Mons. Đuro Hranić, đakovačko-osječki nadbiskup

Mons. Hranić je rođen 1961. u Vinkovcima u obitelji pok. Stjepana i Eve, rođ. Marković. Odrastao je u Ceriću, župa Nuštar. Prva dva razreda srednje škole završio je u Osijeku, a posljednja dva u Đakovu u Biskupijskoj gimnaziji gdje je 1979. maturirao. Filozofsko-teološki studij završio je na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu 1986. te je iste godine zaređen. Nakon pastoralne prakse 1987., otišao je na studij u Rim gdje je 1993. stekao doktorat iz dogmatske teologije. Bio je prefekt Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu (1993. – 1996.), glavni i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačke i Srijemske biskupije te generalni tajnik Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske (1998. – 2003.). Predsjednik je Vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za katehizaciju, predsjednik Odbora HBK-a za pastoral Roma, član Biskupske komisije HBK-a za dijalog sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom i član Odbora HBK-a za hrvatsku inozemnu pastvu. Pomoćnim biskupom đakovačkim i srijemskim te naslovnim biskupom Gaudiabe imenovao ga je Sv. Ivan Pavao II. godine 2001. Nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim imenovao ga je papa Franjo 2013.

Oče nadbiskupe, već 15 godina Božić dočekujete kao biskup, a tri godine kao nadbiskup. Možete li nam reći koji je religiozno-društveni kontekst proslave najradosnijeg kršćanskog blagdana u nadbiskupiji Đakovačko-osječkoj na čijem ste čelu, i što betlehemske jaslice poručuju katolicima?

Društveni, a onda i religiozni kontekst, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji označen je poglavito siromaštvom stanovništva te depopulacijom našeg prostora. Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem bile su nekoć bogate regije i mjesta dobrog življenja, s mnogo plodne zemlje i marljivih, ali i gostoljubivih ljudi. Tijekom povijesti mnogi su ovdje pronašli utočište. Danas, nažalost, ovaj nekoć bogati kraj postao je jedan od najsiromašnijih dijelova Republike Hrvatske. Osobito je žalosna činjenica da danas iz Slavonije, Baranje i Srijema odlaze mladi i cijele obitelji. Važno je naglasiti da aktualni problemi Slavonije nisu samo gospodarske naravi, nego zadiru u život obitelji i demografsku budućnost ovih krajeva, a dotiču i pitanja ekonomske neovisnosti zemlje, skrbi za okoliš te nacionalne sigurnosti, jer velika područja uz granicu ostaju bez stanovništva. U tom smislu, vidljiva je dosadašnja politička nebriga središnje vlasti za Slavoniju, Baranju i Srijem, a očitovala se, prije svega, u nedonošenju jasne agrarne politike i strategije ruralnog razvoja. Tome treba pridodati i nesnalaženje regionalnih politika, inat te koruptivni mentalitet. Sve to zajedno predstavlja zapreku za istinski napredak Republike Hrvatske i izlazak iz ovog teškog stanja.

Kao vjernici pozvani smo ovog Božića nositi riječ i gestu utjehe svima onima koji su bačeni u okove novih ropstava suvremenog društva, osobito nezaposlenosti, te poput Svete Obitelji traže izlaz „u bijegu u Egipat“. Uz karitativno djelovanje treba svakako graditi pravednije i poštenije društvene strukture. One pretpostavljaju obraćenje i oslobođenje od grešnih obrazaca ponašanja. Svi, počevši od nas vjernika, pozvani smo boriti se protiv korupcije, te gnojne rane društva i u nebo vapijućeg grijeha, jer ona potkopava same temelje osobnoga i društvenog života. Korupcija nas, kako ističe papa Franjo, sprečava gledati u budućnost s nadom, jer svojom ohološću i pohlepom uništava slabe i gazi najsiromašnije. To je grešna okorjelost srca koja zamjenjuje Boga prividom da je novac oblik moći te nas istodobno okreće od njegova lica i zatvara naše srce za radost koju donosi otajstvo Isusova rođenja.

Ne smijemo samo sanirati posljedice siromaštva, nego siromaštvo treba prevenirati. I moramo biti otvoreni za dar života. Budućnost će imati oni narodi koji budu razborito podizali potomstvo, odgajali ga i u nj ulagali najplemenitija djela svojih nastojanja, mudrosti, znanja i svoga rada.

U Božiću smo uronjeni u tajnu, u čudo nad čudima. Bog u obličju djeteta. Mnogi vjernici se pitaju kako u ovom suvremenom svijetu i kulturi, u svjetlu snažno prisutnog sekularizma i relativizma koji niječu kršćanske vrednote, uopće meditirati i promišljati o tom događaju?

Bog nas uvijek iznenađuje. On je iznenadio i svoj židovski narod. Mesija se pojavio drukčije nego što su Židovi očekivali. A očekivali su moćnoga i jakoga osloboditelja od rimske okupacijske čizme, a Isusa nisu zanimala politička pitanja niti se razbacivao moću. Umjesto da nastupa u glavnom gradu, propovijedao je među Galilejcima. Ne bježi od grešnika i ne osuđuje ih, nego i njima naviješta kraljevstvo Božje. Čak je i Ivan Krstitelj ostao zbunjen. Bio je uvjeren da će Mesija biti pravedan i strog, da će se obračunati s grijehom i grešnicima. Radi toga što je u svojoj vjernosti Bogu i očekivanom Mesiji korio grešnike, završio je u zatvoru, a onaj radi kojega je tako postupao, govorio je o Božjemu milosrđu i družio se s grešnicima. Takvo Božje djelovanje izlazilo je iz Ivanovih okvira, zbunilo ga, te ga iz tamnice šalje k Isusu s pitanjem: „Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?“ (Mt11,2).

Kršćanstvo je uvijek bilo i ostaje novost koja zbunjuje. Ono od vjernika zahtijeva hrabrost „plivati protiv struje“. Ono zato nikad nije popularno. Društvena javnost nikad nije bila naklonjena kršćanskim stavovima i vrednotama, iako je čovjek – bio on toga svjestan ili ne, ispovijedao to ili ne – u biti gladan i žedan Boga kojega je objavio utjelovljeni Sin Božji, Isus Krist. Svaki je čovjek u dubini svoga srca gladan i žedan evanđeoskih vrijednosti. I nije temeljno pitanje koliko su suvremeno društvo i kultura naklonjeni evanđelju, nego koliko smo mi kršćani, snagom svoga životnoga svjedočanstva, danas izazovni i privlačni suvremenom čovjeku i društvu; koliko mi svjedočimo evanđelje. Mi kršćani smo pozvani biti zdrava evanđeoska alternativa, svjetlo, sol, kvasac. Ako smo takvi, onda ostvarujemo svoje poslanje. Ne trebamo se mi prilagođavati svijetu, nego svijet mora moći prepoznati proročku snagu i svjetlo evanđeoske poruke u životnom svjedočanstvu nas kršćana i tada će on poći za tim svjetlom.

Isusovo rođenje ispunjenje je nade. Kakva je kršćanska nada danas, s obzirom na sve probleme kršćana... od progona i ubojstava u Aziji i Africi, do trke za materijalnim u zapadnoj hemisferi...?

Kršćanska je nada utemeljena na poruci Kristove smrti na križu i na obratu kojega je donijelo njegovo uskrsnuće. Krv mučenika bila je i uvijek će biti sjeme novih kršćana. Onaj tko vjeruje u Isusa Krista, spreman je i sposoban biti i gubitnik, jer on zna da poslije svakog Velikog petka mora svanuti uskrsno jutro. Za budućnost kršćanstva puno je pogubnije slatkasto kršćanstvo, savijenih principa, iznutra trulo i razvodnjeno lažnim kompromisima i duhom konzumerizma, negoli pritisnuto progonom i izvanjskim opasnostima.  

Svaka obitelj bi se mogla zvati svetom. Koliko je to danas moguće kada znamo da zdravi obiteljski život ima neprijatelja u medijima, vlasti, ali i samom dijelu puka?

Bračno i obiteljsko zajedništvo je najmanja spasenjska zajednica u kojoj Krist, snagom svoga Svetoga Duha, ozdravlja međuljudske odnose i pretvara ih u mjesto ostvarenja trojstvenog zajedništva među ljudima. Zato svaka bračna i obiteljska zajednica, makar nesavršena, u sebi već nosi klice spasenja i možemo je zvati svetom. Papa Franjo kaže da su „sjemenke Kristove“ prisutne u svim ženidbama koje prihvaćaju naravna svojstva ljudske ljubavi i ženidbe te uključuju jedinstvo, otvorenost životu, vjernost i nerazrješivost (usp. Amoris Laetitia, br. 77). Kršćanski bračni drugovi prianjaju jedno uz drugoga kao uz Krista, na sliku zajedništva između Krista i Crkve. Njihovo je bračno zajedništvo, zato, sakrament: vidljivi znak milosne otajstvene stvarnosti.

Smatram, zbog toga, da mi kršćani ne trebamo proklinjati tamu, nego omogućavati da sine zraka svjetlosti. Baš zato što bračna ili obiteljska ljubav i vjernost imaju puno neprijatelja, mi koji se zovemo kršćanima i sredstva društvenoga priopćavanja u našim su rukama, ne trebamo gubiti snage, novac i energiju na proklinjanje tame, nego smo pozvani pisati o ljepoti i uzvišenosti onoga što je upisano u ljudsku narav, otkrivati „zdrave klice“ spasenja i „sjemenke Kristove“ u svakom bračnom zajedništvu, pa i u nesavršenim oblicima zajedništva. Ljudsko iskustvo ljubiti i biti ljubljen, potreba darovati se u ljubavi i biti obdaren darom ljubavi druge osobe; ljubav koja iznutra želi biti trajna, ne želi prestati, nego sanja o svojoj vječnosti; koja je isključiva i želi vjernost; koja želi biti plodna i u djeci prepoznaje svoju krunu.

Obitelj će, dakle, biti sveta stvarnost u onoj mjeri u kojoj ju i mi u našim medijima budemo pokazivali i predstavljali takvom. A to možemo i nitko nam to ne brani. I na taj način naš rad te bračne i obiteljske vrednote, postaju zvijezda i svjetlo u mračnom svijetu. Što je mrak gušći, to je važnija naša zraka svjetlosti.

Prvi kršćani su s nestrpljenjem očekivali i drugi Kristov dolazak. Danas se o tome ne govori izvan teoloških krugova, a kao da je zabranjeno nekom vrstom „autocenzure“, a možda i „stida“. Recite nam, zašto je to tako?

Naš ljudski život nije zatvoren u sebe, niti se razrješava samo na poprištu ove zemlje i povijesti. Mi živimo u vremenu između prvog povijesnog dolaska Druge božanske osobe, Riječi Božje koja je tijelom postala i rodila se iz krila Blažene Djevice Marije te ponovnog konačnog dolaska proslavljenog Sina Božjega, koji će u posljednji dan doći suditi žive i mrtve. Naš se život, stoga, odvija pred Božjim okom koje nas ljubi, od kojeg dolazimo i za kojim čeznemo, koje nas sudi i daje smisao našem ljudskom životu. Naš je ljudski život usmjeren prema dovršenju u Isusu Kristu i njegovoj slavi. Zato je stvarni znak posljednjih stvari Isus, koji je Krist, raspeti i uskrsli Gospodin, Kralj slave, u kojega vjerujemo i čiji povratak očekujemo. U našoj kršćanskoj svakodnevici, na svakoj svetoj misi, sjećamo se Kristova povijesnog dolaska, posvješćujemo si da se svojim utjelovljenjem poistovjetio sa svakim čovjekom, potvrdio je dostojanstvo i originalnost svake ljudske osobe, posvetio je naš ljudski život. I istodobno si posvješćujemo da je pred nama i Kristov budući dolazak. No, naši vjernici uopće nisu navikli razgovarati i međusobno diskutirati o različitim istinama vjere, niti barataju barem minimalnim rječnikom kojim bi izrekli svoju vjeru i svoje kršćanske stavove. Ne barataju „alatom“ (rječnikom) i zato se stide razgovarati o vjerskim temama. Obrazovani vjernici često ostaju, kad je u pitanju poznavanje vjerskih tema, na razini krizmanika te zato osjećaju nelagodu kad trebaju progovoriti o svojoj vjeri. Crkveni dokumenti odreda, stoga, naglašavaju važnost pastoralnog rada s odraslim vjernicima te njihove, barem minimalne, teološke formacije.

Budući da je godina već na izmaku, možete li nam reći što Vam je bilo najzanimljivije u proteklih godinu dana u svijetu i u Hrvatskoj?

Mi smo u Hrvatskoj u proteklih godinu dana bili dva puta na parlamentarnim izborima i dobili dvije nove vlade. I to je obilježilo društveno-politički ambijent. Nadamo se stabilnosti, gospodarskom te demokratskom razvoju zemlje, nadilaženju ideoloških podjela i sukoba unutar društva i razvoju koji će zaustaviti masovni odljev mladih iz zemlje.

Na crkvenom planu protekla je godina bila obilježena Godinom milosrđa, koju je sazvao papa Franjo. Godinu milosrđa smo u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji povezali s obilježavanjem 150. obljetnice početka gradnje naše katedrale te smo nakon 34 godine organizirali dekanatska hodočašća u katedralu i hodočašća pojedinih skupina vjernika: mladih, ministranata, političara i gospodarstvenika, vjeroučitelja itd. Osobito sam zadovoljan brojem sudionika, sudjelovanjem hodočasnika i cjelokupnom organizacijom dekanatskih hodočašća.

Naša nadbiskupija je domaćin Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži 29. i 30. travnja 2017. u Vukovaru, pod geslom Krist, nada naša. U nadbiskupiji smo zato proglasili Godinu mladih i pred sebe postavili pet zadaća. Njihovo bi nam ostvarenje trebalo ostati kao dragocjena baština za pastoralni rad s mladima u nadbiskupiji i nakon Nacionalnog susreta mladih i istodobno bismo kroz ostvarenje tih zadaća trebali dobro pripraviti prihvat 30-ak tisuća mladih po našim župnim zajednicama i cjelokupni program Nacionalnog susreta mladih 29. travnja po župama i središnji susret 30. travnja u Vukovaru. Istodobno smo ove 2016. započeli s ustrojem nadbiskupijske mreže molitelja za duhovna zvanja, u koju uključujemo obitelji te pojedine osobe različitih uzrasta. Željeli bismo na taj način obnavljati obiteljsku molitvu i istodobno našoj nadbiskupiji izmoliti – prije svega – dobre, svete i marljive, a potom i brojne svećenike, jer je i na vrata naše nadbiskupije zakucala kriza novih svećeničkih zvanja.

Protekla je godina u crkvenom ambijentu u Hrvatskoj bila označena prilično snažnim emocijama koje je izazvao ustroj Mješovite komisije Svete Stolice, sastavljene od stručnjaka HBK i SPC o Bl. Alojziju kard. Stepincu. Postaje sve jasnije da bi u aktualnoj političkoj situaciji i posebnosti geografskog položaja Hrvatske kao većinske katoličke zemlje, na granici s većinski pravoslavnim Istokom, mi kao Katolička Crkva u Hrvatskoj trebali temeljito promisliti zadaće, prioritete i naglaske ekumenskih događanja u dvostrukom svjetlu: u svjetlu ukupnih ekumenskih nastojanja Katoličke Crkve na svjetskoj razini i u svjetlu povijesnog naslijeđa i odnosa između srpskog i hrvatskog naroda, što uvelike uvjetuje i otežava ekumenski dijalog na našim prostorima i istodobno, očito je, snažno utječe i na ukupna ekumenska nastojanja Katoličke Crkve te na ekumenski dijalog na svjetskoj razini. Ne bismo si smjeli dopuštati da samo reagiramo u situacijama u kojima netko drugi vuče poteze koji imaju ekumenske i političke implikacije, nego bismo kao mjesna Crkva u Hrvatskoj trebali imati svoja ekumenska polazišta utemeljena na načelima Katoličke Crkve, te dugoročne i kratkoročne ekumenske prioritete i naglaske, primjerene izazovima ekumenizma na našim prostorima.  

Događaji u BiH se smjenjuju velikom brzinom... pratite li stanje Crkve u BiH i bh. Hrvata?

Ne mogu ne pratiti ono što se događa u BiH. Mi smo sve do nedavno, do 2008., bili „đakovačka ili bosanska“ biskupija. A vjernici su u prilično značajnom postotku bosanskog i hercegovačkog porijekla. S jedne strane izražavam svoje divljenje i priznanje kršćanskoj vjerničkoj postojanosti i žilavosti vjernika i svećenika u BiH. Crkva u BiH živi i djeluje u daleko težim uvjetima od Crkve u Hrvatskoj, ali svećenici i vjernici u BiH mogu svojim nastojanjima i rezultatima te blizinom između svećenika i vjernika biti i jesu izazov nama u Hrvatskoj. Svjestan sam da je BiH Hrvatskoj u trbuhu i da će budućnost BiH uvelike neminovno utjecati, štoviše i određivati, budućnost Hrvatske. Pred vrlo nestabilnom političkom situacijom te nejasnom političkom budućnošću i razvojem događaja u BiH ja mogu samo sklapati ruke i moliti za mudrost i zajedništvo svih crkvenih pastira te za državničku mudrost svih nositelja vlasti u BiH.  

Kao nadbiskup, što biste, u duhu Božića, poručili našim čitateljima?

Bog nam je u Betlehemu pokazao što je najvrjednije: Božićno Dijete je okupilo nebo i zemlju, zvijezde i anđele, mudrace i pastire, životinje i svu prirodu. U Betlehemu je riječ o čovjeku, o njegovu rođenju, o početku novoga svijeta i povijesti. Riječ je o onoj istini što u božićnom otajstvu ponovno pjeva pjesmu radosti: da je od svih stvorenja na nebu i na zemlji Bogu najmiliji čovjek. „Živi je čovjek slava Božja“ (Sv. Irenej). Božićno otajstvo, stoga, u sebi nosi, danas dijelom zaboravljenu, no uvijek snažnu antropološku i humanističku poruku o svetosti i nepovredivosti ljudskog života kao Božjeg dara, o dostojanstvu majčinstva i očinstva, o vrijednosti bračne ljubavi muža i žene, te o važnosti obiteljskog zajedništva roditelja i djece. Svima želim da dodirnuti božićnim otajstvom postanemo ljudi čije se riječi i postupci hrabro suočavaju s tamom i zadahom sebičnosti, s obmanama i zlom u nama i oko nas, te da svi uvijek budemo glasnici i nositelji mira i ljubavi, velikodušne dobrote i sklada u politici i u svim porama društvenoga života.

Ne samo Bosna, nego je i Slavonija suočena s problemom iseljavanja?

Posljednjih godina, osobito od trenutka kada je Republika Hrvatska postala punopravna članica Europske unije i granice su se otvorile, odlazak iz Slavonije, ponajviše mladih, ali i mlađih obitelji, poprimio je više nego zabrinjavajuće razmjere. Nažalost, ne odlaze samo nezaposleni, nego i oni koji imaju sigurno radno mjesto. Trče za većim primanjima i boljim životnim standardom, a ne razmišljaju o vrijednosti i važnosti onoga što napuštaju, niti o naličju novčanih primanja u tuđini. Koliki je razmjer toga 'tsunamija' možda ponajbolje govore procjene službenih institucija koji ističu da je samo iz Osijeka otišlo oko trideset tisuća ljudi, iz Slavonskog Broda oko 20.000, te se procjene broja iseljenih iz Slavonije sada penju i na preko 100.000 ljudi. Većinom se radi o mladim, znatnim dijelom visokoobrazovanim osobama, u naponu snage, o mladim obiteljima, o onom dijelu populacije o kojem ovisi natalitet, kreativnost, poduzetništvo i budućnost regije i čitave Hrvatske. Mi ostajemo bez mladih intelektualaca. Kakva će, stoga, biti budućnost Slavonije, Hrvatske te čitavoga hrvatskoga naroda, samo Gospodin zna.

Vjerujem da će se neki od onih koji su otišli vratiti natrag jer niti u inozemstvu ne cvjetaju samo ruže. Apeliram na Vladu Republike Hrvatske da učini sve kako bi se Slavonija što prije gospodarski oporavila i na taj način zaustavila demografska depopulacija Slavonije i čitavoga našega naroda. Neke izjave obećavaju, osobito one kako će se nova Vlada na poseban način posvetiti pitanjima Slavonije, ali sve je još uvijek ostalo samo na riječima, a iseljavanje nezaustavljivo teče.

Ništa manje nije važna niti sustavna te dugoročna pronatalitetna politika, koja uključuje i prate mjere podrške obiteljima s više djece, pitanje rodiljnih naknada, odnos poslodavaca prema ženi i prema njezinoj trudnoći, stambena politika, politika zapošljavanja mladih. Samo sveobuhvatnom pristupom možemo zaustaviti trendove iseljavanja i izumiranja hrvatskog naroda.

Očekujem donošenje zakona i pravnih okvira koji će omogućiti lakša ulaganja u Slavoniju i povući sredstva iz europskih fondova u kapitalne investicije u Slavoniji, da će konačno donijeti strategiju ruralnog razvoja i dugoročnu agrarnu politiku, osigurati sredstva za ulaganja u infrastrukturu. Veliku odgovornost imaju i lokalni političari koji moraju uspostavljati duh suradnje sa središnjom vlasti, a ne tjerati inat i u interesu općeg dobra nadići stranačke interese.

Traže li ljudi i kod vas pomoć? Na što se uglavnom odnosi?

Na žalost, svakim danom je sve više onih koji traže neki oblik pomoći: u župnim uredima, u Nadbiskupijskom Caritasu i njegovim područnim jedinicama, u Nadbiskupskom ordinarijatu, pa i kod mene osobno. Pomoć traže u novcu, hrani i lijekovima, a neki oko pronalaženja posla. Mi smo na to navikli jer karitativno djelovanje je trajni sastavni dio i jedna od bitnih dimenzija redovitog pastoralnog rada i života Crkve. U dugoj crkvenoj povijesti postojali su i postoje različiti oblici organiziranoga karitativnog djelovanja. Kršćanski navještaj Božje ljubavi zahtijeva sustavni i organizirani karitativni rad te socijalno zagovaranje. Evangelizaciju trajno prati pomoć i zauzetost u rješavanju egzistencijalnih poteškoća te problema pojedinaca, obitelji i marginaliziranih skupina.

Caritas Đakovačko-osječke nadbiskupije je ustanova preko koje pružamo najveći dio redovite karitativne pomoći siromašnim pojedincima i obiteljima. Imamo tri Caritasove pučke kuhinje, a hranu svakodnevno dijelimo u četiri grada (Osijek, Sl. Brod, Vinkovci i Vukovar). Svakodnevno podijelimo ukupno preko 500 obroka. Osim za redovite potrebe Caritasovih pučkih kuhinja (plaće za zaposlenike, za namirnice i za režije) znatna sredstva trošimo i za Caritasov Centar za beskućnike u Osijeku, za dva Bračna i obiteljska savjetovališta te za jedno Savjetovalište za žrtve obiteljskoga nasilja, za Centar za majku i dijete u Osijeku, za stipendije učenika i studenata, za jednokratnu pomoć obiteljima i pojedincima u potrebi. Posljednjih je godina veoma porastao broj takvih molbi za jednokratnu pomoć. Najviše se moli pomoć u plaćanju režija: struje, plina, vode, ogrijeva i drugog, pomoć za neko liječenje, pokrivanje troškova operacije ili za lijekove. Svake godine se pomogne za izgradnju ili obnovu pokoje kuće neke siromašne obitelji. Tome treba pridodati i jednokratni novčani dar obiteljima prigodom krštenja njihova petog djeteta i na više. Trajno nam pristižu i molbe za pomoć pri izdanju različitih knjiga, pri organiziranju različitih skupova itd. Iz sredstava Nadbiskupije, u skladu s našim mogućnostima, pomažemo i rad vjerničkih društava te civilnih humanitarnih udruga. No, sve je to kap u moru potreba. Crkva i karitativne udruge trebaju pomagati ali drugi jednostavno ne mogu preuzeti ono što spada na državu niti mogu zamijeniti socijalno uređenu državu.

No, brojni ljudi traže i trebaju duhovnu pomoć. Osobiti problem predstavljaju različiti oblici ovisnosti, psihička oboljenja, PTSP koji se s branitelja prenosi i na članove njihovih obitelji, bračni i obiteljski lomovi, bankroti i deložacije zbog neplaćenih kredita, iskustvo zla, okultne prakse, posljedične nutarnje praznine i gubitak smisla te volje za životom. Ljudi trebaju razgovore, molitvu, duhovnu pratnju, uho koje će ih slušati i liječiti Bogom, Isusom Kristom i njegovim evanđeljem. Dva biskupijska Bračna i obiteljska savjetovališta, Savjetovalište za žrtve obiteljskoga nasilja, Dva centra za hagioterapiju (pod vodstvom mons. dr. Tomislava Ivančića i Zajednice MiR) su pod trajnom invazijom onih koji traže duhovnu pomoć i podršku.  

Vaša je biskupija u lipnju 2003. godine zaključila Drugu biskupijsku sinodu đakovačku i srijemsku, a 2008. izdan je završni sinodski dokument sa sinodskim odlukama. Koje su promjene od tada vidljive u Vašoj nadbiskupiji i kako ste zadovoljni s provođenjem sinodskih zaključaka? Koji su ciljevi tek pred vašom biskupijom?

Zaključci Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, objavljeni u dokumentu „Ti si Krist za nas i za sve ljude“, predstavljaju sintezu mnogobrojnih savjetovanja o različitim područjima crkvenoga života u našoj mjesnoj Crkvi. No, to je zapravo bio tek početak onoga što je bi trebalo uslijediti poslije donošenja završnog sinodskog dokumenta. Sama je Sinoda za mene bila lijepo i do tada nedoživljeno iskustvo: okupljanje vjernika na župnim razinama te njihova zauzetost u razmišljanju oko mnogobrojnih pitanja koja bi tada, na sinodskim zasjedanjima, dobivala i svoju potvrdu po službenim delegatima; zajednička liturgijska slavlja i pobožnosti; cjelodnevna, a nikada zamarajuća izlaganja i produbljivanja pojedinih pitanja; glasovanje oko pojedinih točaka i, konačno, uvijek osjećaj zadovoljstva kojemu je izvor bio zajedništvo svih nas... Sve to bilo je nešto što je doista bio communio u pravom smislu riječi.

Sinoda kao jednom otpočeti proces još uvijek traje. Naravno, ona je danas poprimila drukčije lice i ostvaruje se iz dana u dan na različitim područjima crkvenoga djelovanja. Vidljivi znaci i neki rezultati Sinode svakako su očiti: Škola za župne suradnike i katehete, redoviti susreti s političarima i gospodarstvenicima, Škola za animatore crkvenog pjevanja, organizacija i konkretnije djelovanje župnih pastoralnih i ekonomskih vijeća; ustroj Nadbiskupskog vikarijata u Osijeku s pastoralnim prostorima za različite oblike pastoralnih okupljanja, imenovanje biskupskog vikara za grad Osijek, uspostava Instituta za novu evangelizaciju Ivan Pavao II. i mnogo toga drugoga samo su dio vidljivih znakova sinodskih zbivanja. No, sve te institucije doista ne bi bile toliko važne da ne ostvaruju ono zbog čega su ustrojene: izgradnja vjernika laika na različitim područjima njihova života. Pred nama su daljnje zadaće koje su zacrtane u završnom sinodskom dokumentu.

To znači da je, unatoč svemu navedenom, pred nama još uvijek mnogo toga za učiniti. Ono oko čega se trudimo, što nije dovršeno i što će nam ostati kao trajni izazov, to je „autoevangelizacija evangelizatora“, odnosno duhovna obnova nas svećenika. Usuđujem se ustvrditi da idemo naprijed i ostvarujemo sinodske zaključke s obzirom na pastoralni rad s vjernicima u onoj mjeri u kojoj mi svećenici dopuštamo Bogu da zahvaća u naš život, da nas on vodi i oblikuje. Najveći blagoslov našoj mjesnoj Crkvi i najveća prepreka za njezinu temeljitu duhovnu obnovu smo mi svećenici.     

Druga biskupijska sinoda, dakle, je magna carta pastoralnog djelovanja naše Nadbiskupije te će ona sa svojim pastoralnim prioritetima i zahtjevima ostati nit vodilja te program naše Nadbiskupije i moga biskupskog služenja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik