Mr. Ivana Marić, politička analitičarka

Mr. Marić je rođena 1972. u Sarajevu. Iako je magistrirala ekonomiju, već više od 20 godina, na izravan ili neizravan način, ima doticaja s politikom te je vrlo dobro upućena u političke procese i situaciju u Bosni i Hercegovini i svijetu. Kroz političke projekte i suradnju s političarima iz različitih stranaka imala je prigodu izbliže upoznati narav toga posla. U svojim istupima u medijima nerijetko je ukazivala na činjenicu da za sadašnje stanje u bh. društvu krivicu snose svi građani ove države, a na osobit način njezino državno vodstvo.

Poštovana gdična Marić, kakva je to zemlja Bosna? Kakav je, kako bi Mak Dizdar rekao, naš „zapis o zemlji“?

Ja mislim da je veliki problem u BiH, još od vremena komunističkog doba, što smo naviknuli sve dobivati. Naše je samo bilo završiti školu, pa koju god, i odmah: dobijemo posao, dobijemo stan... bez puno truda. To se nastavilo tijekom, a i nakon posljednjega rata, kada su dolazile međunarodne organizacije i davale pomoć. Bio je među ljudima uvriježen stav: „Nemojte renovirati ništa jer ako renovirate, nećete dobiti pomoć, nego čekajte da netko dođe i obnovi vam sve.“ Tko je dovoljno dugo čekao, dobio je obnovljenu kuću, a ako ste dovoljno glasno kukali, onda ste dobivali i više. Mi smo danas taj mentalitet zadržali i čak predstavljamo da nam je puno gore nego što jest. Kad čujete sad priču o BiH, vi biste rekli: to je izrazito siromašna zemlja. Onaj tko ne zna gdje se geografski nalazimo, pomislio bi da smo u nekoj pustinji, negdje u sušnom području, gdje ne može ništa uspijevati. Problem je u tome što smo zaista mi suživjeli s tim kukanjem i s pronalaženjem opravdanja i krivca za sve. Znači, jedino mi nismo krivi, krivi su svi ostali.

Osobno smatram da je Bosna i Hercegovina divna zemlja i da ovdje imamo toliko potencijala. Mnogi ljudi i ostaju ovdje zato što to vide i što žele ostati, ali nekako nije popularno pričati o tom. Popularnije je da pričamo kako ovdje ništa ne valja, kako nas vani čeka bolja situacija. A ne govorimo o ljudima koji su živjeli vani pa su se sada vratili jer su vidjeli da to nije baš tako. Ono što mi ovdje imamo, rijetko gdje se može naći – ovaj način života, koji je specifičan za Jugoistočnu Europu, jug Europe na neki način. To je taj neki lagodan život, da se može i raditi, ali i uživati i kave ispijati. U Njemačkoj se može uspjeti, ali morate shvatiti koliko gore morate raditi; da gore možete zaboraviti na ta ispijanja kave, stanke od dva-tri sata, godišnje odmore po mjesec-dva, pa i odlazak na more svake godine.

U svemu ovomu bitno je da shvatimo što ovdje imamo i počnemo to cijeniti. Primjerice, država nam je dala besplatne fakultete. U Americi su studenti već kad završe fakultet, dužni 100 000 dolara što moraju vraćati. A oni opet ne kukaju, već su zahvalni što im je država dala kredit da završe fakultet.

Gdje je nestao naš nekoć daleko čuveni ponos?

Nestao je u lijenosti. Morali bismo se pokrenuti i to bi trebao bio zadatak za neku državnu strategiju. Može se ovdje puno toga uraditi. Mislim da bismo to trebali isticati i tako vraćati taj ponos. Ne možemo biti ponosni na to što samo sjedimo kući, kukamo na nešto, jadikujemo kako je nekad prije bilo bolje. Dovoljno bi bilo samo da svatko krene od sebe i od svog dvorišta. Međutim, mi bismo svijet mijenjali, ali da se mi ne mijenjamo. Mi bismo nekako da se političari sami smijene s funkcija, a zapravo ih mi izabiremo.

Danas imamo neki pogrešan ponos: ponos da ne želimo raditi. Zapravo bi nas trebalo biti stid toga.

Papa Benedikt XVI. u svojoj enciklici Spe salvi (U nadi spašeni), objavljenoj 30. studenoga 2007., ističe da je Bog temelj nade te kaže: „Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge. To je aktivna nada u kojoj se borimo... da stvari pođu prema svjetlijem i humanijem svijetu“ (br. 34). Koliko religijske zajednice u BiH mogu biti na ovom tragu i doprinijeti izgradnji „mentaliteta utemeljene nade“?

Mogle bi biti. Međutim i u religijskim zajednicama veliki utjecaj ima politika. Prvo, zato što građani još dosta vjeruju religijskim predstavnicima i to onda iskorišćuju političke stranke u predizbornim kampanjama. Dogodi se tako da se na misama, liturgijama, džumama i na ostalim vjerskim slavljima prezentira koji bi to kandidat bio najbolji. Tako da nekako čak ni religijske zajednice nisu uspjele ostati čiste od tih prljavih poslova u koje ih je uvukla politika. No, kao što u politici imamo pojedince koji su odlični, koji se zaista trude nešto napraviti, isto tako u religijskim zajednicama imamo ljude koji „prelaze granice“ pokazujući što bi trebala religija činiti.

Međutim, kod nas, i ne samo kod nas, neki ljudi koji kažu da su vjernici, pogrešno shvaćaju vjeru. Mislim da je šteta što se na pogrešan način tumači religija jer je to zaista divan oslonac i smjerokaz za život.

To bih povezala i s ovim kukanjem u BiH. Mi nikad nismo bili religioznija država: sad svi vjerujemo u Boga, a svi mislimo da smo žrtve. No, zar i neke pojave kod nas ne bismo trebali shvaćati kao iskušenja, put do stjecanja iskustva? Mi toliko puta proklinjemo Boga zato što smo, eto, kao jadni, siromašni, izgubili posao... A da jesmo doista vjernici, onda bismo rekli: „Dobro, da vidim zašto se to meni događa i što mogu naučiti iz toga; i koliko ja mogu svijetu doprinijeti s time što mi se nešto dogodilo?“ Moramo se sjetiti činjenice da su najveća iskustva, najveća otkrića dobivena iz nevolja. Primjerice, mnogi su lijekovi otkriveni zato što su djeca bila bolesna... Tako da u svemu trebamo vidjeti pozitivnu stranu i zaista vjerovati da je to sve za naše dobro. I da jednostavno – ono što je skoro postalo floskula – ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi čine nama. A mi upravo često to radimo.

U kontekstu rečenoga, ustavni okvir BiH, kao dio Međunarodnoga ugovora u Daytonu (Aneks IV.), uvelike omogućava političko stanje u državi kakvo je danas. Što domaći političari zapravo mogu promijeniti bez snažna zauzimanja međunarodne zajednice?

Mogli bi da su sposobni. Međutim, naši političari nisu baš dobri pregovarači. I to je dio te politike kukanja. Hrvati će kukati da su najslabiji, najmalobrojniji; Bošnjaci će kukati da su oni najveće žrtve; Srbi će kukati da se njih stalno nešto zapostavlja. No, jednostavno: zajedno nemaju tu sposobnost izboriti se za ono što žele i popustiti kad trebaju.

I to je jedini problem. Tomu je, istina, doprinijela i međunarodna zajednica jer je ona „ulijetala“ kad se oni ne dogovore. Mi bismo čak i s ovim ustavom mogli puno toga postići, samo da imamo sposobnije političare koji zaista žele dobrobit ovoj državi i koji imaju isti cilj. Tako da nama međunarodna zajednica i ne treba; čak je loše to što su se i ranije uplitali jer mi se sada stalno oslanjamo na to i onda se i ne trudimo previše. I ako se ne mogu dogovoriti, onda kažemo: „Međunarodna zajednica je kriva, oni se neće umiješati.“ Možemo mi puno toga, samo treba puno političke volje i sposobnosti.

Kakva nas, onda, to „nevidljiva ruka“ goni pa ćemo na izborima izabrati vjerojatno iste ili slične političare ili barem iste političke opcije? Je li to nekakva „spiralna veza“ između političara, rodbine, rodbinskih veza i slično?

To je to neko licemjerje koje imamo jer u biti velikoj većini u BiH je dovoljno dobro. Međutim, mi kukamo kao da nije. Moglo bi se raspravljati o tome što je komu dovoljno dobro. Znači, ne može biti isto dovoljno dobro nekom bogatašu i nekom siromahu, ali oni mogu biti u istoj mjeri zadovoljni s onim što imaju, da su sretni s onim što imaju. Kod nas je većini ljudi dovoljno dobro jer ako bi željeli više, morali bi više i raditi, a to ne žele. I nekako smo svi upetljani... Tu bih se pozvala na neučinkovito tužiteljstvo i pravosuđe uopće. Zato što znamo da možemo nelegalno dobiti posao, radno mjesto i neki tender i sve ostalo, onda se pretežno oslanjamo na to: „Ja ću glasovati za ovog; ja znam onoga; moga prijatelja prijatelj ga zna... pa ću dobiti neki posao preko njega prije nego da glasujem za ovoga.“ Kažemo da se i ne isplati izlaziti na izbore, a onda dođu izbori i mi iste izaberemo. Govorimo kako želimo mlade, nove političare, a onda na izborima od 8 000 političara imamo 1 000 starih, i mi opet izaberemo između tih 1 000 starih. Znači da postoji neki nesklad između onog što pričamo i što radimo. Tako da zapravo naši građani nisu žrtve, već su sudionici. Jer ako vas netko jednom prevari, to je u redu, međutim drugi, treći, četvrti, deseti put, onda već nije do te osobe, već do vas.

Jedan političar reče: „Ako budete stalno isticali da su političari loši, korumpirani itd., nitko od mladih, čestitih ljudi neće se odlučiti ući u politiku.“ Što Vi mislite?

Već se i ne odlučuju. Mi znamo koji je način da se dođe u političku stranku i do određenih pozicija. Nije to do priče. Meni je isto tu žao što pravosuđe ne radi svoj posao jer da radi, mi bismo točno znali o čemu je riječ, a ovako sami moramo biti „sudci“ političarima.

BiH je država s najmanje prijava za korupciju, najmanje prijava za mito. Znači, nešto tu nije u redu jer mi znamo da to postoji.

A situacija je takva da se mnogi i ne trude sakriti „mutne poslove“, nego se bahate. No, ni to čak ne naruši njihov ugled jer se mi i dalje njima obraćamo s poštovanjem. To bi bilo kao da uhvatite lopova u svojoj kući: opljačkao vam je kuću, a vi s njim i dalje lijepo; zadržao je sve pokradeno, a vi mu kažete: „Kako ste, gospodine lopove, je li sve u redu?“

Činjenica je da u svijetu ljudi ne mogu puno zaraditi od politike. U BiH su političari najbogatiji ljudi. A istodobno, recimo, Angela Merkel živi u iznajmljenu stanu u nekoj prosječnoj četvrti. Kada to usporedite, onda vam je jasno koja je to razlika.

Znači, kod nas na pošten način ne možete ući u politiku i zbog toga se mnogi i ne uključuju – posebno sposobni ljudi jer oni će na nekim drugim poslovima puno više zaraditi nego što bi u politici mogli pošteno. Međutim, to se onda računa ovako: „OK, nećeš imati veliku plaću i beneficije, ali možeš varati na dnevnicama, možeš preko različitih tendera dogovarati...“ I zbog toga se oni koji nisu dovoljno sposobni da zarade na pošten način najviše odlučuju za politiku. Tako da nije to priča koja tjera nepoštene ljude u politiku, već iskustvo i ono što vide. Kad bi barem bilo sankcionirano deset političara u BiH, odmah bi se situacija promijenila, odmah bi to bilo drugačije.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju