Razgovor s akademskom kiparicom Dijanom Ivom Sesartić

Vaš rad obiluje sakralnim motivima. Smatrate li se kršćanskim autorom ili je takva vrsta „etiketiranja“ nepotrebna?

Ja sam prije svega kršćanka - rimokatolkinja, a sve što iz toga temelja stvaram trebalo bi se prepoznati u mojim radovima. U likovnom i umjetničkom smislu takva su etiketiranja nepotrebna, jer ako se to ne prepoznaje iz mojih radova u kontekstu istinoljubivosti, ljepote… zašto bi me netko zvao kršćanskim autorom samo zato jer radim figure svetaca ili biblijskih motiva.

Biti akademska kiparica doista je nesvakidašnje, pa za početak, kako ste se opredjelili za kiparstvo kao svoj poziv?! Kada ste uopće prepoznali umjetnički, kiparski dar?! I kako je obitelj prihvatila Vašu odluku za umjetnost, za kiparstvo?

O svom likovnom daru i talentu bila sam svjesna još od ranih dana, dok sam kao pučkoškolka provodila sate na likovnim grupama i često u svojim tekama ukrašavala svako gradivo tematskim ilustracijama i crtežima... kasnije sam uhvatila razne materijale u kojima sam uvijek nešto stvarala i gradila. Jednostavno sam bila kreativac i uvijek težila nešto osmišljeno stvoriti – moglo bi se reći iz ničega (štipalice za robu, papir, odbačene žice... tkanine, vuna...). To je bio moj svijet igre i mašte. No, taj dar sam ostavila dugo na čekanju jer mi je uz glazbu, sport bio broj jedan gotovo do 20- te godine života. Tada sam imala jednu tešku ozljedu koljena koja me zaustavila na tom, do tada, uspješnom sportskom putu. Onaj umjetnički, likovni talent tada se javio u mojoj svijesti kao spasenje jer sam trebala graditi svoj put iz početka. Moja obitelj imala je puno strpljenja sa mnom, posebno moja mama koja me podržavala najviše u tome da otkrijem u sebi ono što će me ispuniti i usrećiti u radu i životu.

Zanimljivo je da ste Vi odrasli u Zagrebu, a u Solin, u kojem danas živite i stvarate, iz metropole ste došli s udajom. Kakve su mogućnosti za život i rad umjetnici, k tome još kiparici, obiteljskoj ženi i majci?!

Solin je manja sredina i samim time manje zahtjevna u obiteljskom smislu... Lakše je imati obitelj u manjoj sredini, jer se svi znaju i lakše se nositi s onim dodatnim emotivnim planovima kao što su sigurnost, obaveze, škola, nabava, transport... da ne nabrajam. Kod mene nema puno dilema i pitanja. Na prvom mjestu sam mama i supruga, kada na tom planu odradim sve što trebam i moram, tek tada dolazi onaj moj drugi dio – kiparstvo. Postavila sam to tako u životu jer smatram da je najpoštenije. Ne želim svoju obitelj stavljati pred situaciju „ gotov čin“. „Mene nema, ja radim, a vi se snađite!!!!“ Ne, ja sam stvari postavila drugačije. Sve ću učiniti za obitelj, a onda ću se ja snaći u vremenu i prostoru za moje kiparstvo! Uživam u svom majčinstvu, mislim da je vrijeme koje provodim sa svojom djecom i suprugom nešto najvrjednije što imama u svom životu. Gospodin mi je dao načina da mogu tako postaviti stvari i da to doista funkcionira, svakodnevno sam iz početka zahvalna na tome i to je ujedno početak molitve i dana za mene, zahvalnost Bogu što moja obitelj može tako živjeti, što se svi možemo okupiti za ručkom, svaki dan i što sam im uvijek dostupna, a i kada radim, vrata moga ateljea nikada nisu zaključana.

S obzirom na Vaš stvaralački opus bez dvojbe se može reći da ste vrlo uspješna umjetnica koja stvara raznovrsna djela, a svoj rad niste ograničili samo na stvaranje, nego ste čest sudionik različitih seminara, predavanja… na kojima i Vi sami često izlažete?!

Da, to je samo nastavak moga životnoga stava. U svemu je uključena moja obitelj, pa mi je sve dostupno i lakše. Recimo; kada me zovu na razne likovne simpozije, ja idem samo ako mogu povesti obitelj sa sobom. Do sada to nikada nije bio problem i tada sam najopuštenija i najviše stvaram!!!

Kako stručna javnost doživljava djela sakralnog sadržaja?! Stoji li tvrdnja da je stvaralaštvo autora nadahnutih kršćanstvom manje snage i umjetničkih dosega nego u prošlim stoljećima. Je li možda problem u marginalizaciji tog stvaralaštva u javnosti ili je nešto drugo u pitanju?

