Mr. Klaudija Kregar Orešković, savjetnica u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina RH

Gđa Kregar Orešković rođena je 1974. u Otočcu te je magistar znanosti socijalnog rada. Desetak godina radila je kao asistent na Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, među ostalim bila je viša stručna savjetnica u Ministarstvu socijalne politike i mladih. Od 2014. zaposlena je u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a posebno se bavi inkluzijom romske populacije koja je upravo zbog manjka iste posebno pogođena siromaštvom. Stoga smo ih, upravo zbog manjka inkluzije Roma, a samim time i suosjećanja prema njima, posebno tematizirali u svjetlu Svjetskog dana siromaha – koga je 2016. ustanovio papa Franjo, te se ove godine obilježava 14. studenoga.

Poštovana mr. Kregar Orešković, ove godine obilježava se peti po redu Svjetski dan siromaha koga je ustanovio papa Franjo. Što mislite koji je razlog ove njegove inicijative?

Pored činjenice da je riječ o temi koja je obilježavala djelovanje Crkve značajno prije intervencije države, razlog je sasvim sigurno porast siromaštva i nejednakosti na globalnoj razini, a koje je dodatno perpetuirala pandemija virusa COVID-19, kao i klimatske promjene – čiji će se razmjeri utjecaja na globalno pučanstvo tek vidjeti u godinama koje dolaze.

Budući da ste savjetnica u Uredu za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, imate li informaciju tko sve u Republici Hrvatskoj, ali i tko u najvećoj mjeri, brine o romskoj populaciji uz koju se gotovo neodvojivo veže siromaštvo?

Premda imamo vrlo dobar sustav praćenja provedbe, valja naglasiti da se on odnosi prvenstveno na mjere i aktivnosti planirane nacionalnim strateškim okvirom za integraciju Roma, u kome nadležnost za provedbu mjera i/ili aktivnosti imaju tijela državne uprave u suradnji s drugim dionicima. Drugim riječima, pomno pratimo ulaganja povezana s izdvajanjima iz Državnog proračuna, no istodobno ono nam ne omogućuje registriranje svih inicijativa i aktivnosti, osobito na lokalnoj razini.

Za provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma, za razdoblje 2014. - 2020., Republika Hrvatska utrošila je ukupno 219 012 955,08 kn, a za prve dvije godine provedbe novog dokumenta, tj. Nacionalnog plana za uključivanje Roma, koga je Vlada Republike Hrvatske usvojila 23. lipnja tekuće godine, planirana su izdvajanja u ukupnom iznosu od 53 029 173,00 kn. Čini mi se da navedeni iznosi jasno pokazuju kontinuiranu posvećenost Vlade Republike Hrvatske rješavanju poteškoća s kojima se susreću pripadnici romske nacionalne manjine.

Pored sustavnih napora u okviru državne uprave, valja istaknuti i napore romskog civilnog društva, osobito Saveza Roma u Republici Hrvatskoj Kali Sara, koji također uz znatnu potporu Vlade RH provodi nekoliko većih projekata, poput npr. izgradnje Romskog memorijalnog centra u Ušticama.

Svakako bih spomenula i rad s. Karoline Miljak i Odbora za pastoral Roma; u Varaždinskoj županiji angažirao se i Suvereni malteški viteški red koji ima dugu povijest uspješna rada u Mađarskoj i drugim zemljama. U nekim krajevima poput Međimurja aktivne su i druge kršćanske zajednice, a koliko nam je poznato, Romi su uključeni i unutar muslimanske i pravoslavne zajednice.

Što mislite da je ključni razlog njihova „epiteta“ siromaštva i koliko je toga u samom „mentalitetu romskog čovjeka“?

„Mentalitet romskog čovjeka“ jest dokazani stereotip koji nikome ne pomaže razumijevanju biti stvari. Romi su visoko deprivirana, socijalno isključena i vrlo često diskriminirana skupina pučanstva koja, kao i svi oni koji žive ispod crte siromaštva, trebaju sustavnu i ozbiljnu koordiniranu pomoć kako bi prevladali životne okolnosti u kojima se nalaze.

Romsko siromaštvo nije izbor niti stil života – ono je posljedica nepovoljnih životnih okolnosti koje, u nedostatku sustavne podrške, samo najuspješniji pojedinci uspijevaju prevladati, najčešće uz pomoć barem jedne osobe iz neposrednog okruženja (učitelja, odgajatelja, roditelja ili nekog drugog).

Nabrojat ću samo neke od životnih okolnosti Roma u Republici Hrvatskoj, a vjerujem da će slika odgovarati i mnogim naseljima izvan Hrvatske: čak 43,3% romskih kućanstava nije priključeno na sustav javne vodoopskrbe, a na 45% lokacija na kojima žive Romi ne postoji dječje igralište. Prosječna udaljenost od sadržaja gdje postoji organizirano bavljenje sportom ili rekreacijom i gdje bi, primjerice, djeca mogla kvalitetno provesti slobodno vrijeme iznosi šest km. Na više od 50% lokacija na kojima žive Romi u RH ne postoji ljekarna, a trgovine prehrambenih proizvoda i osnovnih kućnih potrepština nedostupne su u naseljima u kojima živi 77% Roma u Međimurju, 72,6% Roma u Sjevernoj Hrvatskoj i 68,8% Roma na području Središnje Hrvatske. Istodobno, prosječna udaljenost autobusne postaje od lokacije na kojoj žive Romi iznosi 7,6 km.

Život u izolaciji, isključenost iz glavnih tijekova društva uvelike definiraju mogućnosti ili, da budem preciznija, nemogućnosti. Osim toga, ne smijemo zaboraviti da su upravo Romi najdiskriminiranija skupina pučanstva i kao takvu ju prepoznaje i opća populacija, posebno u području zapošljavanja.

Ako ste diskriminirani i pri zapošljavanju, ako poslodavci jasno navode kako smatraju da bi zapošljavanje pripadnika romske nacionalne manjine utjecalo na npr. dolazak gostiju u ugostiteljskim objektima, tada se zaista postavlja pitanje kako uopće izići iz situacije u kojoj se nalazite?

S druge strane, teško je govoriti o ukupnu položaju Roma, pa i o siromaštvu u jednostavnim modelima: uzrok-posljedica. Položaj Roma, kako u RH, tako i drugim zemljama uglavnom je rezultat djelovanja čitava niza međusobno povezanih čimbenika, od kojih su ranije nabrojeni samo neki.

Sami Romi su tek 1971. organizirali Prvi svjetski kongres, na europskoj i svjetskoj razini tek zadnjih 20-ak godina postoji raširenija svijest o diskriminaciji Roma i antiromizmu, kao i sveobuhvatniji programi pozitivne diskriminacije.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba