Mr. sc. Mladen Milić, profesor na KBF-u u Đakovu

Mladen Milić rođen je 1980. u Našicama. Nakon završene Osnovne škole u Magadenovcu nastavlja srednjoškolsko obrazovanje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Potom upisuje poslijediplomski magistarski studij filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu kojeg uspješno privodi kraju. Od završetka dodiplomskog studija djeluje kao vjeroučitelj, živeći i radeći u Vinkovcima, Vukovaru i Osijeku, a od 1. rujna 2008. radi kao asistent na katedri filozofije na KBF-u u Đakovu, gdje predaje kolegije - logiku, epistemologiju i psihologiju, te seminar i izborni kolegij. Oženjen je, otac jednog djeteta, stanuje u Tenji pored Osijeka. S njim smo razgovarali o duhovnoj, intelektualnoj, kulturnoj potrebi građana kršćanskoga svjetonazora,rušenju osnovnih kršćanskih vrijednosti u svijetu i u Hrvatskoj, istospolnim brakovima, hrvatskome identitetu…

Poštovani, na početku nam recite što je Udruga katoličkih intelektualaca i čime se bavi?

Udruga katoličkih intelektualaca osnovana je 2006. godine na inicijativu istoimenog kluba koji je htio i kroz formalno djelovanje osnažiti u hrvatskom društvu, posebno u Slavoniji, vrijednosti i način promišljanja koji je zanemaren tijekom desetljeća u kojima je vladao režim jednoumlja. Budući da je to jednoumlje bilo sustavno promicano, i sami građani, pa i vjernici, povukli su se, kolokvijalno govoreći, u „sakristiju“. Hrvatska se, svi znamo, našla u specifičnoj situaciji u kojoj se kroz desetak godina nataložilo nekoliko vrlo teških momenata: postkomunizam, tranzicija, rat, poraće, uništene materijalne, kulturne, duhovne i intelektualne vrijednosti. Ako na sve to dodamo i prodor „divljeg“ kapitalizma, koji je pojedincu dodatno oduzeo njegov, ne samo moralni, nego i egzistencijalni stožer, onda nikako ne možemo romantično govoriti o nekakvom arkadijskom vremenu u kojem smo dobili svoju državu, svoju samostalnost, izvojevali pobjede u ratu, a u miru smo svoji na svome i o sebi odlučujemo. Ako je čovjek pojedinac otuđen, ako se obitelj otuđuje i sa svih strana joj se oduzima legitimitet, čak i pokušajem zakonskog prevrjednovanja, onda ni društvo ni država ne mogu dobro stajati. Za ovakav opis situacije relativizam je blag pojam. Rekao bih na smo na pravom putu da nas zahvati nihilizam. U svemu tomu Udruga katoličkih intelektualaca pokušava skromno, kapilarno djelovati kroz različite aktivnosti kojima se pokazuje da postoji razina ispod koje kršćanin ne može i ne smije ići. Kao udruga želimo okupiti elitu. Možda zvuči pretenciozno, ali nije. Postoji loša elita, elitizam, ali postoji i dobra elita, ona koja želi sve svoje snage usmjeriti na dobro čovjeka i društva.

Vaša udruga svojim radom nastoji artikulirati duhovne, intelektualne i kulturne potrebe građana kršćanskoga svjetonazora. Kako to postižete?

Svjesni smo kako je to vrlo teško, pogotovu zbog gore navedenih razloga, pa nismo pretenciozni iz nekoliko razloga: kao prvo, realni smo jer nismo nikakva masovna organizacija; kao drugo, programi koje nudimo i na kojima radimo često nisu „trendovski“ i oni koji privlače mase; kao treće, važno nam je djelovanje „ad intra“ – odnosno rad s našim članovima kroz susrete, duhovne obnove, čitanje duhovnoga štiva i teološke literature; kao četvrto, ne i najmanje važno - ne treba biti uznosit jer ni Krist nije obratio čitav svijet. Nastojimo malim koracima pružajući kvalitetan sadržaj, ljudima koji su usred gospodarske krize poručiti da pored svijeta korisnosti postoji i stvarnost onkraj koristi – umjetnost, misao, mudrost, Bog. Nije lako, ali polako se Udruga katoličkih intelektualaca prepoznaje upravo po takvom načinu djelovanja. To je plod višegodišnjeg rada svih njezinih članova kroz koji nas je vodila misao sv. Augustina, zaštitnika naše udruge: „Sufficit peristi.“ – „Ako kažeš 'Dosta!', propao si.“ Drugim riječima, nismo odustajali i plodovi se pokazuju tek sada.

U biti, Tjedan kršćanske kulture naš je temeljni i najvažniji projekt kroz koji, kako kažete, artikuliramo duhovne, intelektualne i kulturne potrebe građana. Krajem svibnja kroz osam dana, od nedjelje do nedjelje, u Osijeku, Vinkovcima i Slavonskom Brodu vjernici i svi građani mogu nazočiti glazbenim događajima, tribinama, teološkim meditacijama, izložbama, projekcijama filmova i pjesničko-glazbenim večerima. Tada se može osjetiti bogatstvo i dubina katoličke kulture, njezine misli i činjenice njezine nezaobilaznosti u hrvatskoj i europskoj povijesti.

Kako gledate na učestale pojave rušenja osnovnih kršćanskih vrijednosti uopće u svijetu, pa i u Hrvatskoj?

Ovo pitanje zahtijeva vrlo kompleksan odgovor, ali bih sažeto rekao da je to posljedica loše življene sekularnosti koja se pretvorila u sekularizam, pogrešne percepcije moći kojoj autentičan kršćanski stil života smeta, kao i činjenice samog neautentičnog življenja samih kršćana. Pošao bih od ovog trećeg. Ukoliko kršćanin živi neautentično, onda su i vrijednosti koje zastupa dvojbeno kršćanske ili uopće nisu kršćanske. Kršćanstvo onda postaje samo izvanjski dekor, pogrešno življena tradicija bez oživotvorenja za konkretan trenutak, ili naprosto nekakva terapija koja mi je potrebna kao analgetik kada dođu životne krize. Kod takvog življenja nije ni teško rušiti „kršćanske“ vrijednosti. Drugi problem je pitanje odnosa prema moći. Kršćanin je čovjek koji živeći u svijetu nasljeduje Krista. Moć, kao stvarnost imanentnu zemaljskom životu ne može izbjeći nitko, pa ni kršćani. No, kršćanin moć percipira u svjetlu Isusa Krista, Boga koji moć pokazuje tako da je spreman odreći je se. To najbolje pokazuje primjer odreknuća pape Benedikta XVI. Ako se, s druge strane, moć percipira kvantitativno, kao umnažanje utjecaja, tada je to u suprotnosti s kršćanskim vrijednostima. Tko tako nastupa, ruši ih, bio on vjernik ili nevjernik. Naravno, onda se i sama ljestvica vrijednosti mijenja – tko želi takvu moć, bira život po vrijednostima koje mu takvu moć i omogućuju. Takve onda vrijednosti i vrijednosno neutralne stvari, kao što su novac, slava, vlast, usmjeruju prema negativnome i rezultat je otklon od kršćanskog poimanja vrijednosti i života.

Razgovarao: Anto Pranjkić
Katolički tjednik