O. Thomas Georgeon, postulator kauze 19 alžirskih mučenika

Potrebno je da beatifikacija 19 alžirskih mučenika bude izvor mira za sve

Sarajevo, čet, 30. stu. 2017.

U vremenu dok je na našim prostorima bjesnio Domovinski rat, nevini ljudi ubijani su i drugdje i to iz vrlo sličnih motiva. Jedni od njih su i alžirski mučenici – njih 19, ubijenih u razdoblju od 1994. do 1996. No, o njima šira javnost tek ponešto, jedva, zna iako je za njih pokrenut postupak kanonizacije. S njima nas upoznaje o. Thomas Georgeon, postulator kauze.

O. Thomas rođen je u Parizu 1967. gdje je završio osnovnu i srednju školu, kao i studij Komunikacijskih znanosti na Sveučilištu Sorbonne. U trapistički novicijat ušao je 1994. te je studij nastavio na teološkom fakultetu u Toulouseu, kao i na Institutu za obuku Francuske biskupske konferencije u Parizu. Za svećenika je zaređen 2002.

Vršio je različite službe poput meštra novaka, priora, opata jedne zajednice u Italiji, dugogodišnjeg pomoćnika generalnog opata te je odnedavno ponovno meštar novaka i stranaca. Također, zadužen je za formaciju u trapističkom Redu, duhovne vježbe, seminare te postulator različitih kauza.

Poštovani, možete li nam najprije kazati tko su to alžirski mučenici ubijeni u razdoblju od 1994. do 1996.?

Svi su bili redovnici i redovnice među kojima je mons. Pierre Claverie, biskup Orana. Među njima su bili i oni koji su radili s mladim Alžircima i djevojkama te redovnici iz Tibhirina, koji su predstavljali nazočnost katoličke molitve sred muslimanskog naroda s kojima su živjeli i svakodnevno se susretali. Neke točke zajedničke su ovim mučenicima koji su živjeli u različitim gradovima države: istinska ljubav prema zemlji i prema Alžircima – nadasve prema siromašnima; poštovanje prema vjeri muslimana – neki od 19 mučenika studirali su o islamu te su svi bili izloženi stvarnosti islama kroz kontakte, odnose...; prianjanje uz ono što je bila alžirska Crkva nakon neovisnosti, koja je bila pravo obraćenje – svi su sebe stavili u službu države, živeći značajno materijalno i nutarnje siromaštvo; jak osjećaj pripadnosti alžirskoj Crkvi; izbor ostanka u kušnji, doživljavajući duhovno produbljenje; unaprijed dano oproštenje onima koji bi ih mogli ubiti; životi koji imaju proročku dimenziju u smislu da su danas svjetlo za dijalog između kršćana i muslimana.

Budući da progoni kršćana, koji prečesto rezultiraju smrću, rijetko kada imaju glasan odjek među svjetskim medijima, opišite nam u kakvom je to ozračju smrt dočekalo 19 alžirskih mučenika?

Kada su prvi mučenici ubijeni, 4. svibnja 1994., Alžirski građanski rat već je trajao dvije-tri godine. U listopadu 1993. Oružana islamska grupa (GIA) priopćila je kako je proglasila rat strancima koji borave u Alžiru te su započele otmice i ubojstva. I tako, nakon ovog ultimatuma, bili su prisiljeni odlučiti ostati, kao i mnogi Alžirci koji nisu imali izbor, znajući rizik i ozbiljnost situacije koja dolazi. Stoga bih rekao da su podnijeli mučeništvo strpljenja, prije negoli su podnijeli mučeništvo krvi. Povijesni podaci potvrđuju duboku averziju alžirskih integralista protiv kršćana, tj. da su „navodni mučenici“ ubijeni bez suđenja, dok su gotovo svi bili napadani zbog izdaje: neki udarcem u glavu, neki udarcem straga, neki zbog njihove službe ili pomoći, neki dok su izlazili iz crkve, neki dok su išli na misu – jer su većina njih bili eliminirani ili zato što su promicali dijalog među kršćanima i muslimanima, ili zato što su bili uključeni u apostolat među mladima, koje su islamisti smatrali lakim plijenom za kršćansko osvajanje.

Možemo li jednostavnim rječnikom kazati zbog čega je ovih 19 mučenika ipak ostalo u Alžiru, zašto nisu negdje pobjegli?

Redovnici i redovnice bili su svjesni da ostajući u Alžiru u razdoblju anarhije, u kojem su muslimanski integralisti mogli ih progoniti, izlažu živote opasnosti. Zapravo, također su primili prijetnje smrću: neki jer su bili revni zagovornici međureligijskog dijaloga; drugi jer su se bavili različitim aktivnostima među mladima, pomagali siromašnima, bolesnima, siročadi, mladim majkama...

Svi su imali prigodu vratiti se kući, ali nakon razgovora o tome hoće li ostati ili otići, poželjeli su ostati na svom mjestu jer je njihov apostolat, u tom okruženju, pa čak i u opasnim okolnostima, bio dio njihova misionarskog poziva: slijediti primjer Isusa za spasenje duša. Mislim da su svi bili jedno s alžirskim narodom. Njihova prisutnost nije bila „slučajna“, odabrali su ovu zemlju, ovaj narod, svjesni da su gosti u Alžiru.

O ovoj tragediji, točnije o ubojstvu sedam trapista iz alžirskog samostana Majke Božje Altaške blizu Tibhirina, francuski redatelj Xavier Beauvois snimio je 2010. i film O ljudima i bogovima. Prema Vašem mišljenju, prikazuje li on vjerodostojno sliku koja se tog ožujka 1996. dogodila u Alžiru?

Ne vjerujem, jer nema jasne istine o tragediji. Radio stanica u Tangeru (Maroko), 23. svibnja 1996., objavila je proglas br. 44 Oružane islamske grupe (GIA), koji najavljuje ubijanje svih redovnika 21. svibnja 1996. Dana 30. svibnja 1996. pronađene su glave slugu Božjih u blizini Medeje, ostavljene u jezivoj sceni. Neke glave su visjele na stablu u blizini benzinske postaje, a ostale su bile unutar plastičnih vrećica u podnožju stabla. Tijela nikada nisu pronađena i stoga se ne zna ni točan način smaknuća. Bilo je raznih pretpostavki o njihovoj smrti, a ovu službenu nitko nikada nije mogao opovrgnuti s nepobitnim dokazima. Mora se reći da smo suočeni s kontekstom u kojem je istina „varijabilni koncept geometrije“. Za mene postoje dvije istine, jedna s malo „i“, koju nikada nećemo saznati, i istina s velikim „I“ – Božja istina da je ove redovnike našao dostojnim mučeničkog krajnjeg darivanja sebi.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Josipa Prskalo

Prijevod: hrvatsko-talijanski - vlč. Boris Jorgić

Katolički tjednik