Mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup

Mons. Križić, krsnim i civilnim imenom Ivan, rođen je 2. veljače 1953. u Johovcu, župa Foča kod Doboja. Nakon završene srednje škole, koju je pohađao kod konventualaca u Zagrebu, nastavio je studij filozofije kod karmelićana u Firenci, a zatim teologiju na Papinskom teološkom fakultetu Teresianum u Rimu. Prve redovničke zavjete u Redu Bosonogih karmelićana Braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela dao je 27. srpnja 1970. u Somboru uzevši ime Zdenko od Bezgrješnog Srca Marijina, a doživotne 16. srpnja 1976. u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 26. lipnja 1977. u Zagrebu. Duhovnost je magistrirao u Rimu 1978. Tijekom svoje svećeničke i redovničke službe bio je: prefekt u sjemeništu, magistar novaka, prior u nekoliko samostana, provincijal Hrvatske karmelske provincije, generalni vikar Karmelskog reda te rektor Karmelićanskog međunarodnog zavoda Teresianum u Rimu. Biskupom Gospićko-senjske biskupije imenovan je 4. ožujka 2016., a biskupsko posvećenje imao je 25. svibnja 2016.

S njim smo razgovarali o ovogodišnjem obilježavanju Bleiburške tragedije, o podijeljenosti u hrvatskom društvu s obzirom na tu temu, nejednaku vrjednovanju totalitarističkih režima, ali i o prošlogodišnjoj komemoraciji u Sarajevu koja je proizvela medijsko-politički linč na kardinala Puljića i Katoličku Crkvu…

Preuzvišeni, ovogodišnje središnje euharistijsko slavlje za žrtve Bleiburške tragedije služit će se u Svetištu hrvatskih mučenika u Udbini. Zašto su ovakve komemoracije važne?

Zbog ove pandemije, pa i nekih drugih poteškoća, HBK je odlučio da se komemoracija Bleiburških žrtava ove godine održi na Udbini. Komemorirati stradanja ljudi, bilo gdje i bilo od čega, utkano je u ljudske osjećaje. Jer kada čovjek izgubi sućut i ganuće prema žrtvama i ljudskim stradanjima općenito, onda je to znak deformacije duha. Kroz 45 godina žrtve Bleiburga u komunističkoj Jugoslaviji nisu se smjele niti spomenuti, a kamo li komemorirati. Svi znaju da se tim žrtvama nije sudilo, nije se htjelo provjeravati nose li svi ti ljudi kakvu krivicu, budući da to nisu bili samo vojnici, nego i civili, nego se masovno ubijalo. Njihova su tijela brižno skrivana, pokapana u mnogim jamama na način nedostojan čovjeka pa je zato važno vratiti dostojanstvo tim žrtvama, ne zaboraviti ih i, po mogućnosti, vratiti im dostojanstven pokop kakav priliči čovjeku. To je i poruka svim zločincima: njihove će se žrtve jednom komemorirati, a zločinci će nestati iz sjećanja ljudi ili će ostati u sjećanju, ne kao vrijedni ljudi, nego, nažalost, kao zločinci.

Pandemija koronavirusa drugu godinu zaredom utjecala je i na samu komemoraciju. Na koji ćete, onda, način upriličiti ovogodišnje spomen-sjećanje na žrtve?

Sveta misa će biti na otvorenom. Tražit ćemo da se hodočasnici pridržavaju koliko je više moguće svih epidemioloških mjera: nošenje maski, držanje razmaka ... Kako je ovo prvi put da se komemoracija odvija na Udbini, ne možemo predvidjeti koliki će broj hodočasnika doći. Bit će dovoljan broj redara koji će ljude usmjeravati i upućivati da ne dođe do pretjerane gužve i opasnosti od neželjenih posljedica.

Mjesec svibanj svake godine u javnom prostoru, prije svega u Republici Hrvatskoj, pokaže još uvijek veliku ideološku podijeljenost hrvatskoga društva. Kako nadvladati tu podijeljenost?

Nažalost, ta podijeljenost je karakteristika našeg društva i čini mi se da se na njoj više radi nego li što se radi na izmirenju i zajedništvu. Za nadvladati tu podijeljenost nužan je objektivan i do kraja istinit pristup našoj povijesti, napose onoj iz Drugog svjetskog rata i poraća. Dokle god se priznaju žrtve samo jedne, a ignoriraju i relativiziraju žrtve druge strane, nema nade u pomirbu. Dokle god istina, a ne ideologija, ne bude temelj svemu, neće biti niti pravog dijaloga, a kamo li pomirenja.

Hrvatski narod, ali i ostali s kojima Hrvati žive u okruženju ili u istoj zemlji kao u Bosni i Hercegovini, nažalost i 30 godina nakon pada komunizma nije doživio lustraciju. Prema Vašem mišljenju, je li kasno za taj proces i što bi on u konačnici mogao donijeti?

Ja sam u tom smislu veliki pesimist. Lustracija se nije provela onda kada se mogla i trebala provesti, a sada se čini da ni jedna Vlada nema više za to volje ili ima strah da bi pokušaj lustracije doveo do još veće podjele u društvu. Tako će mnogi koji su činili zločine i nepravde izbjeći ovozemaljsko sudište, ali ono drugo sigurno neće.

Razgovarao: Dražen Kustura

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba