Preč. Ivan Devčić, rektor Pripravničkog sjemeništa "Sv. Ivan Pavao II." u Rijeci

Svetkovina Sv. Petra i Pavla prigoda je kada, poglavito u Crkvi u Hrvata, k oltaru Gospodinovu pristupaju novi radnici na njivi Njegovoj. O onomu što sa sobom nose ređenje i svećenički život, za Katolički tjednik razgovarao je rektor Pripravničkog sjemeništa Sv. Ivan Pavao II. u Rijeci preč. Ivan Devčić.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Naš sugovornik, imenjak i prezimenjak riječkog nadbiskupa u miru mons. Ivana Devčića koji ga je 20. lipnja 2020. zaredio za svećenika, rođen je 4. siječnja 1991. u Rijeci. Završio je elektrotehničku srednju školu te se zaposlio. Riječkom Bogoslovnom sjemeništu Ivan Pavao II. pristupio je 2013., te je prvu godinu proveo kao pripravnik – propedeut, a nakon toga upisao je petogodišnji filozofsko-teološki studij. U srpnju 2019. diplomirao je na temu Sv. Augustin – uzor obraćenja, te je iste godine zaređen za đakona.

Od srpnja 2020. do rujna 2021. obnašao je službu nadbiskupova tajnika, a potom je dvije godine bio na poslijediplomskom studiju moralne teologije u Rimu, s boravištem u Zavodu Sv. Jeronima.

Rektorom novoosnovanog Pripravničkog sjemeništa Ivan Pavao II., povjerenikom za zvanja i ministrante te v.d. ekonoma Bogoslovnog sjemeništa Ivan Pavao II., Pripravničkog sjemeništa i Svećeničkog doma u Rijeci imenovan je u lipnju 2022., po povratku iz Rima.

Poštovani preč. Devčiću, u vremenu smo kada su u Crkvi u Hrvata aktualna svećenička ređenja. Što svećeničko ređenje u svojoj srži nosi za ređenika?

Sakrament ministerijalnog svećeništva jedno je od „remek-djela“ Kristove ljubavi: u njemu su neki ljudi, izabrani i pozvani od Boga, označeni posebnim znakom koji ih preobličuje Kristu svećeniku, tako da mogu djelovati u Njegovo ime i samim time darivati drugima Kristovu prisutnost u svijetu.

Svećenik promaknut u službu Krista učitelja, svećenika i kralja, sudjelujući u njegovoj službi spasenja, izgrađuje Crkvu. Nova svećenička ređenja trebaju biti velika zahvala i radost jer Bog ne dopušta da njegov narod ostane bez potrebne pomoći da više raste u Duhu.

Svjedoci smo kako se i na našem području, ali i općenito u svijetu uglavnom smanjuje broj duhovnih zvanja. Što je možebitni uzrok tomu?

Kriza duhovnih zvanja jača u zemljama u kojima su – sve do nedavne prošlosti – crkvene strukture bile jake i više-manje statične: prebrzo je napravljen iskorak na koji Crkva nije bila spremna. Koliko se može vidjeti, iz mnogih zemalja situaciju kompliciraju društveni, ekonomski ili politički čimbenici.

Ako općenito gledamo na činjenicu da se sve dovodi u pitanje – sadržaj vjere i Crkva – dovodi se u pitanje i temeljna vrijednost poziva; vjerski se život demitologizira, zanemaruje se aktivno promišljanje o II. vatikanskom koncilu i aktualnom učiteljstvu. Slabo „proučene“ ideje manje ili više marginalne filozofije i teologije i jasno suprotne učiteljstvu prihvaćaju se bez zalaženja duboko u njih.

Istina je također kako često i same župne zajednice, zbog niza strukturalnih i ljudskih razloga, ne nude onu toplinu milosrđa za kojom svako ljudsko biće osjeća potrebu, motivirajući ih prema ljepoti odaziva za duhovno zvanje.

Korisno bi bilo zaustaviti se na problemu niskog nataliteta koji je evidentno jedan od problema nedostatka svećenika u Katoličkoj Crkvi budući da prisutnost jednog ili dvoje djece u prosjeku u obiteljima mijenja prioritete obitelji. Tomu treba dodati i očekivanja roditelja od svoje djece.

Na koji način danas oduševiti mladiće za „rad na njivi Gospodnjoj“?

Prije svega oduševljenje, tj. poziv dolazi od Boga i ako je duhovni poziv autentičan, mladić je po samom daru pozivu oduševljen. No, mislim da je također za oduševljenu Crkvu potrebno imati autentičan odgovor. Oduševljava samo onaj koji je i sam oduševljen. Stoga odgovor na pitanje je kratko i jasno: oduševljen svećenik najbolja je promidžba duhovnog poziva.

Lijepo je kada se i dandanas čuje da netko moli za duhovna zvanja ili kada se čak u župama organizirano zajednički moli na tu nakanu. Što Vi mislite koliko su vjernici danas svjesni jakosti molitve?

Molitva je oruđe koje vjernicima omogućuje komunikaciju s Bogom i kroz koju oni mogu Njegovu riječ provesti u djelo na zemlji. Mnogi vjernici misle da je molitva način od Boga tražiti stvari, dok je umjesto toga značenje mnogo dublje i nema nikakve veze s materijalnim zahtjevima koje od njega tražimo. No, molitva daje oblik i sadržaj crkvenom životu. Zapravo, svaki je vjernik pozvan tražiti trenutke meditacije kako bi došao u doticaj s Bogom i učinio svoj kršćanski život posebnim. Za Crkvu ta gesta mora postati prirodna funkcija poput disanja, govora i jela. Mislim kako su vjernici danas svjesni jakosti molitve, no potrebno je danas moliti uz zahvalu. Zahvalna molitva je molitva koja daruje utjehu i povjerenje. Svećenici trebaju poučavati narod da se moli s pouzdanjem.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba