P. Alan Modrić, duhovnik u Papinskom zavodu Sv. Jeronima u Rimu

Pater Modrić rođen je 1975. u Zagrebu. Studirao je na Pravnom fakultetu Zagrebačkog sveučilišta, a 2001. stupio u Družbu Isusovu. Nakon studija filozofije na tadašnjem Filozofskom fakultetu Družbe Isusove (danas Fakultetu filozofije i religijskih znanosti) u glavnom gradu Republike Hrvatske, praktikuma u Osijeku i studija teologije na Papinskome sveučilištu Gregoriana u Rimu zaređen je za svećenika 2010. u Zagrebu. Iste je godine nastavio poslijediplomski studij iz kanonskog prava na Gregoriani. Titulu doktora kanonskoga prava stekao je 2017. od kada na istome sveučilištu predaje kolegije povezane s hijerarhijskim uređenjem Crkve. Od 2021. također je duhovnik Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu.

S njim smo razgovarali o kvalitetnoj pripravi za korizmu, praktičnim savjetima, važnosti posta i odricanja…

Poštovani p. Modriću, bliži nam se još jedna korizma. Mnogi vjernici donose različite odluke kako bi se bolje pripravili za svetkovinu Uskrsa. Što bi jedna takva kvalitetna priprava u aktualnom trenutku u sebi uključivala?

Ovaj sadašnji trenutak koji živimo prožet je, kako s raznim krizama na mnogim područjima, osobnim, obiteljskim, društvenim, tako i s mnogim dobrim i pozitivnim elementima u životu pojedinca, obitelji, države, društva i općenito ljudskog roda. Tako je bilo i prije, tako je sada, tako će biti i u budućnosti: trenutci uspona i trenutci pada. Uskrsno otajstvo također u sebi sadrži takve dvije dimenzije života: s jedne strane muka i smrt, a s druge život i uskrsnuće Sina Božjega, Gospodina Isusa Krista. Jedno bez drugoga ne ide: do Uskrsa se dolazi jedino križnim putem, a taj isti križni put biva rasvijetljen i dobiva svoj smisao u pobjedi Uskrsnuloga Gospodina nad grijehom i smrću. U korizmi se kao vjernici pripravljamo, dijeleći s Gospodinom Isusom njegovo iskustvo hodočašćenja 40 dana kroz pustinju, u biti, naučiti kako mi trebamo hodočastiti kroz naš život koji nerijetko sliči pustinji. Kvalitetna priprava za korizmu treba bez daljnjega uključivati sabraniju i češću molitvu, djela milosrđa i post, a sve to s nakanom da shvatimo i prihvatimo da, s jedne strane, križ koji nosimo ima za konačnu svrhu naše uskrsnuće od ponora grijeha, patnje i smrti, a s druge, do takvoga uskrsnuća jedini put je onaj kojim hodimo noseći križ na našim slabim i nejakim plećima.

Uz korizmu se često veže i odricanje. Koji je istinski smisao odricanja, ili još konkretnije čega bi se ljudi današnjice trebali odreći?

Prije odgovora na pitanje koji je smisao odricanja ili čega bi se trebali ljudi odreći, postavio bih jedno drugo pitanje: za što ili za koga se treba odricati? Ako se odričemo zato da bi isključivo nama bilo bolje u životu ili da bismo ostvarili neki naš životni cilj ili interes, onda takvu vrstu odricanja susrećemo u svim ljudskim i društvenim slojevima: npr. student se odriče u pojedinim razdobljima svoga života izlazaka s prijateljima na zabavu zato da bi bolje studirao, uspio na fakultetu, stekao potrebno obrazovanje s kojim onda može naći kvalitetnije radno mjesto s boljom plaćom. Takvih primjera odricanja možemo naći pregršt, ali to nije ono najbolje što se takvim odricanjem postiže. Kada odricanje dosegne točku na kojoj se usmjerava prema drugoj osobi i njezinu boljitku, onda to odricanje već dobiva u sebi predokus božanske dimenzije odricanja koja se ostvarila na najvišoj razini tijekom Muke Gospodina Isusa Krista. U primjeru našega studenta to bi bio trenutak kada bi se on odricao i radio, ne samo za sebe, nego i za druge, npr. da pomogne financijski svojim roditeljima ili da jednoga dana može uzdržavati svoju obitelj. Dakle, odricanje treba biti usmjereno na drugoga: na prvome mjestu na Boga, a onda i na bližnjega u smislu da nastojimo da nam svaki čovjek bude bližnji. Da bi to bilo moguće i u današnje vrijeme, moramo se odricati ponajprije našega sebičnoga „ja“, jedino usmjerena na nas same, a okrenuti se prema Bogu i drugome.

