Oliver Čanić, predsjednik Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo

Gosp. Čanić je rođen 18. ožujka 1969. u Karlovcu. U rodnome gradu završio je osnovnu i srednju školu, gimnaziju matematičko-informatičkog smjera. Potom se preselio u Zagreb te se zaposlio u državnoj upravi gdje i danas radi. Slobodno vrijeme provodi pomažući djeci i roditeljima na način da im pruža savjetodavnu podršku u pogledu obiteljsko-pravne zaštite. Na inicijativu nekolicine roditelja s ciljem promicanja ravnopravna roditeljstva, zaštite prava djeteta na cjelovitu obitelj, pomoći djeci i njihovim obiteljima u cilju ostvarenja ravnopravna roditeljstva, 2009. osnovao je Hrvatsku udrugu za ravnopravno roditeljstvo. Danas ta udruga u registru ima 630 članova iz cijele Hrvatske, i djeluje na državnoj razini. S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima važnosti očeva u odgoju djece, potrebi prihvaćanja činjenice o krizi braka na Zapadu, ali i o metodama borbi protiv predrasuda s kojima se očevi susreću svakodnevno...

Dan očeva u svijetu se slavi na različite nadnevke – najčešće treće nedjelje u lipnju ili tijekom ožujka. U Hrvatskoj se obilježava 19. ožujka, na svetkovinu Sv. Josipa, Isusova poočima. Recite nam kakvu poruku nosi Dan očeva?

Očev dan, dan je u čast oca i slavi očinstvo i utjecaj očeva u obitelji. Što je otac manje zastupljen u životu djeteta i manje sudjeluje u odgoju djeteta, manje su šanse da će dijete uravnoteženo usvojiti uloge žene i muškarca (majke i oca) koje se od njega očekuju u odrasloj dobi. Teže će usvojiti i strategije kako rješavati neizbježne poteškoće u obiteljskim odnosima, te brojna znanja i vještine.

Bez ravnopravne zastupljenosti oca u životu djeteta ono neće imati priliku upoznati sve raznolike uloge oca koji nije samo „onaj koji daje novce“, nego sudjeluje u odgoju i podizanju djeteta svojim znanjima i vještinama. Isključivanjem učenja znanja i vještina koje daje otac u odgoju smanjuje se fleksibilnost budućeg ponašanja djeteta i učinkovitost njegova snalaženja i preživljavanja u odrasloj dobi putem stečenih znanja i vještina. Što je otac manje zastupljen u životu djeteta, ono je više uskraćeno za učenje socijalnih vještina, emocionalne inteligencije i pozitivnih snaga i vrlina oca.

Nematerijalnu štetu koja nastaje navedenim uskraćivanjima nije moguće nadoknaditi u kasnijim razvojnim fazama djeteta, kada ono postane odraslije, pa punoljetno, odnosno u njegovoj odrasloj dobi. Ne možemo vratiti sve one lijepe i ugodne trenutke koje je dijete moglo provesti s ocem i njegovom izvornom obitelji, sva ona znanja i vještine i osobine koje je moglo steći s njima nakon što su prilike za te trenutke nepovratno prošle.

Zato slavimo ulogu očeva u obitelji i podizanju djece.

Već se na prvoj stranici Svetog pisma vidi kolika je važnost braka i bračnog života. Krist je, pak, tu vezu muža i žene uzdigao na razinu sakramenta. Kako komentirate sve veću pojavu postojanja samohranih majki i očeva, i koliko je to štetno za odrastanje djece?

Statistički pokazatelji ukazuju na to da se u Hrvatskoj svaki treći brak raspada i ovisno o godini, broj razvedenih brakova kreće se od 5 000 do 7 000. Procjenjuje se da u postupcima razvoda svake godine sudjeluje oko 5 000 djece. Samo u 2019. 2 200 djece nije viđalo jednog roditelja, ili su ga viđali daleko manje od sudske odluke, u pravilu oca.

„Jedno tijelo i jedan duh“ je metafora kojom se opisuje zajednička motivacija roditelja da maksimaliziraju razvojne ishode kod djeteta u zdravlju, obrazovanju, životnim izborima (zanimanja, hobija, budućih partnera…) dokle god su roditelji na životu, dakle čak i kada djeca odrastu i postanu punoljetna.

No, često se događa da se razlikuju odgojni stavovi roditelja, kao i stavovi oko upravljanja financijama, slobodnom vremenu, podjeli obveza, često roditelji ulaze u brak i roditeljstvo kao nezrele osobe ili osobe s duševnim smetnjama. Nesuglasnost osobnosti, nezrelost i mentalne smetnje, poremećaji i bolesti se teško mijenjaju i nadilaze, pa dolazi do raspada bračnih zajednica. Bolje je da djeca žive s odvojenim roditeljima koji su u snošljivim odnosima, nego u obiteljima u kojima su roditelji u stalnom konfliktu. Konflikt roditelja, bili oni zajedno ili ne, razara dječji mozak i smanjuje šanse da će se dijete formirati u zrelu, uravnoteženu odraslu osobu.

Roditeljski sklad čini se da predstavlja značajan preduvjet za ishod emocionalnog stanja djeteta. Zašto se onda očeva uloga „skriva“ ili ponekad negira?

Ograničeno sudjelovanje oca u roditeljskoj skrbi i odgoju djeteta predstavlja emocionalno i ekonomsko zlostavljanje djeteta, ali i oca i djetetovih srodnika po ocu kojima se čini nenadoknadiva šteta. Ograničavanje ocu da što više sudjeluje u iskustvu svoga djeteta očituje se u sadržaju mozga djeteta, u njegovu pamćenju događaja i pamćenju doživljaja, („emocionalnog tona“ događaja). Što je otac manje prisutan u životu djeteta, njegovo pamćenje oca je oskudnije, manji je broj slika i epizoda u kojima su otac i dijete zajedno. Kako pamćenje utječe na razvoj emocija, motivacije i osobnosti, dijete je bez ravnopravna sudjelovanja oca u njegovu odgoju uskraćeno za ogromnu količinu informacija koje će ga formirati prema zreloj osobi.

Ograničavanjem razvoja privrženosti djeteta s ocem emocionalno ga se zlostavlja. Oskudnim opsegom susreta i druženja s djetetom uskraćuje se, otežava i ometa uzajamno ostvarivanje kvalitetnih, dubokih, sadržajnih i sveobuhvatnih emocionalnih odnosa oca s djetetom i razvoj privrženosti oca s njim jer se oblikuje kroz kraće zajedničko vrijeme i u manjem broju iskustava. Izostanak oca u velikom broju zajedničkih aktivnosti s djetetom ugrožava sposobnost mozga djeteta za suočavanje sa stresovima, obrambeni sustavi imaju niži prag, što povećava rizik od fizičkih i mentalnih poremećaja povezanih sa stresom.

Kada se otežava razvoj privrženostidjeteta s ocem, ujedno se otežava razvoj privrženosti djeteta s cjelokupnom obitelji po ocu što je iznova emocionalno i ekonomsko zlostavljanje djeteta. Time se smanjuju šanse djeteta da razvije bliske emocionalne odnose s većim brojem srodnika i od njih dobije emocionalnu i materijalnu podršku u suočavanju sa zahtjevima života i to u vrijeme kada djetetu to najviše treba (u razvojnoj dobi), a srodnici su ekonomski i zdravstveno najjači (u odrasloj produktivnoj dobi).

Uloga očeva se prikriva, zanemaruje ili čak „negira“ najviše iz neznanja o njihovu doprinosu razvoju djeteta, ali i zbog zlih namjera. Ravnopravnom roditeljstvu se jako opiru odvjetnici jer im je samostalno skrbništvo koje dobivaju majke izvor beskonačnih prihoda. Jako je žalosno da bilo tko podržava majke u održavanju konfliktnih odnosa s očevima, kako bi se s njima stalno sudili radi veće alimentacije, radi nekog nasilja prema djeci i slično. Taj mračni bunar zlobe i pohlepe je dubok.

Razgovarao: Željko Ivković

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba