Mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa BiH

Mons. Knežević je rođen 1954. u Zenici. Srednju školu, klasičnu gimnaziju - sjemenište završio je u Zagrebu, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, danas KBF. Za svećenika je zaređen 1980. u novosagrađenoj župskoj crkvi u zeničkom naselju Čajdraš. Poslijediplomski studij liturgike završio je u Innsbrucku (Austrija) gdje je postigao licencijat iz teologije 1985. Tijekom godina obavljao je više pastoralnih zadaća u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, djelovao je na župama, ali i na teologiji kao predavač. U zaista bogatoj karijeri izdvojit ćemo samo neke: bio je članom mnogih Crkvenih vijeća u BiH te dugogodišnji dijecezanski ravnatelj Papinskih misijskih djela Vrhbosanske nadbiskupije, a od 1997. predsjednik Misijskog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije; od 2009. asistent je pri katedri liturgike na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu. Osim toga dva puta je bio član Odbora za pripremu dolaska sv. Ivana Pavla II. te jednom pape Franje u BiH. Od 14. veljače 2011. kapelan je Njegove Svetosti s naslovom monsinjora. Novoimenovani je ravnatelj Caritasa BiH i s njim smo razgovarali općenito o Caritasu te aktualnim projektima ove institucije...

Poštovani mons. Kneževiću, za početak nam recite što je to zapravo Caritas?

S obzirom na današnju uporabu, riječ caritas dobila je tri glavna značenja. Naime, temeljno joj je značenje konkretna ljubav Božja koja je objavljena i koja se objavljuje svim ljudima po Kristu i zapaljena od Duha Svetoga (usp. 1 Iv 4,7; 4,9-10; Rim 5,5). U užem smislu označava kršćansku bratsku ljubav pojedinca, ali i zajednice. To se posebno izriče u milosrdnoj ljubavi prema siromašnima, ali i svima drugima koji su potrebni naše konkretne i nesebične potpore i pomoći. I treće joj se značenje izriče u organiziranim djelima ljubavi unutar Katoličke Crkve. Zato se svaka pomoć, bilo pojedinačna, bilo institucionalna, učinjena prema bližnjemu, naziva caritasom.

Koji su teološki temelji za djelovanje jedne institucije Caritasa, u ovom slučaju Caritasa BiH?

Svi vjernici katolici u našoj ovozemaljskoj domovini Bosni i Hercegovini i u cijelom svijetu svjesni smo kako se Caritas Katoličke Crkve proteže na sve ljude, a ne samo na pripadnike iste vjere, koji su u Kristu i Duhu Svetom tijesno povezani i na poseban način „bližnji“ jedno prema drugom. „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Gal 6,10). I zato je zahtjev velik i jasan. Karitativni rad traži od svakoga od nas da ljubimo sve, a ne samo rodbinu, ukućane, prijatelje i suradnike. Ali isto tako „ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“ (1 Tim 5,8).

U svome radu i u svome poslanju Caritas je zaokupljen cijelim čovjekom s njegovim tijelom i dušom, i prvenstveno cilja prema zemaljskom i vječnom spasenju. Sve svoje aktivnosti usmjerava uglavnom na zdravstveno, gospodarsko i odgojiteljsko dušobrižništvo. Međutim, brojne i nepredviđene situacije prisiljavaju odgovorne u Caritasu na davanje konkretnog i jasnog odgovora prema novonastaloj situaciji. Svim navedenim prožeti su svi Caritasi na svim bosanskohercegovačkim prostorima i razinama počevši od župnog, dekanatskog, nad/biskupijskog pa sve do Caritasa Bosne i Hercegovine. Caritas BiH, s ovim novim imenom, umjesto Caritasa Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, ima koordinirajuće mjesto u životu Caritasa na nižim nad/biskupijskim i župnim razinama u našoj domovini.

Prije nekoliko dana preuzeli ste ravnateljstvo Caritasa BiH od mons. Bosiljka Rajića. Recite nam na što će institucija kojoj ste Vi na čelu stavljati naglasak u budućnosti?

Svjesni smo kako živimo u postkomunističkom i poratnom vremenu. Brojne strukture i brojne humanitarne i karitativne ustanove nisu institucionalno živjele više od 50 godina, osim milodara Kruha sv. Ante i pojedinačne širine brojnih vjernika katolika u našoj domovini, ali i u širem okružju. Lakše je sve materijalno izgraditi i obnoviti, nego promijeniti mentalitet bezbožna komunističkog sustava koji još uvijek živi u brojnim žiteljima ove napaćene zemlje, pa i u vjernicima katolicima. Međutim, mogu se u razgovorima i u medijima čuti brojni vapaji za „egipatskim loncima“. Isto tako neželjeni i rušilački rat doprinio je jednoobraznom pristupu Caritasu i njegovu zaživljavanju u našim srcima i u svim našim sredinama. Sva karitativna aktivnost bila je svedena na pribavljanje i dijeljenje hrane i odjeće, lijekova kao i obnovi stanova, kuća i infrastrukture. Prema brojnim krivim pristupima i mišljenjima, rok trajanja Caritasa na bilo kojoj razini u ovom poratnom vremenu već je poodavno prošao. Rata nema, pa možda ne bi trebalo biti niti Caritasa. Međutim, Katolička Crkva i na našim prostorima, svjesna svoje evanđeoske odgovornosti i vođena svojim socijalnim naukom, pristupila je odgovornom građenju Caritasa u nad/biskupijama i u župama kroz sve aktivnije karitativno djelovanje. Osim toga prisutni su razni projekti izgradnje Caritasa za današnje vrijeme, ali i za budućnost po uzoru na brojne Caritase diljem svijeta.

Kad je riječ o Caritasu BiH, onda treba istaknuti kako je ta novost u karitativnom životu i radu još uvijek dobrano nepoznata i nejasna. On ne zauzima mjesto nijednog Caritasa na bilo kojoj razini, nego svojim mjestom i poslanjem ima koordinirajuću ulogu ili, kako to novi odobreni Statut jasno kaže, kako je Caritas BiH posvećen „…jačanju zajedništva među nad/biskupijskim Caritasima, ali i zajedništva među vjernicima u potrazi za općim dobrom, imajući u vidu osobe u potrebi koje se nalaze u središtu promišljanja i djelovanja Caritasa BiH u skladu s temeljnim načelima socijalnog nauka Katoličke Crkve“.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju