Mons. Zdenko Križić, novi biskup gospićko-senjski

O. Zdenko (od Bezgrješnog Srca Marijina) Križić, OCD, rođen je 1953. u Johovcu, župa Foča, kod Doboja u BiH. Nakon završene srednje škole, koju je pohađao kod otaca konventualaca u Zagrebu, nastavio je studij filozofije u Firenci, a potom na Papinskom teološkom fakultetu Teresianum u Rimu. Prve redovničke zavjete položio je 1970. u Somboru, a doživotne 1976. u Zagrebu gdje je i zaređen za svećenika sljedeće godine. U Rimu je 1978. magistrirao na temu Biblijski likovi u djelima svete Terezije Avilske. Do sada je obnašao brojne službe, a izdvojit ćemo samo neke: prefekt Dječačkog sjemeništa otaca karmelićana u Zagrebu; prior samostana u Remetama-Zagreb; vanjski profesor na Institutu za kršćansku duhovnost u Zagrebu; provincijal Hrvatske karmelske provincije; vikar Provincije; prior novoosnovanog samostana u Krku; generalni vikar Karmelskog reda, a od 2012. obnašao je službu rektora Karmelskoga međunarodnog zavoda Teresianum ...Osim hrvatskog, dobro govori talijanski, a dostatno poznaje i španjolski jezik.

Oče biskupe, nedavno ste imenovani novim biskupom Gospićko-senjske biskupije. Nećemo Vas odmah "bacati u vatru" nego ćemo započeti s jednim uobičajenim pitanjem za ove prigode: Kako gledate na izazove koje nosi biskupsko imenovanje?

Ono čega sam bio potpuno svjestan jest velika odgovornost koju biskupska služba sa sobom nosi. Izazova je puno, ali znam da biti uvijek na razini tih izazova nije lako. Nije mi još uvijek jasno sve ono što me čeka. Prihvatio sam ovu službu snagom vjere i idem naprijed s pouzdanjem u Boga ne sumnjajući u Njegovu pomoć.

Službu biskupa preuzimate kao redovnik. Što mislite hoće li to utjecati na Vaš novi pastoralni zadatak?

Ja živim u samostanu već 49 godina, a kao redovnik sa zavjetima 46 godina. Svjestan sam da sada moram mijenjati svoj stil života što nakon toliko desetljeća nije lako. Međutim, nužno je prilagoditi se drugim zahtjevima, a kada to ne bi bilo moguće, dragi Bog ne bi od redovnika niti tražio ovakvo nešto. Svjestan sam da bez žrtve nema ništa, i prihvaćam tu cijenu.

U intervjuu za televiziju Laudato prigodom imenovanja rekli ste, između ostaloga, kako: "Tu čast nikad u životu ne bih tražio imati. Lijepo je biti redovnik, bio sam sretan." Možete li nam reći što mislite je li biti biskup čast ili služenje...? Smijemo li Vas upitati što mislite hoćete li biti sretni kao biskup?

Ja mislim da ovako razmišljaju i svi drugi koji su već proživljavali moje iskustvo. Kako bi netko zbog nekakve časti prihvaćao na ramena toliku odgovornost? U evanđelju nigdje Isus ne govori apostolima da su dobili neke časti, nego samo zadatak, a taj je služenje. Želim da moj život bude uistinu služenje, a ne da mi to bude samo neka prazna riječ. Ja sam kao redovnik bio jako sretan i zadovoljan, ali to je uvijek usko vezano uz vjernost pozivu. Ako ću biti vjeran Bogu, nema nikakva razloga da ne budem sretan. Biti sretan ne znači ne imati poteškoća, ali to ne obeshrabruje kada se osoba u poteškoćama ne osjeća sama, kada ima iskustvo Božje blizine i njegove pomoći.

Tijekom vremena obavljali ste brojne pastoralne dužnosti u svom Redu, međutim, prefektu kongregacije prigodom imenovanja rekli ste da niste mnogo radili u pastoralu, niti ste bili župnik ni kapelan. Odgovor je bio da i biskup nije župnik te da na biskupa spada vođenje u čemu imate iskustva. Kako komentirate to povjerenje koje Sveta Stolica ima u Vas?

Jasno je da mi je drago zbog povjerenja koje u mene ima Sveti Otac i najodgovorniji u Crkvi, ali se borim i s pitanjem: jesam li ja zaslužio to povjerenje? Hoću li ja opravdati to povjerenje? Hoće li Bog biti sa mnom zadovoljan? Moguće je uvijek razočarati u povjerenju, pa stoga molim Boga da On jamči to umjesto mene, a ja da ne zatajim u suradnji s Njime.

Kao Hrvat iz Bosne recite nam kako gledate na Crkvu u BiH? Je li doista riječ o ranjenoj Crkvi?

Crkva u Bosni je i više nego ranjena. Najveći je problem što te rane neće nikada posve zacijeliti. Nestalo je toliko župskih zajednica, a mnoge su svedene na "ostatak ostataka", bliže umiranju nego li novom životu. Ali se ne smijemo odreći nade da i rane mogu biti izvorom najsrdačnijih susreta i početak novog života. BiH je bila nepresušni izvor duhovnih zvanja od kojih su toliki podareni i Crkvi u Hrvatskoj i u mnogim drugim zemljama. Želimo se nadati da će dragi Bog jednom pretvoriti naše sadašnje pustinje u izvore života za naš narod u Bosni i Hercegovini. Crkva će nastaviti davati sve od sebe da se naš narod u BiH ne osjeti nikada ostavljenim i prepuštenim samom sebi.

Jeste li razmišljali o biskupskom geslu?

Evo privodim kraju to razmišljanje. Budući da sam formiran prije svega u karmelskoj duhovnosti, za sada sam najbliže odluci da to bude izreka sv. Terezije Avilske: „Solo Dios basta“, „Bog sam dostaje.“

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...