Premalo nas je da bismo si dopustili podjele

Rođeni je Dugoraćanin (rođen u Splitu, mladost proveo u Dugom Ratu), svoju diplomatsku karijeru je započeo kao konzul u Moskvi, potom u Beogradu te Bonnu, bio je i pomoćnik ministra vanjskih poslova, a prvo veleposlaničko mjesto bilo mu je u Sofiji, zatim u Beogradu gdje je bio za vrijeme odcjepljenja Kosova od Srbije, u vrijeme nereda, a sada je u Sarajevu. U slobodno vrijeme bavi se fotografijom, te je krajem prošle godine imao izložbu svojih djela u Beogradu.

Poštovani gospodine Veleposlaniče, nedavno ste preuzeli diplomatsko predstavništvo Hrvatske u Bosni i Hercegovini, koji su Vaši prvi dojmovi?

Nisam prvi put u Bosni i Hecegovini, bio sam prije i poslije rata ali tada se nisam dugo zadržavao tako da imam površna i saznanja i dojmove. Drago mi je što sam tu, jer ova je diplomatska destinacija, na određeni način, i moj izbor. „U prvom životu“ (mislim pri tom na vrijeme prije rata), donosio sam odluke kako želim doći i posjetiti neka lijepa mjesta u BiH, ali što bi moja baka rekla: čas dan, čas noć, pa se nije stizalo, a kada je došla karijera i drugi život onda pogotovo nije bilo govora o planiranju nekog dužeg odmora ili izbivanja. Sada kada sam službeno tu nadam se da će biti prilike upoznati BiH ne samo politički odnosno u granicama posla, nego i njezine prirodne ljepote i kulturnu baštinu. No, najmanje je važno što smo i tko smo mi ovdje - s imenom i prezimenom, mnogo je važnija funkcija koju obavljamo, te u čije ime dolazimo i radimo svoj posao.

Budući da BiH ima složeno i prema mnogima dosta komplicirano unutarnje državno uređenje, kakav posao Vas očekuje na sadašnjoj funkciji? Možemo li kazati da će se u dobroj mjeri razlikovati od Vaših dosadašnjih diplomatskih angažmana?

Došao sam na mjesto gdje je moj prethodnik radio odličan posao tako da ću nastaviti tim tempom, a što se tiče sličnosti ili različitosti u obavljanju posla ne očekujem da će se razlikovati mnogo od dosadašnjih dužnosti. Osim, naravno, u onoj mjeri u kojoj tu različitost nameće složenost unutarnjopolitičkih odnosno vanjskopolitičkih odnosa Bosne i Hercegovine.

Po medijima se različito prikazuje položaj Hrvata u BiH – od jadikovanja do idealiziranja – kako Vi to ocjenjujete?

To je pitanje na koje bih vam volio odgovoriti za nekoliko mjeseci. Naravno da znam u kakvom stanju i okolnostima žive, ali moram napomenuti odmah kako mi je jako žao vidjeti da su Hrvati u BiH podijeljeni. I druga su dva konstitutivna naroda također podijeljena, ali to je ipak u mnogo većoj mjeri izraženo kod hrvatskog naroda. Primjereno početku svog mandata, vrlo kratko bih rekao – premalo nas je da bismo smjeli dozvoliti podjele, jer podjele pridonose daljnjem slabljenju položaju Hrvata, u politički, gospodarskom i svakom drugom pogledu. Koliko god Hrvati bili gospodarski ispred ostalih ne može se ići naprijed i prosperirati uz takav intenzitet podjela. Prema tome, osnovno je da kao predstavnik matične države, uz pomoć ljudi koji rade sa mnom, pokušamo nadići podjele i učiniti sve što matična država može kako bi se zagarantirala i opstojnost hrvatskoga naroda i njegov garantirani ustavni položaj i politička stabilnost.

Još uvijek se mogu čuti glasovi i u BiH, ali i u Hrvatskoj, koji kažu da su Hrvati u ove dvije države ustvari dva različita naroda. Međutim, Hrvatska vlada ipak vodi brigu o Hrvatima u BiH na različite načine. Što mislite jesu li dovoljno čvrste veze među Hrvatima u ove dvije države?

Postoje unutarnje razlike između različitih skupina unutar bilo kojeg naroda na svijetu, pa ni Hrvati nisu, a i ne mogu biti izuzetak. Postoje određene, prirodne razlike između Slavonaca i Istrijana, te Dalmatinaca i Zagoraca, npr., ali hrvatski narod je hrvatski narod bez obzira gdje živi te, prema tome, tražiti u tim nijansama razloge za podjelu jednostavno nije ozbiljno. Hrvatski korpus je jedinstven i prirodne, subetničke razlike unutar nisu opravdanje podjelama.

Što Hrvati iz BiH mogu ponuditi Hrvatima u Hrvatskoj?

Jedan vrlo važan čimbenik u širenju procesa eurointegracija ka jugoistoku. Hrvati u BiH mogu biti spona i važan čimbenik, koji čitavu državu mogu povući u Europsku Uniju. A Europska Unija znači da će se u budućnosti cijeli ili gotovo cijeli hrvatski narod naći zajedno u jednom velikom entitetu, da upotrijebim bosanskohercegovački izraz, koji se zove Europska Unija.

BiH čine dva entiteta. Ima li ovakva država perspektivu i u kojem bi pravcu mogle ići ustavne promjene o kojima se posljednjih mjeseci govori?

Neću govoriti o detaljima ustavnih promjena, o onome što se predlagalo ili što bi se moralo predlagati. Osnovno je da hrvatski i ostali narodi u BiH imaju garanciju svoje jednakopravnosti, opstojnosti i svoga napretka, a sve u interesu očuvanja funkcioniranja BiH kao države. To je jedini načina da cijela država i svi njezini sastavni djelovi, narodi i entiteti imaju jedan garantirani napredak i da se zajedno kreću prema Europskoj Uniji. Naime Europsku Uniju spominjem i naglašavam toliko zato što je potrebno shvatiti kako je članstvo u EU nešto čemu bi se mora težiti, iz razloga da se ne bi zaostajalo i ostajalo na Balkanu u onom negativnom smislu riječi. EU perspektiva nema alternative.

Još je uvijek mnogo onih koji su tijekom posljednjeg rata iz BiH izbjegli i otišli u Hrvatsku. Ima li smisla još uvijek ih pozivati na povratak?

Ima smisla ili nema, na to se pitanje ne odgovara jer takvo pitanje nema smisla ni postavljati. Ljudi koji su raseljeni za vrijeme rata sami će odlučiti hoće li se vratiti ili ne. Međutim, moraju se stvoriti uvjeti za povratak i to za održivi povratak, a ta je zadaća na svima nama. Hrvatska će, u tom smislu, učiniti sve što je u mogućnosti – kako država, tako i društvo i gospodarstvo. Tek kada se stvore uvjeti za održivi povratak možemo razgovarati o tome da li netko želi ili ne želi vratiti se, da li povratak ima ili nema smisla… Ali razgovarati s povratnicima, ni sa kim drugim.

Crkva u životu bh. Hrvata i danas, kao i u ratu, ima važno mjesto. U kojoj mjeri ona može pomoći opstanku i životu najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda u BiH?

Prvi čovjek kojega sam posjetio po dolasku na ovu funkciju bio je Uzoriti gospodin Vinko kardinal Puljić, i naglašavam kako to nije bilo slučajno, te sam učinio tako iz mnogo razloga. Duboko uvažavam sve njegove stavove, ne samo radi religije, nego radi njegove filozofije oko opstanka i sudbine Bosne i Hercegovine i hrvatskoga naroda u njoj. To je bio razlog zbog kojega sam ga prvog posjetio i razlog zbog kojeg sam želio da se zna da sam tako učinio. Isto mogu reći i za biskupa Franju Komaricu. Prema tome, svi njihovi napori koje oni ulažu ne samo u vjerskom pogledu nego i radi sudbine hrvatskog naroda, imaju moju punu potporu i potporu Hrvatske kroz mene kao predstavnika države, jer Crkva pomagala i pomaže u očuvanju države Bosne i Hercegovine i Hrvata u njoj kao konstitutivnog naroda.

Diplomatski život je, barem prema onomu što mi izvana možemo vidjeti, težak: morate često biti daleko od rodnog doma, u kontaktu s različitim ljudima… ima li čovjek u svemu tome vremena za sebe, vremena za Boga? Kako proslavljate blagdane s obzirom na Vaš posao, i koliko vam obitelj pruža podršku u životu?

Za okretanje duhovnom sebi dovoljno je nekoliko trenutaka, za posjećivanje crkve ipak treba malo više vremena, ali s obzirom na prirodu moga posla ne ostavlja mi mnogo vremena za tako često odlaženje u crkvu koliko bih ja to želio. Religiozna sam osoba, te smatram kako je nužno da se čovjek okrene samom sebi i svom duhovnom Ja, jer bez njega čovjek nije čovjek.

Idem u crkvu kada mi to vrijeme dopusti, a za blagdane pogotovo nastojim otići na Misu. Možda za nekoga u današnja vremena zvuči arhaično govoriti o značaju duhovne hrane, ali nije se loše, s vremena na vrijeme, toga podsjetiti.

Razgovarala: Ksenija Ninić
Katolički tjednik