Čula sam ovih dana jedan komentar kako nikada nije bilo veće hramogradnje, a manje vjere! Mislim da u tom kontekstu možemo naći odgovor na prvi dio pitanja. Ne bih se složila da je nadahnuće za kršćansko manje snažno, prije bih rekla da je drugačije, a pod tim mislim da su umjetnici i umjetnost marginalizirani danas ponajprije od strane Crkve i klera koji iako traži i treba modernu i drugačiju „riječ“ u svojoj homilijskoj građi, iako traži drugačiji i moderni glazbeni tok duhovnog i sakralnog, likovnom teško dozvoljava ulaz. Crkve koje se grade završavaju se u građevinskom smislu do perfekcije: kamen, podovi, stropovi, zidovi, grijanja... itd., a umjetnost je onda teret i financijske i druge prirode. Zapravo se uopće nema vizija i put kojim bi se u tim novim i teškim „sakralnim prostorima“ trebalo unijeti umjetničko, kako i što?! I onda se učini kompromis gori od najgoreg – kupi se konfekcijski uradak, kipići iz dućana s plavkastim plaštevima i rumenim obraščićima. Tko danas može graditi svoju duhovnost, ozbiljno, na tome?! Koga takva umjetnost može nahraniti i približiti Bogu?! Željela sam prije par godina pokrenuti neke ljude u sustavu da se stvori poseban studij kojim bi se danas bavili mladi umjetnici i iznašli suradnju i viziju o tome kako likovno uklopiti u današnji prostor duhovnog i sakralnog. Mislim da je to jako potrebito jer ako će Crkva to ignorirati još dulje vrijeme, što će ostaviti budućim generacijama, osim golih zidova. Pogledajte što imamo u baštini, a što stvara naše doba vjere i duhovnosti?! Potrebe prijašnjih vremena u umjetnosti sakralnoga bile su drugačije i od toga treba krenuti!

Evo, kao što je u uvodu i rečeno ove godine prvi put izlažete svoje radove u sklopu manifestacije Dani kršćanske kulture, štoviše s Vašom izložbom „Vrata i prozori“ otvoreni su Dani kršćanske kulture?! O kakvim je radovima tu riječ i kako je došlo do te suradnje?!

Izložba je konceptualno zamišljena kao vrata i prozori moje duše, odnosno onoga što stvaram crpeći iz svojih vjerničkih, kršćanskih pogleda na život. Podijeljena je na dva sasvim različita dijela, kako u materijalu i izvedbi tako i u izboru tema. Povezuje ih duboko svijet duhovnosti! Tu su vratnice koje sam radila po ideji župnika crkve Gospe Lurdske u Bijelom Viru, don Marinka Jurišina. Te su vratnice u bronci postavljene na crkvu, a na izložbi je radni orginal! Imala sam osim tri tematske zadane rečenice, potpunu slobodu u načinu likovne provedbe i to mi je dalo sigurnost u odabiru rada za ovu izložbu. Drugi dio je iz opusa mreža i žica. Do suradnje je došlo nakon susreta sa g. Mirom Radaljem kojem sam predstavila svoj umjetnički opus i rad. Samo sam morala malo pričekati svoj trenutak.

Sudjelovanjem u sklopu jedne ovakve manifestacije s jedne strane je ukazana čast i povjerenje, a s druge strane obveza i mogućnost da se javno djeluje. Što Vam se čini smije li umjetnik ostati sakriven u svojoj umjetnosti ili svatko, pa tako i umjetnici imaju obvezu društvenog angažmana, kako svojim djelima tako i izvan njih?!

Naravno da je sudjelovanje na ovoj manifestaciji ukazana čast i povjerenje jer su kriteriji veoma visoki, ali meni se to učinilo kao moje mjesto, negdje gdje pripadam i trebam biti! Ne samo svojim radom već i kao čovjek i vjernik. Ja prvi puta sudjelujem kao izlagač i aktivni sudionik, ali sam svih ovih godina posjećivala manifestaciju gotovo u svim njenim događanjima. I baš zato što umjetnik ne smije ostati skriven i zatvoren, tražila sam svoju priliku i aktivniji angažman u ovoj manifestaciji. Mi umjetnici se školujemo da bi prije svega bili vrlo radišni i aktivni članovi društva, kako svojim djelima tako i drugim načinom, već prema sklonostima, ne stvaram kiparstvo za mrak i zidove svog ateljea, već upravo da ih donesem drugima na ogled i potrebu. Meni je to sasvim prirodna obaveza, izlagati i biti uvijek u društvu angažirana.

Postoji li netko tko je osobito utjecao na Vas ili tko Vas je osobito nadahnjivao u Vašem radu i stvaralaštvu?!

Uvijek su to bili stari majstori i priroda sama!

I na kraju – svaki umjetnik uvijek je prepun ideja, skica i planova. Što trenutno radite, što pripremate, što Vas kao kiparicu trenutno zaokuplja?

Trenutno imam previše toga što je još u povojima obećanja i mogućih narudžbi, ali dok se ti veći projekti ne ostvare, ja uvijek gradim onaj svoj intimni opus. Sada sam zaokupljena modelacijama figura Žene. One Žene koju ja najbolje poznajem... i taj opus želim prenijeti u najkvalitetniji materijal – bronzu – te uskoro opet napraviti samostalnu izložbu. Ove godine u prosincu u salonu Galić, Marmontova ulica, imam još jednu izložbu radova iz opusa “O Božiću“. To je nastavak radova koje sam radila još prije dvije godine, a jedan od tih radova je bio izložen ovoga Božića u Rimu u Sali Bramante na međunarodnoj tradicionalnoj izložbi jaslica. Puno je toga u planiranju, ali opet će o svemu odlučiti Onaj koji nam daje sve i od koga primamo sve. Uzdam se u Božju providnost u svemu u svom životu, pa tako i u tim planovima i radu.
 

Razgovarala: Jelena Hrgović
Objavio: Katolički tjednik