Mr. vlč. Marko Vidović, predstojnik Katehetskog ureda Banjolučke biskupije

Početak nove školske i vjeronaučne godine te 30 godina od obnove izvođenja vjeronaučne nastave u školama bili su nam povodom za razgovor s mr. vlč. Markom Vidovićem, predstojnikom Katehetskog ureda Banjolučke biskupije.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Vidović svećenik je Banjolučke biskupije od 1993., a rođen je 1967. u Kotor Varošu. U rodnim Vrbanjcima završio je osnovnu školu 1982., sjemenište u Zadru, a bogosloviju u Sarajevu.

Postigao je magisterij iz katehetike i pastorala (1999.) na Međunarodnom centru za formaciju u katehezi i pastoralu Lumen vitae u Bruxellesu.

Službovao je na različitim mjestima. Najprije je bio župni vikar u Budžaku (1993. – '94.), potom prefekt na sarajevskoj bogosloviji (1994. – '96.) te župni vikar u Drvaru (1999. – 2001.) i Glamoču (2001. – 2002.), a onda župnik u Ljubiji (2002. – 2013.). Vlč. Marko trenutno je župnik u Prijedoru (od 2013.), predstojnik Katehetskog ureda Banjolučke biskupije (od 2000.) i član Vijeća za katehizaciju i novu evangelizaciju Biskupske konferencije BiH i Hrvatske biskupske konferencije.

Poštovani vlč. Vidoviću, na početku smo nove školske i vjeronaučne godine. U kakvu ozračju ona započinje uzmemo li u obzir domaće, ali i globalne prilike i događanja?

Ako gledamo isključivo školski, onda nova školska godina počinje normalno, a to znači bez kojekakvih propisa, maski, nastave na daljinu i sl. Ako gledamo na ozračje koje stvara situacija oko nas, ondaje tu puno mogućih i stvarnih neizvjesnosti: što će rat u Ukrajini donijeti, hoće li biti grijanja u svim školama, hoće li siromaštvo naših đaka toliko porasti da ugrozi njihovo školovanje… Dakle, počinjemo s nekom vrstom straha, što sigurno nije dobro.

Budući da ste predstojnik Katehetskog ureda Banjolučke biskupije, možete li nam reći nešto više o stanju vjeronaučne nastave u školama na teritoriju vaše biskupije?

Banjolučka biskupija prostire se na području Federacije BiH i Republike Srpske, kao i ostale biskupije. Na području Federacije imamo tri županije/kantona u kojima se održava katolički vjeronauk. „Najjača“ po broju i đaka i vjeroučitelja je Hercegbosanska sa središtem Livnom, zatim Središnja Bosna sa sjedištem Jajcem te Unsko-sanska županija s dvama gradovima u kojima ima katolički vjeronauk, a to su Bihać i Sanski Most. Naglasio bih, Livno i Jajce su, što se tiče vjeronauka u Banjolučkoj biskupiji, brojčano središta.

Republika Srpska je u vjeronaučnom smislu specifična jer tu imamo malo djece u puno škola.

Na području biskupije vjeronauk se održava u 40 osnovnih škola (od toga 29 u RS-u) i 23 srednje (od toga 13 u RS-u).

Za sada su sve škole pokrivene i brinemo se za svako dijete i nijedno nije, niti će biti, uskraćeno za sadržaje koje Crkva nudi.

Koliko zapravo ima vjeroučenika te kako djeci, ali i njihovim roditeljima staviti na znanje važnost vjeronauka i odabir istog, prije ostalih izbornih predmeta koji se nude umjesto vjerske izobrazbe?

U osnovnim školama imamo oko 2 000, a u srednjim oko 1 100 vjeroučenika. Što se tiče odabira vjeronauka u školama, bilo od djece, bilo od roditelja, tu smo zadovoljni jer, uglavnom, sva katolička djeca odabiru u školama katolički vjeronauk. Rijetki odabiru nešto drugo.

Ove godine obilježava se 30 godina od obnove izvođenja vjeronaučne nastave u školama. S te vremenske distance, što nam možete reći o tomu?

Ono što je Katolička Crkva sigurno dobro učinila prije 30 godina, a i dandanas jako dobro radi, je pristup školskom vjeronauku i briga oko istog. Vjeronauk je vraćen u škole (znamo da ga je komunistička vlast izbacila), brzo se pristupilo njegovu sustavnom uređivanju, razrađivanju programa sa svim metodološko-metodičkim uputama, izradi udžbenika, školovanju stručnog kadra, zauzimanju jasnog stava, uređenju njegova statusa na najvišim državnim razinama te danas vjeronauk imamo kao i svaki drugi školski predmet. Rekao bih, nešto što nam u Crkvi najbolje funkcionira – točno se zna od početka do zadnjeg razreda srednje škole što i kako treba raditi i u skladu sa suvremenom školom jasno definirani ishodi i cijevi vjeronaučne nastave. Tu su dostatno osposobljeni vjeroučitelji koji su kadri realizirati tu želju Crkve.

Međutim, ovdje moramo biti i kritični i upitati se je li vjeronauk, osim što je, zasigurno, doprinio povećanju znanja kod djece i mladih, učinio da postanu bolji ljudi? Je li preko vjeronauka porastao broj praktičnih vjernika? Je li vjeronauk doveo puno više mladih za Kristov stol Ljubavi? Jesu li crkve punije? Ako na bilo koje od ovih pitanja odgovorimo negativno, ne mora nužno biti na sva, onda je to pokazatelj da negdje u našem pristupu i radu ne postupamo dobro („fulamo“). Iako na ovo nije jednostavno odgovoriti, ovdje bih krivicu prebacio na nas vjeroučitelje i na naše nedostatke vjere i manjak svjedočke dimenzije.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba