Mr. vlč. Ante Vrhovac, koordinator Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Raduje činjenica kako je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji mjesec srpanj posebno obiteljski obojan. Stoga smo upravo na temu obitelji razgovarali s koordinatorom Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije, doktorandom na Papinskom sveučilištu Santa Croce u Rimu mr. vlč. Antom Vrhovcem.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Vlč. Ante rodom je iz župe Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku. Rođen je 6. veljače 1993. u Travniku. Po završetku osnovne škole 2007. ušao je u Nadbiskupsko sjemenište Petar Barbarić u Travniku te, nakon mature 2011., obrazovanje nastavio u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu studirao teologiju prve tri godine. Zatim je 2014. otišao u Rim gdje je završio zadnje dvije godine teološkoga studija na Papinskom sveučilištu Gregoriana. Za đakona je zaređen 27. studenoga 2016., a za svećenika 29. lipnja 2017. Na jesen iste godine upisao je poslijediplomski studij teologije braka i obitelji na Papinskom teološkom institutu Ivan Pavao II. za znanosti braka i obitelji. Magistrirao je 25. lipnja 2019., te je tijekom inauguracije nove akademske godine 29. studenog 2019. na istom institutu primio nagradu za najboljeg magistranta u prethodnoj godini. Također, nastavio je svoj doktorski studij na Papinskom sveučilištu Santa Croce. Potkraj prosinca 2019. imenovan je koordinatorom obiteljskoga pastorala i tečajeva priprave za brak Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani vlč. Ante, ove godine možemo reći kako je u Vrhbosanskoj nadbiskupiji mjesec srpanj posebno obiteljski obojan. Možete li nam za početak približiti što bi to bila obitelj iz katoličkog poimanja?

Već u izvještaju o stvaranju, kako nam to svjedoči Knjiga Postanka, obitelj je dio Božjeg plana za čovjeka i već u početku ona se rađa iz bračnoga sjedinjenja muškarca i žene. Tako je obitelj prije svega Božje stvorenje, te kao takva ne može biti plod ljudskog umovanja. Bitne njezine sastavnice od samoga početka su, dakle: seksualna razlika (muškarac i žena), jedinstvo (sjedinjenje u bračnoj zajednici), te plodnost (otvorenost životu). To je ono što ostaje nepromjenjivo u kršćanskom shvaćanju obitelji. S Isusom Kristom, koji je punina Objave, obitelj dobiva novo i uzvišenije značenje koje ne proturječi onomu što je bilo na početku, nego ga nadopunjuje. Isus ustanovljuje brak kao sakrament u kome supružnici postaju dionicima Kristove ljubavi za Crkvu. Iz toga sakramenta se rađa obitelj kao „mala Crkva“. S Isusom brak i obitelj zato dobivaju spasenjsku dimenziju. Brak postaje put posvećenja supružnika, a obitelj koja se iz njega rađa postaje, ne samo spašena, nego i spasonosna zajednica koja prenosi Božju ljubav drugima. Zato u kršćanskom shvaćanju ne postoje „obitelji“, nego samo „obitelj“, ona koju je Bog zamislio i posvetio sakramentom braka.

Iza nas je Nadbiskupijska proslava X. svjetskog susreta obitelji, koja je upriličena 16. srpnja u Travniku. Obiteljska ljubav: poziv i put svetosti slogan je pod kojim je održana, možete li nam ga protumačiti?

Slogan X. svjetskoga susreta, pa onda i ove naše nadbiskupijske proslave toga susreta, promatra obiteljsku ljubav kroz dva vidika. Prvi je da je obiteljska ljubav uistinu „poziv“. A kada kažemo da je ona poziv, onda to znači: Bog osobno (po imenu) zove, te daje i posebno poslanje. Bog zove na sakrament braka mladića i djevojku jer preko njih želi učiniti nešto u ovome svijetu. Zove ih da budu slika i dionici Kristove ljubavi za Crkvu, te da svojim životom uvijek iznova objavljuju ljubav i život Crkvi i svijetu. Ta svijest da su brak i obitelj uistinu poziv, nažalost, još nije dovoljno zaživjela. Zato je potrebno sve više govoriti o braku i obitelji kao pozivu. Danas, kada vidimo kako se mladi sve teže odlučuju na taj put, trebali bismo u naše molitve za nova svećenička i redovnička zvanja dodati i molitvu za nova bračna zvanja. Čak možda i imati poseban dan molitve za nova bračna zvanja, kao što takav dan imamo na Nedjelju Dobrog Pastira za svećenička i redovnička zvanja. Ovo su mali koraci preko kojih bismo mogli sve više shvaćati kako Crkve nema, ne samo bez svećeničkog ili redovničkog života, nego da je nema ni bez braka i obitelji.

