Mons. Tomo Vukšić, vojni ordinarij u BiH

Mons. Vukšiću, uskoro ćete oko vrata staviti biskupski križ, znači li to da ćete i svoj životni križ otežati?

Sve ovo što mi se događa ne shvaćam kao „križ“ nego samo kao novi oblik, odnosno nastavak svećeničkoga služenja ljudima na novi način, ovaj put posebice katoličkim vjernicima u Oružanim snagama. A ako služba i život donesu poneku poteškoću, znam da će biti dobrih ljudi koji će priskočiti u pomoć, kao i do sada.

Prihvaćajući službu vojnog ordinarija zasigurno ste bili svjesni da Vas očekuje puno posla. Zahvaljujući dosadašnjem ravnatelju Ureda katoličkog dušobrižništva u OS BiH vlč. Tomi Kneževiću i vojnim kapelanima, urađeni su pionirski koraci. Što je prvo s čime ćete se Vi pozabaviti?

Kao prvo, zaista bi mi bilo drago ako bi se uspjelo jednako dobro nastaviti s dušobrižničkom službom jer su svi svećenici, koliko je meni poznato, do sada zaista odlično djelovali, na čemu im treba također javno čestitati i zahvaliti. A prvi moj korak nakon ređenja sastojat će se od niza pohoda svakom pojedinom svećeniku, koji djeluje u vojnom dušobrižništvu, i to u mjestu njihovog djelovanja kako bih se na početku svoje službe zajedno s njima i vojnicima pomolio i od njih, koji imaju iskustvo, izravno saznao stvarno stanje u vojnim kapelanijama, zajedničkim planovima i potrebama.

Vojni biskup ima sva prava i dužnosti kao i dijecezanski biskup, a vojni ordinarijat izjednačuje se s biskupijom. Možemo li znati koliko će svećenika biti inkardinirano u Vojni ordinarijat BiH?

Biskupijski svećenici zaista mogu biti inkardinirani u Vojni ordinarijat, kao u bilo koju drugu biskupiju, dok su redovnički svećenici članovi svojih zajednica. Međutim, na pitanje o budućem broju inakardiniranih svećenika u Vojni ordinarijat zaista Vam ne mogu odgovoriti jer to u ovom trenutku nije ni moguće znati. Međutim, korisno je da crkvena javnost zna da nije potrebno biti inkardiniran u Vojni ordinarijat da bi se, kao svećenik, moglo obnašati službu vojnoga kapelana. Dapače, i po svijetu je čest običaj da svećenici, ostajući članovi svojih biskupija ili redovničkih zajednica, djeluju u vojnom dušobrižništvu, ravnopravno uz one inkardinirane u Vojni ordinarijat. I vjerojatno će tako biti i kod nas.

Hoće li Vojni ordinarijat moći imati svoje sjemeništarce i bogoslove? Na koji način netko može biti kandidat za svećenika Vojnog ordinarijata?

Kao i svaka druga biskupija, Vojni ordinarijat može imati svoje kandidate za svećeništvo, i sjemeništarce i bogoslove. U nekim velikim narodima postoje čak posebni zavodi za pripravu vojnih svećenika. A kandidatom za Vojni ordinarijat postaje se na isti način na koji se netko prijavljuje za druge biskupije ili u njih inkardinira.

Sada je na području BiH osam vojnih kapelana. Od toga su šestorica svećenici Vrhbosanske nadbiskupije, a dvojica su članovi Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Zbog čega nema svećenika iz drugih biskupija i možemo li očekivati da će ih u sljedećem razdoblju biti?

Nisu mi do kraja poznati razlozi zašto do sada nije bilo među vojnim kapelanima i svećenika iz drugih biskupija i provincija. No zahvalan sam Bogu što postoje naznake da bi se to moglo promijeniti. A Vojni ordinarijat će biti jednako otvoren i spreman, uključujući prije svega mene osobno, za suradnju sa svim biskupijama i provincijama, biskupima i provincijalima, i svećenicima koji su spremni djelovati kao vojni kapelani, bez obzira jesu li svjetovni svećenici ili redovnici. Naravno, sve prema mogućnostima biskupija i provincija i prema pastoralnim potrebama Vojnog ordinarijata.

Iskustvo uči da se u BiH većina stvari – u određenoj mjeri zbog složenosti bh. društva – radi na kompliciraniji način. Je li to slučaj i s provedbom Ugovora između Sv. Stolice i BiH? Koje su, prema Vašem mišljenju, najveće prepreke za to?

Temeljni ugovor Svete Stolice i BiH zaista se provodi sporije nego što bi trebao. To vrijedi naročito za neka područja gdje je provedba zaista lagana, kao što je, primjerice: pitanje crkvenih blagdana kao neradnih dana za katolike, zaštita ispovjedne tajne, reguliranje izdavanja građevinskih dopuštenja za sakralne objekte itd., jer je sve precizirano u samom Ugovoru i samo bi te odredbe trebalo prepisati u državno zakonodavstvo. A nakon dosta godina sudjelovanja u radu Mješovitoga povjerenstva, čini se da se najveća zapreka za provođenje ovog Ugovora, kao i drugih zakona i ugovora, nalazi u općoj tromosti ovoga društva, državnoga aparata i političkih elita.

U čl. 10.2 Ugovora između Svete Stolice i BiH o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika Oružanih snaga BiH, stoji da će Ministarstvo obrane Bosne i Hercegovine “osigurati materijalne uvjete potrebne za djelovanje Vojnoga ordinarijata, prije svega dolično sjedište vojnoga ordinarija i njegove kurije”. Znači li to da možemo očekivati u budućnosti izgradnju vojnog ordinarijata?

Istina je da se državna vlast, potpisivanjem Ugovora sa Svetom Stolicom, obvezala na način koji ste upravo naveli. Zato treba očekivati da će ona svoju obvezu, koja proizlazi iz ovoga međunarodnog Ugovora, izvršiti u skoro vrijeme. I kao što kaže sam Ugovor, riječ je o dvije stvari: sjedištu i djelovanju kurije, odnosno ordinarijata kao administrativnog središta, što se u svijetu redovito nalazi pod istim krovom. I dok je pojam „sjedište“ vjerojatno svima jasan, jer je riječ o materijalnom prostoru za življenje i djelovanje, pojam „kurija“ (ordinarijat) manje je jasan. A riječ je o osoblju koje je nužno za djelovanje kurije. Odnosno, prema crkvenom zakonu, da bi bilo koja crkvena kurija (ili ordinarijat) mogla zakonito i valjano djelovati potrebno je da, osim biskupa, postoje još barem generalni vikar i kancelar. To naravno vrijedi i za Vojni ordinarijat jer se, primjerice, bez kancelarovog supotpisa ne mogu valjano izdavati dokumenti koji imaju pravni učinak. Zato će u predstojećem razdoblju sve te službe trebati formalno definirati s državnim vlastima i kroz suradnju pretočiti u praksu.

Prema istom Ugovoru Vaše sjedište bit će Sarajevu. Vi ste u nedavnom intervjuu za KTA rekli da ste u životu zahvalni i „sarajevskom ambijentu“. Kakav je to ambijent?

To je meni općenito vrlo draga sredina, naročito crkvena. I vrlo sam joj zahvalan jer sam u toj sredini postao svećenik, a kao svećenik i profesor kasnije sam proveo mnoge godine te sam tako i u toj sredini ostvarivao svoje svećeništvo i ljudski razvitak. I nikako ne bi bilo korektno ako bih propustio izraziti zahvalnost onima koji su jednostavno već davno postali dio moga života.

Čim se spomene Sarajevo mnogi u političkom kontekstu pomisle na unitarnu državu koja je mrska ponajprije Hrvatima i Srbima. Je li na osnovama Daytona moguće izgraditi državu kojom će biti zadovoljni svi narodi u BiH?

Osim što je Dayton zaustavio rat, što je njegova velika zasluga i potrebno je to isticati, ne vidim neku drugu veliku zaslugu toga sporazuma. I od početka sam uvjeren da taj sporazum ne može biti podloga za uspostavu pravednoga državnog rješenja u BiH. Naime, jedino uspostava sustava koji će omogućiti društvenu pravdu jest pretpostavka dobrih odnosa te poštivanja i sigurnosti osobnih prava i pravedne raspodjele društvenih dobara: od prava ljudske osobe do raspodjele materijalnih dobara i političkih prava. A sporazum iz Daytona to ne omogućava.

Za svoje biskupsko geslo uzeli ste Isusove riječi: „Mir vam svoj dajem”. To je dio 27. retka 14. poglavlja Ivanovog Evanđelja. Nastavak toga glasi: “Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši“ (Iv 14,27). Smijemo li u Vašem imenovanju za vojnog ordinarija promatrati znak ohrabrenja za opstanak na ovim prostorima?

Na jednom drugom mjestu je rečeno da je hrvatsko i katoličko trajanje na prostorima BiH, uza sve nedaće koje su nas pogađale, prepoznatljiva konstanta našega naroda i Crkve. Naime, opstanak je trajna oznaka koja je zaista razlog osnovane nade. Zato je opstanak, bez obzira na moje imenovanje, osnovni program i našega vremena. Naša zadaća je u postojećim prilikama biti vjesnici Radosne vijesti jer ovo je vrijeme i ovo je mjesto našega spasa. I, u vezi s Vašim pitanjem, sretna je okolnost da se upravo ove godine obilježava 400. obljetnica tiskanja prve knjige u BiH na narodnom jeziku koju je priredio fra Matija Divković. On je to pripravio u onom Sarajevu u kojemu su vladali mnogo teži uvjeti negoli danas. I kao takav, jasan je poziv svima da se i u vrlo teškim okolnostima može biti kreativan, ali ne samo poziv nego i opomena. Ako, pak, netko u mom imenovanju prepozna znak ohrabrenja, bit ću Bogu vrlo zahvalan za tu milost.

Katolički tjednik