Uz odricanje veže se i post od hrane i pića. On je prisutan u gotovo svim religijama u većoj ili manjoj mjeri. Mnogi će kazati kako je post kod katolika blaži nego, recimo, kod pravoslavaca ili muslimana. Kako ispravno razumjeti post? Čemu on koristi?

Post od hrane i pića jest jedna važna vrsta odricanja koja doprinosi rastu i snaženju nečijega karaktera, ali iznad svega doprinosi tome da budemo sposobniji činiti dobro za druge. Ukoliko se odričem neke hrane, zašto novac koji bih inače potrošio za tu hranu ne iskoristim da bih kupio nešto za gladne i siromašne? Osim te materijalne dimenzije posta, koja, kao što vidimo, može za posljedicu imati djela milosrđa, postoji i ona duhovna. Osim manje usredotočenosti na tjelesni užitak, post treba shvatiti i u smislu da se posti s određenom molitvenom nakanom. Sjetimo se samo koliko je puta u povijesti vjernički puk bio pozivan od svojih pastira da posti s nakanom postizanja mira u ratu i sukobima, ili da se dade zadovoljština za grijehe, ili da se izmoli neka druga posebna milost. Post stoga ima važnu ulogu u približavanju vjerne duše Gospodinu, posebno ako je usko povezan s djelima ljubavi i molitvom. Na prvi pogled može se činiti da je katolički post blag, ali kada se tu uključe ova druga dva netom spomenuta elementa, onda on dobiva na svojoj težini i značaju.

Čini se kako ćemo u ovu korizmu ući s velikim tenzijama, kako u svijetu zbog rusko-ukrajinske krize, tako i u Bosni i Hercegovini u kojoj već desetljećima vlada svojevrsni kontrolirani kaos. Prema Vašem mišljenju, je li svijet spreman za obraćenje? Što svaki pojedinac na tomu putu može učiniti?

Ako spremnost za obraćenje znači vjerovanje u Radosnu vijest evanđelja, kao što nas poziva liturgija na Čistu srijedu ili Pepelnicu, onda mislim da svijet nije spreman za obraćenje, barem ne u onoj priželjkivanoj mjeri, zato jer prihvatiti Radosnu vijest znači istinski povjerovati da je život jači od smrti i da svaka, ali baš svaka patnja i muka ima svoj smisao i konačni cilj u Gospodinu Isusu Kristu. Koliko ljudi istinski, cijelim svojim bićem, dušom, srcem i životom vjeruje u to? Znači li to odustati od propovijedanja Radosne vijesti, makar se suočavali s jednim svijetom koji djeluje nespreman za obraćenje? Nipošto, i to zbog jednoga važnoga razloga. Svijet možda nije spreman za obraćenje u onome smislu kako bi to idealno trebalo biti, ali važno je promotriti ima li uopće želje biti spreman za obraćenje. Ovdje mislim da ima mnogo osnove za nadu i optimizam jer koliko god jedan pojedinac nisko pao ili djelovao da se više ne može obratiti ili nije spreman za to, ipak u najskrivenijem kutu njegova srca utisnuta je čežnja za Bogom, njegovom dobrotom i ljubavlju koja čeka da bude probuđena i iziđe na vidjelo dana. U tome pogledu svaki pojedinac treba poraditi na svojoj želji da bude spreman za obraćenje i ponajprije treba očistiti ispred vlastita kućnoga praga, kako bi onda susjedu pomogao u njegovu obraćenju. Za to nas također želi pripraviti korizmeno vrijeme.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Razgovarao: Dražen Kustura