Njegov pristup problematici koju obrađuje uglavnom je interdisciplinaran. Čovjeka promatra kao tjelesno, emocionalno, društveno i duhovno biće koje je usmjereno prema transcendenciji. Kad govori o čovjeku, uvijek ima na pameti njegovu krhkost kao i sklonost prema grijehu, ali i sposobnost da se pokaje za svoje grijehe i da psihološki dozrijeva i duhovno raste prema planu koji Bog ima sa svakim čovjekom. S njim smo razgovarali o odnosu vjere i zdravlja, karizmatičarima, psihotraumi, molitvi, ali i o PTSP-u kojeg danas imaju brojni branitelji...
Poštovani p. Mijo, kakva je, prema Vašem mišljenju, veza između vjere i zdravlja?
Pravo istinsko ozdravljenje događa se vjerom u Svemogućeg Boga koji iznutra mijenja čovjeka i otvara mu neslućene horizonte slobode i novog života. Međutim, vjera kao temeljno povjerenje u Boga traži da priznamo istinu o sebi, da se spustimo u svoju nemoć, na pravu razinu svoje egzistencije i da se tamo susretnemo sa svojim ranama, svojim traumama i potisnutom tjeskobom koju izaziva osjećaj vlastite nemoći. Tko se usudi jedno vrijeme izdržati tu tjeskobu i priznati vlastitu nemoć, ima veliku šansu da istinski zavapi Bogu i bude uslišan, jer ga Bog upravo tamo čeka. Bog nalazi svoj narod kao i svakog pojedinca u “pustinjskoj jezivoj pustoši”, kako to lijepo reče biblijski pisac. Za razliku od sugestije i autosugestije u kojoj djeluje magijska svijest koja ima samo ograničenu i privremenu moć, prava vjera otvara neograničene mogućnosti čovjeku koji svoju nadu stavi u Svemogućeg i dobrog Boga. „Sve je moguće onomu koji vjeruje“, kaže Isus (Mt 9,23).
Zanimljiva je ta usporedba između sugestije i vjere. Recite nam još nešto o magijskoj svijesti i njezinu učinku u našem životu.
Razni priučeni terapeuti alternativne medicine igraju na kartu spomenute magijske svijesti koja nudi čudesno rješenje svih problema, pa čak i liječenje na daljinu ili gledajući sliku osobe koja je u nevolji. Međutim, magijska svijest nije rješenje jer se osoba i nakon privremenog uklanjanja simptoma neke bolesti bitno ne mijenja, a to znači ne mijenja svoju životnu filozofiju, svoj stil života koji ju je i doveo do simptoma bolesti. Lako je ukloniti simptom bolesti, ali je teško promijeniti stil života. Teško je odreći se pušenja, alkohola, droge, neprimjerenog i, rečeno religijskim rječnikom, teško se odreći grješnog načina života. To se sugestijom ni autosugestijom redovito ne može riješiti ni promijeniti na bolje. To je moguće postići samo onda ako osoba u rješavanje svojih problema uključi svoju duhovnu dimenziju. To znači tek onda kad osoba spozna i prihvati pravu istinu o sebi i svojim problemima, kad se racionalno i kritički postavi prema sebi, kad odluči da će mijenjati neprimjereni stil života, i kad u svojoj vjeri zatraži od Boga pomoć za to, tek tada su stvoreni preduvjeti da dođe do autentične promjene i ozdravljenja.
Slično se može reći i za neka čudesna ozdravljenja koja se događaju na karizmatskim seminarima koje vode domaći ili strani karizmatičari. Moguće je, naime, da se neka od ozdravljenja tamo proglase čudesnima, a da ipak nije riječ o pravom čudu, nego samo o trenutačnom uklanjanju simptoma koji se kasnije opet vraćaju. Što vi, kao psiholog i vođa duhovnih vježbi, kažete na to?
Imate pravo. Poznati su primjeri osoba koje su se javile na tim seminarima da su ozdravile i treba im vjerovati jer su one tada stvarno bile oslobođene simptoma svoje bolesti, međutim vrlo brzo, nakon nekoliko dana ili mjeseci, isti simptomi stare bolesti kod nekih su se osoba opet vratili. Takva osoba, dakle, nije čudesno izliječena, nego samo privremeno zaliječena, odnosno oslobođena privremeno simptoma neke bolesti.
Drugim riječima, u takvom slučaju na djelu je bila moć sugestije karizmatičara voditelja seminara ili moć autosugestije samog bolesnika da će ozdraviti od svoje bolesti. Budući da se promjena dogodila s pomoću sugestije ili autosugestije, ona nije bila trajna jer to sugestija i autosugestija ne mogu postići ako se bitno ne promijeni stil života, kriva životna filozofija koja je i dovela do bolesti. Na spomenutim karizmatskim seminarima stvori se atmosfera pogodna za vjeru, ali također pogodna i za sugestiju i autosugestiju. U prvi plan dolaze emocije: puno se pjeva, pleše, daje se oduška molitvama u jezicima, kako bi što više progovorila čovjekova sputana podsvijest u kojoj se nalaze potisnuti konflikti, ukliješteni afekti, zamrznuti strahovi, drugim riječima, bolne psihotraume.
Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju