljenijeg kutka – do granica do kojih dopire župa ili dokle dopire župnik, svećenik, djelatnik ili volonter – do tamo zapravo doseže i pomoć Caritasa.

Kako biste smjestili Hrv. Caritas u veliku obitelj svjetskog Caritasa, budući da je npr. Njemački Caritas mnogo veći od Hrvatskog? Kakva je suradnja?

Jedna od posebnosti nacionalnih caritasa je i u pružanju pomoći na međunarodnom planu te solidarnost u kriznim vremenima. Dosad smo se angažirali u više od 10 međunarodnih akcija, osobito nakon katastrofalnih, prirodnih nepogoda, ali i ratova, na Kosovu, u Turskoj, Venezueli, El Salvadoru, Indiji, Češkoj, Iraku, Iranu, Šri Lanki, Indoneziji, Pakistanu, potom skupljajući pomoć za gladne u Africi, za stradale u SAD-u nakon uragana Katrina, a u posljednje vrijeme za stradale u Mianmaru i Kini, te, u posljednjoj, ovoga ljeta pokrenutoj akciji, za stradale u Gruziji.
HC je, sa svojih desetak djelatnika, relativno malen Caritas, osobito uzimajući u obzir neke druge nacionalne caritase, poput njemačkog, onog iz Velike Britanije, Nizozemske i dr. koji broje po nekoliko stotina djelatnika. Ali, naše dosadašnje iskustvo pokazalo je kako je, primjerice, u situacijama nakon velikih nesreća i kataklizmi, za žurno pokretanje akcije pomoći bila presudnija spremnost, srčanost i hrabrost. Unatoč tome što smo malen caritas relativno skromnih mogućnosti, reagirali smo brzo, a vjerojatno je tome “pripomoglo”, odnosno bilo je presudno nedavno iskustvo rata i sjećanje na to koliko je i nama samima pomoć izvana bila dragocjena.
Odnos s „velikim“ svjetskim i europskim Caritasima, Caritasom Europe i Caritasom Internationalis, ostvaruje se, baš kao i HC-a i BC-a, u suradnji, a ne temelji se na hijerarhijskoj povezanosti. Članstvo u dvije velike caritasove mreže ostvaruje se po principu slobodnog udruživanja – suradnje, izmjene iskustva, međusobne pomoći i savjetodavnog rada. Tako i neki djelatnici HC-a sudjeluju u radu nekih tijela Caritasa Europe i Caritasa Internationalis

Kada je i otkuda došla ideja za Tjedan solidarnosti i zajedništva sa Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini? Kako je tekao sam put do njezina ostvarenja?

Na redovitom godišnjem zasjedanju dviju biskupskih konferencija, hrvatske i bosanske u siječnju 2007. raspravljano je o akciji pomoći Katoličke crkve u Hrvatskoj Katoličkoj crkvi u BiH. U tom je kontekstu navedeno kako će se ta pomoć odvijati preko dva Caritasa, Hrvatskog i Caritasa biskupske konferencije BiH (BK BiH).
Točnije, sve je počelo još nešto ranije, kada su hrvatski biskupi, okupljeni na svojem redovitom jesenskom zasjedanju u listopadu 2006. godine, odlučili dati podršku inicijativi HC-a i sestrinskoga mu caritasa, Caritasa BK BiH da se organizira jedna “šira”, angažiranija akcija prikupljanja pomoći i senzibiliziranja javnosti u Hrvatskoj za tešku situaciju u BiH. A sama ideja nastala je tijekom redovitih susreta dvaju caritasa, kojima između ostalog i jest cilj sagledati što tišti naše susjede, braću i prijatelje.

S iskustvom (dvije) akcije Tjedna solidarnosti i zajedništva sa Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini iza sebe, možete li nam reći kako ste zadovoljni rezultatima, prenijeti neka od pozitivnih / negativnih iskustava?

Svakako je jedno od pozitivnijih iskustava u ove dvije akcije ono što smo činili u cilju osiguranja transparentnosti provođenja akcije i svih projekata koji će se iz nje financirati.
Prije svega, za dodjelu sredstava iz akcije raspisan je javni natječaj na koji su se mogle javiti civilne i vjerske udruge iz BiH svojim projektima i programima iz područja edukacije, stručnog usavršavanja ili prekvalifikacije zanimanja, projektima poticanja i razvoja malog poduzetništva, poticanja malih obiteljskih obrta, poljoprivrednih djelatnosti ili zadruga, a mogle su se kandidirati i socijalnim i psihosocijalnim projektima ili programima za djecu, za ratom traumatizirane osobe, za siromašne i stare.
U cilju još veće transparentnosti formirali smo i dva odbora; Projektni i Nadzorni odbor, koji su procjenjivali kvalitetu prijavljenih projekata, odobravali sredstva za njihovo provođenje te pratili njihovu realizaciju.

Sljedeće pozitivno što vežem uz akciju je to što je, od samog početka akcije, naglašavano kako je prikupljanje novčane pomoći izuzetno važno, ali nije i jedini način solidariziranja s ljudima u BiH. U tom smislu i biskupi su u svojim biskupijama poticali svećenike, župnike i župljane da se zbližuju i pobratimljuju sa župama u BiH čineći tako da onaj koji je, uvjetno rečeno, jači, podigne, uvjetno rečeno, slabijega jačajući mrežu solidarnosti među vjernicima. Ta solidarnost na djelu predstavlja ujedno i samu srž caritasa.
Osobno, pozitivnim vidim i to što smo, možda najviše do sada, odnosno više nego u bilo kojoj drugoj akciji, i mi sami, molitvom, organizirajući molitveni hod u zagrebačkim župama s nakanom zajedničke molitve i poticanja na duh zajedništva s vjernicima u BiH, potpomogli akciju. Ovo je duhovno iskustvo, organizirano na način molitvenih postaja u zagrebačkim župama, i za nas bilo novo, drugačije, poticajno i ohrabrujuće te bismo željeli i nadalje nastaviti zajednički moliti za narod i Crkvu u BiH.
Vrlo ohrabrujućim nalazim i nekoliko susreta gospodarstvenika iz Hrvatske i BiH što smo ih tijekom ove dvije akcije organizirali i u Hrvatskoj i u BIH kako bi stručnjaci iz različitih sfera društvenog života Hrvatske i BiH, pokušali zajednički pronaći najbolja rješenja za probleme koji tište ljude i Crkvu u BiH.
Na kraju, iako nisu najvažniji, i novčani su pokazatelji ohrabrujući. U prvoj je akciji prikupljeno 3,6 mil kuna, a najveći dio toga novca prikupili su sami vjernici. No, značajnu pomoć u obje akcije pružila je i Vlada RH donirajući po milijun kuna, što je također ohrabrujuće. Iz sredstava prikupljenih u prvoj akciji financirano je 27 malih i 9 nacionalnih projekata u BiH iz područja izobrazbe, socijale i malog poduzetništva. Iz sredstva prikupljenih u ovogodišnjoj akciji do sada su financirana 32 projekta u BiH također iz područja obrazovanja, socijalne pomoći i razvoja obiteljskog poduzetništva, a iz tih sredstva pomažu se i strukturni troškovi nacionalnog Caritasa u BiH te još nekoliko projekata BC-a.

Kako vidite budućnost Hrvatskog Caritasa, a posebno akcije Tjedan solidarnosti i zajedništva sa Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini?

Kako sam rekao, jedna je od naših zadaća budno motriti zbivanja u našem društvu, ali i šire, izvan granica Hrvatske, nastojeći na vrijeme uočiti neka nova društvena kretanja i/ili promjene te pokušavajući dati adekvatan odgovor na njih, a kako bi krajnji korisnik, onaj koji je u potrebi i radi kojega postojimo, dobio potrebno za vlastitu egzistenciju. Zabrinjavajuće su brojke koje potvrđuju kako, iako zvuči nemoguće jer smo građani civiliziranoga svijeta 21. stoljeća, raste broj ratova, kao i glad u svijetu te kako bi mnogi od gladi mogli i umrijeti. Vjerujem da će, ukoliko se ta predviđanja obistine, naš posao - mislim pritom ne samo na HC, već caritas u cijelom svijetu - biti i nadalje usmjeren da nahranimo gladne. No, možda je moguće da naša misija u budućnosti bude još i više uključena u pastoralno djelovanje Crkve pomažući ljudima da dopru i do duhovne hrane.
Što se tiče akcije Tjedan solidarnosti i zajedništva sa Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini u budućnosti, ona je zacrtana u našim budućim planovima, a poklapa se i sa željama dviju biskupskih konferencija. U ovom je trenutku ona odraz našeg razumijevanja za naše bliže susjedstvo, a možda će u budućnosti ovo poslanje zajedništva i solidarnosti učiniti, geografski gledano, korak dalje.

Jedna od niti vodilja u Caritasovom djelovanju jest «Raditi na ostvarenju vizije pravednijeg, sretnijeg svijeta», na koji način Caritas osim materijalne pomoći to čini?

S obzirom da je djelovanje Caritasa utemeljeno na evanđeoskoj ideji ili, bolje rečeno, evanđeoskom zahtjevu ljubavi prema Bogu, koja se mjeri mjerom ljubavi prema bližnjemu, naše djelovanje uvažava čovjeka u njegovoj cjelovitosti. To znači da se Caritas u svom djelovanju ne ograničava samo na materijalnu pomoć za preživljavanje, nego se njegovo djelovanje nužno proširuje na poboljšanje kvalitete života, što uključuje kvalitetu odnosa s drugim ljudima, sa stvorenim svijetom, ali osobito kvalitetu odnosa s Bogom. Ovo zapravo znači da zadatak Caritasa nije samo 'gašenje požara', tj. intervencija u kritičnim stanjima, nego prevencija, odnosno sprečavanje da do takvih situacija dođe, a to znači da je zadatak Caritasa poučavanje i odgoj, formiranje stava i savjesti, svijesti i odgovornosti, čime se Caritas uključuje u pastoralno djelovanje Crkve.
Mislim da je važno naglasiti da je karitativno djelovanje Crkve nužnost koja proizlazi prvenstveno iz naravi kršćanstva, a ne iz naravi siromaštva. To znači da je u biti kršćana pomaganje potrebnima. Ne može čovjek biti kršćanin, ako ne pomaže onima kojima je pomoć potrebna. Naše karitativno djelovanje neminovna je legitimacija našega vjerničkog stava. Ja nisam vjernik-kršćanin ako ne pomažem potrebnima. Caritas dakle postoji prvenstveno za to da pomogne vjerniku-kršćaninu da živi svoju vjeru pomažući potrebne organizirano, sustavno, provjereno, efikasno... Nepotpuno je poimanje Caritasa kao institucije koja će mi pomoći kad se nađem u škripcu. Ona je tu prvenstveno za to da mi omogući da svoju vjeru praktično ostvarujem pomažući onima kojima je moja pomoć stvarno potrebna.
Ovu svoju misiju Caritas nastoji ostvariti akcijama senzibiliziranja javnosti i animiranjem potencijalnih donatora, edukativnim programima i akcijama zagovaranja, ali najveću važnost pridaje duhovnoj izgradnji vlastitih djelatnika i korisnika utemeljenoj na molitvenoj i sakramentalnoj povezanosti s Bogom.

Ima li nešto sto želite poručiti našim čitateljima?

U duhu naše akcije solidarnosti i zajedništva s ljudima i Crkvom u BiH, želio bih reći da, ma koliko to ponekad i drugačije izgledalo, narod i Crkva u Hrvatskoj osjećaju životnu povezanost s ljudima i Crkvom u BiH jer pripadaju istoj Crkvi, istom narodu, istoj kulturi; jer imaju iste korijene i iste ciljeve, jer svoju budućnost, i u Hrvatskoj i u BiH, doživljavaju međuovisnom. Upravo zbog te svoje budućnosti moramo učvršćivati svoju povezanost, izgrađivati bliskost i gajiti ono što nas povezuje. Kao što u svakoj obitelji ima različite djece, i mi se možemo razlikovati po sklonostima, afinitetima, stavovima, ali to ne smije biti razlog udaljavanja i strančarstava. Ta na jednom smo deblu izrasli i, što je važnije, jednim smo Duhom kršteni.

Razgovarao: Josip Vajdner