Prof. dr. Daniel Arasa, dekan Fakulteta institucionalne društvene komunikacije

Profesor Arasa rođen je u Španjolskoj, u pokrajini Kataloniji. U Barceloni je 1995. diplomirao novinarstvo, a teologiju 1999. u Rimu na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa, gdje je i doktorirao institucionalnu komunikologiju 2007. Prethodno je magisterij iz radiotelevizije postigao 2001. u Dallasu (SAD). Na fakultetu gdje je danas dekan uposlen je od 2001. te je član Uredničkog vijeća časopisa Church, communication and Culture. Govori katalonski, španjolski, talijanski i engleski jezik, a služi se francuskim i portugalskim. Svoju profesionalnu karijeru započeo je kao novinar u novinskoj agenciji Europa Press gdje je radio od 1994. do 1997. Od lipnja 2010. član je tima Rome Reports TV, novinske agencije koja prati događanja vezana uz Papu, Vatikan i Katoličku Crkvu. Papa Franjo u ožujku 2021. imenovao ga je savjetnikom Dikasterija za komunikaciju.

Objavio je i uredio nekoliko knjiga te znanstvenih članaka iz područja komunikologije i crkvene komunikacije. S njim smo razgovarali o važnosti jednog ovakvog dana, stanju u medijima, izazovima za novinare, pravilnu služenju sredstvima društvenih komunikacija…

Poštovani profesore Arasa, ove se godine obilježava 55. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Zašto je jedan ovakav Dan važan za Crkvu, ali i za društvo općenito?

Ako je istina da je Crkva uvijek bila na prvoj crti komunikacije (Crkva je komunikacija!), znakovito je kako je Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija počeo s Pavlom VI., po završetku Drugog vatikanskog sabora, u povijesnom trenutku u kome je Crkva uvidjela jasnu potrebu posuvremeniti se i ići ukorak s kulturalnim promjenama. Stoga su ovi dani jedinstvena prilika za podizanje svijesti među kršćanima i institucijama Crkve o važnosti komunikacije za njezino poslanje.

Kako kažete, ovi dani su također korisni i važni kako bi civilno društvo razmislilo o dobru koje zdrava komunikacija može učiniti čovjeku i negativnim učincima koje može ostaviti pukoj dinamici tržišta. Teme koje su predlagale različite pape oduvijek su se doticale pitanja od značaja i važnosti za sve, ne samo za kršćane.

Ovogodišnja poruka pape Franje nosi naslov Dođi i vidi (usp. Iv 1,46). U njoj Sveti Otac upozorava na rizik ujednačavanja medija koji postaju kopija jedni drugih. Kako Vi ocjenjujete stanje u medijima, osobito u crkvenim, u aktualnom trenutku?

Očigledno se ne može generalizirati. Postoje mediji koji dobro rade svoj posao i drugi koji su štetni. U nekim medijima postoje visokokvalificirani i pošteni novinari, a drugim manje. Istina je da dinamika mreže dovodi do sve radikalnije polarizacije i suprotstavljanja, a to ne koristi dobrobiti društva. Novinarstvo mora biti analitičnije i dublje, a manje se temeljiti na izjavama ili sloganima. Ne poznajem stvarnost svih zemalja, pa tako ni detalje o Bosni i Hercegovini, ali vjerujem da bi mediji kršćanskog nadahnuća, oni crkveni - u njezinu vlasništvu, kao i oni koje promiču kršćanski poduzetnici i novinari, trebali više pridonijeti sijanju mira i sloge. To ne znači baviti se „slatkim“ i dosadnim novinarstvom, ali ne znači ni pasti destruktivnu kritiku onog drugog. Sigurno moramo biti kreativniji u temama i načinu na koji ih tretiramo kako bismo osigurali njihovu privlačnost i pomogli stvaranju slobodnih i odgovornih ljudi u njihovim političkim, ekonomskim, društvenim, kulturnim izborima…

Također, Papa poručuje kako najutjecajniji svjetski mediji ne bi trebali zaboraviti najsiromašnije zemlje i njihove probleme, osobito u vrijeme pandemije. Koliko svjetski mediji posvećuju pozornosti marginaliziranim skupinama, osobito u Aziji, Africi ili Južnoj Americi?

Zasigurno ne na zadovoljavajući način. S trenutnim medijima i brzinom komunikacije, može se reći da je novinarstvo „udarnih vijesti“ sasvim dobro: odmah znamo tragedije, senzacionalne događaje, spektakularne vijesti. To je samo po sebi dobro jer omogućuje, na primjer, da međunarodna zajednica može brzo reagirati kako bi pomogla u katastrofama koje se često događaju u zemljama u razvoju u udaljenim regijama Afrike, Azije ili Južne Amerike. Problem je u tome što su uobičajene stvari, pozitivne ili negativne, ovih mjesta mnogima nepoznate jer „ne proizvode vijesti“. Na primjer, što znamo o ratovima u Jemenu ili Etiopiji, političkoj i ekonomskoj krizi u Libanonu, vjerskim manjinama u Kini ili situaciji u „favelama“ u Brazilu ... Ili migrantima! Govorimo o tome kada oni dođu na našu obalu, kako bismo odlučili: „Što ćemo s njima?“, a mi ne razmišljamo, niti se informiramo o uzrocima koji tjeraju ove jadne ljude da napuste svoje domove u očajnim uvjetima.

Mislim da nas papa Franjo sve tjera dati više prostora u javnoj raspravi o tome kako pomoći ljudima u nevolji, a manje o tome kako riješiti naše male dnevne potrebe. Potaknuo bih kršćanske medije, ne samo da predstave Papine riječi, što svakako činimo dobro, već da više govore o temama koje nam on predlaže: migrantima, siromaštvu, obitelji, brizi za okoliš.

Protekle dvije godine pandemije za sve su bile teške. Kako su se one odrazile na svijet novinarstva? Koji su najveći izazovi za novinare u postojećim okolnostima?

Pandemija je bila razorna s mnogih gledišta: zdravstvenog, ekonomskog i ljudskog. Bilo je, međutim, i pozitivnih stvari. Digitalne tehnologije otvorile su mnoge komunikacijske mogućnosti. No, istina je da se utjecaj na gospodarstvo također odrazio na utjecaj na medije koji su i dalje težili smanjiti troškove, sa značajnim utjecajem na kvalitetu informacija: manje novinara u blizini, manje ulaganja u obuku, smanjenje redakcija. Iako ima više digitalnih medija, tradicionalnih izvora novinarskih informacija zapravo je vrlo malo. Težina informacijskih agencija još je odlučujuća uzimajući u obzir da su i one podložne konkurentnoj i tržišnoj dinamici te da stoga privilegiraju informacije o: sukobu, skandalu ili zabavi.

Po mom mišljenju, najveća opasnost sadašnjeg novinarstva je polarizacija. Mediji su uvelike postali ideološko, političko ili ekonomsko oružje, a društveni mediji samo naglašavaju tu dinamiku. Najveći izazov za novinare je nastaviti biti „peta sila“, ne kako bi nametali svima ostalima, već kako bi doprinosili potrebnom pluralizmu u društvu. Čini mi se da vjersko informacijsko novinarstvo (prije svega mislim na blogove i influencere na društvenim mrežama) nije izuzeto od ove opasnosti: često se umjesto izgradnje posvećuje diskvalifikaciji onih koji imaju drugačije mišljenje.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Razgovarao: Dražen Kustura