Drugi vidik slogana govori o obitelji kao putu svetosti. Na temelju već rečenoga, shvaćamo da se svetost bračnih i obiteljskih ljudi ne postiže unatoč braku i obitelji, nego upravo po braku i obitelji, unutar vlastita braka i obitelji. I to je svijest koja treba rasti kod naših obitelji, jer nekada svoj obiteljski život više shvaćaju kao prepreku za svetost. A ona je uistinu put svetosti, kroz svakodnevno i samozatajno življenje bračne i obiteljske ljubavi.

Koji bi bio značaj Svjetskog susreta obitelji čije je središte ove godine bio Rim?

Ujedinjeni narodi 1994. proglasili su Međunarodnom godinom obitelji. Sv. Ivan Pavao II. odlučio je da ta godina i za Crkvu bude Godina obitelji i tada je u Rimu održan I. svjetski susret obitelji. Sadržaj tih svjetskih susreta obilježen je održavanjem teološko-pastoralnog kongresa, festivala obitelji u nazočnosti Pape, te velikim završnim euharistijskim slavljem koje predvodi isto tako Sveti Otac. Po meni, ovakvi susreti prije svega su slavlje bračnog i obiteljskog života u krilu Crkve, kao i prilika obiteljima da rastu u spoznaji vlastita dara i poslanja u životu Crkve. Ono što mogu još reći na temelju vlastita iskustva sa sudjelovanja na ovogodišnjem susretu u Rimu je da sam otkrio koliko kao svećenik imam potrebu za kršćanskim supružnicima i obiteljima. Preko njih primam ono što sam sebi ne bih mogao nikada dati, upravo zato što oni imaju njima vlastito i jedinstveno poslanje: kroz njihovu ljubav da vidimo kako Krist ljubi Crkvu. Dani provedeni u zajedništvu s obiteljima pomogli su mi da i ja rastem u svome konkretnom svećeničkom sebedarju Gospodinu, jer me obitelji uče kako je ljubav uvijek konkretno darivanje ljubljenoj osobi. Zato je za mene ovaj susret bio istinska duhovna obnova. S druge strane, i same obitelji su svjedočile koliko je njima bilo plodonosno biti zajedno sa svećenicima, biskupima i Papom, jer preko njih spoznaju zadnji smisao cijelog njihova bračnog i obiteljskog života, a to je zajedništvo s Bogom. Zato su svjetski susreti obitelji, po meni, prilika da se pastiri Crkve podsjete kako ne mogu bez obitelji i da se obitelji podsjete kako ne mogu bez pastira. Samo zajedno možemo izvršiti poslanje navještaja evanđelja koga nam je Gospodin povjerio.

Kada govorimo o nadbiskupijskoj razini, koja je bila svrha ovoga susreta te koji su mogući plodovi koje bi mogao polučiti?

Razlog organiziranja proslave svjetskog susreta obitelji na nadbiskupijskoj razini nalazi se u želji pape Franje da se ovaj susret organizira i na razinama mjesnih Crkava s ciljem kako bi što više obitelji bili dionicima ovoga susreta. Zato smo ga mi kroz jednodnevni program obilježili u subotu, 16. srpnja u travničkom sjemeništu. Kroz moje sudjelovanje, kao i kroz sudjelovanje još dviju obitelji (obitelj Goluža iz Mostara i supružnici Veža iz Splita) sudionici proslave bili su povezani sa susretom u Rimu, jer smo mi bili dio zajedničke delegacije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH, pa smo mogli prenijeti drugima dojmove i naglaske sa susreta.

Što se tiče plodova, ne moramo samo govoriti o mogućim, nego o već vidljivim plodovima. U osobnim razgovorima s obiteljima vidjeli smo koliko su bile potrebne jednog takvog susreta, te kako su u tom susretu svi više primili, negoli su dali. I sami predavači i obitelji koje su svjedočile na kraju su rekli kako je za sve njih ovo bila istinska duhovna obnova. Najljepše plodove ove proslave kao svećenik mogao sam vidjeti u ispovjedaonici. Navještaj evanđelja braka i obitelji dotaknuo je mnoga srca koja su bila spremna još više živjeti taj navještaj u svome bračnom i obiteljskom životu. Vjerujem da će drugi plodovi biti vidljivi tek s vremenom, ali ono što bih poželio kao jedan od mogućih plodova je da obitelji koje su sudjelovale na ovome susretu budu „izvor zaraze“ za druge obitelji koje još nisu svjesne Božje ljepote koju je On stavio u njihov brak i obitelj, te da tako budu „zaražene“ ponovnim otkrivanjem te ljepote.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba