Mons. Tomislav Rogić, biskup šibenski

Mons. Rogić rođen je 8. studenoga 1965. u Senju gdje je stekao osnovno obrazovanje. Put duhovnoga zvanja odveo ga je najprije u Zadar gdje je bio pitomac Sjemeništa Zmajević (1980.–1984.) da bi teologiju studirao u Rijeci i Zagrebu (1985.­1991.). Za svećenika je zaređen u Rijeci 1991. te bio inkardiniran u tadašnju Riječko­senjsku nadbiskupiju, a kada je 2000. godine osnovana Gospićko­senjska biskupija, postao je njezinim članom. Nakon kratke vikarske službe u župi sv. Terezije od Djeteta Isusa na Vežici u Rijeci (1991.­1993.), otišao je na poslijediplomski studij u Rim na Papinsko sveučilište Gregoriana gdje je postigao magisterij iz biblijske teologije na temu: Potpuna ljubav objavljuje se umirući podijeljena da bi svih ujedinila zauvijek(Mt 27,38­51). Po povratku u Domovinu obavljao je različite službe: predavač na Biblijskoj katedri Teologije u Rijeci (1996.­2010.), studentski kapelan za grad Rijeku (1996.­2000.), župnik Uznesenja Marijina u Rijeci (1997.­2000.), generalni vikar Gospićko­senjske biskupije (2000.­2004.), župnik i dekan u Ogulinu (2004.­2012.) te od 2012. župnik i dekan na Udbini i Podlapači te ravnatelj Nacionalnog svetišta Hrvatskih mučenika na Udbini.

Preuzvišeni, čestitajući Vam na biskupskom imenovanju, za početak Vas molimo da nam kažete tko je i što biskup u današnjici?

Odgovor ću i sam tek otkrivati u vremenu koje dolazi. Svi gledamo biskupe uglavnom na različitim bogoslužnim slavljima, ali život i obveze su puno više od toga. Biskupi su voditelji mjesnih Crkava koji u suradnji sa svećenicima i povjerenim im pukom ostvaruju poslanje Crkve Kristove u svijetu. Oni su nasljednici apostola, a to bi značilo da nose odgovornost za povjerenu biskupiju. Prije svega za poklad vjere, da bdiju nad kršćanskim životom, da promiču evanđelje Isusa Krista i grade, kako je to volio reći sv. Ivan Pavao II., civilizaciju ljubavi. U konkretnim okolnostima to znači jako puno kontakata, susreta, planiranja, vođenja brige od vjeronauka, Caritasa, liturgije, pa do crkvenih objekata i još puno toga. Ipak, u svemu navedenom valja imati na pameti da Bog vodi Crkvu i po nama grješnim ljudima, da se često posluži i našim slabostima. Na nama je da nikada ne smetnemo s uma osloniti se na temeljni – zaglavni kamen, Krista Spasitelja.

Vi ste za svoje biskupsko geslo izabrali riječi: Sve i u svemu Krist. To pomalo podsjeća na „naputak“ sv. Pavla Efežanima „istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist“ (4,15). No, što na osnovu gesla možemo iščitati glede Vaše buduće biskupske službe?

Biskupsko geslo Sve i u svemu Krist! odgovor je na izazov nove službe koja mi je povjerena. Kad u životu dođete na neka važna raskrižja gdje se jasno morate opredijeliti, bit ćete izgubljeni bez dobrih i pouzdanih putokaza. Danas to zovu „navigacija“ i mnogi se služe time da dođu na njima nepoznata mjesta, ali s jasnim i preciznim navođenjem, sretno i na vrijeme dođu do cilja. Može li biti jasnije i preciznije navigacije od toga da sve ozbiljne odgovore, smjernice, putokaze počnemo tražiti upravo od Krista? Naš Spasitelj puno je više od „navigacije“, on je i suputnik, i ohrabrenje, i konačni cilj i smisao. Rekao bih da sam se tim geslom utekao Gospodinu sa željom da On doista bude početak svakog djelovanja i da sve vodi prema njemu.

Koliko će današnji vjernik živjeti to geslo, ovisi koliko Kristu dade mjesta u svom životu, koliko s Kristom „računa“, koliko se na njega oslanja, koliko mu daje važnosti i stavlja li ga doista na prvo mjesto. Zapravo onoliko koliko Kristu vjerujemo, koliko je on za nas stvarnost, osoba s kojom imamo ostvarenu vezu po molitvi, osluškivanju Božje riječi i slavljenju sakramenata, toliko će nam On biti posve konkretna uporišna točka našega života. Lijepa je igra riječi u našem jeziku: Koliko mi Bogu pósvetimo - odvojimo vremena, sebe, svoga života, toliko on može posvêtiti – blagosloviti, nas, naše vrijeme, postojanje, rad, sve odnose, čitav naš život. Uvjeren sam da to ostvaruju mnogi naši vjernici i onda kad to ne znaju izraziti. Najvažnije je od Krista krenuti, na njega se osloniti, s njim ostati povezan, blizak i svjestan da u konačnici njemu idemo ususret. Često to otkrijemo tek onda kad nam je zbog nečega teško, kad smo u nekoj muci, kad nam nisu dosta vlastite snage ni pamet.

Znamo da ne postoji škola za biskupe, a i Crkveni zakonik ne detaljizira odlike biskupa – osim što Kanon 378 navodi općenite uvjete. Kako se onda zapravo spremiti na tu službu?

Dobro pitanje koje si i sam postavljam. Nedavno sam išao na duhovne vježbe koje su dio priprema za ređenje i buduću službu. Voditelja sam zamolio baš tim riječima da mi u tome pomogne pripremiti se, a on je odgovorio: „Ma vi to već znate, Gospodin vas za to sprema.“ Nema druge priprave doli prepuštanja u Božje planove i iščitavanja tragova u dosadašnjem životu po kojima te Gospod na to sprema. Za mladomisničko geslo pred 25 godina uzeo sam riječi sv. Pavla Rimljanima da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube. Da im Bog sve okreće na dobro. Mogu svjedočiti da mi je Gospod sve okretao na dobro i da iz tog iskustva vjere nosim nadu da me Gospodin ni sada neće napustiti, i da će sve što me čeka okretati na dobro za povjereni puk i Šibensku biskupiju.

Obuvajući, da se slikovito izrazimo, cipele šibenskoga biskupa, prihvatili ste i čast i križ drevne biskupije koja danas ima 74 župe. Možete li nam reći koji su aktualni izazovi s kojima se ona susreće?

Tek sam nekoliko dana u Šibeniku. Sva dosadašnja poznanstva s biskupom mons. Antom Ivasom, nekolicinom svećenika i ponešto mladih s raznih susreta premalo su da bih ozbiljnije govorio o aktualnim izazovima. Svakodnevno upoznajem nove ljude, biskupijske planove, programe koji se već godinama ostvaruju ili koji su nedavno započeti ili su bili u planovima koje treba nastaviti. Tu je i prebogata vjernička tradicija, 950 godina prvog spomena grada Šibenika, više od 700 godina od osnutka biskupije. Sve je to, kao i drugdje, potrebno pretakati među izazove današnjeg načina života. Današnjica se brzo mijenja, ritam i okolnosti života stalno postavljaju nove izazove tako da je na nama svakodnevno tražiti odgovore kako živjeti svoju vjeru u konkretnim prilikama i neprilikama života. Svakako da su glavne teme kršćanska obitelj, odgoj u vjeri, sakramentalni život vjernika i suradnja sa svećenicima, vjeroučiteljima i svim strukturama vjernika laika. Mene svakako čeka puno učenja, upoznavanja mentaliteta i nastavljanje brazde koju su drugi prije mene započeli.

U Krešimirovu je Gradu i sjedište episkopa dalmatinskog Srpske Pravoslavne Crkve – aktualnog gosp. Fotija. Kako gledate na ekumenski dijalog i općenito odnose Crkve u Hrvata sa SPC-om?

Ako želimo biti Kristova Crkva, ekumenskih se nastojanja ne smijemo i ne možemo odreći. Puno bi lakše bilo da se barem možemo moliti zajedno. Nemam se za što uhvatiti doli onog glavnog ekumenskog načela koje pape neprestano godinama ponavljaju, a osobito je to činio sveti Ivan Pavao II., da ćemo biti bliže jedni drugima što budemo bliži Kristu Gospodinu. Što smo više Kristovi, to ćemo se lakše približiti jedni drugima. To vrijedi za obje strane.

Tijekom, a i nakon posljednjega rata, koji u Hrvatskoj nazivamo Domovinskim, a u BiH još nismo načisto kako se izraziti, u Šibensku je biskupiju došao nemalen broj katolika iz Bosne i Hercegovine. Imate li informacije osjeća li se, i na koji način, njihova prisutnost na tom prostoru?

Svakako bih više o tome mogao govoriti iz iskustva dosadašnje Gospićko-senjske biskupije. Župe Šibenske biskupije tek trebam upoznavati. Vjerujem da je stanje otprilike isto. U Gospićko-senjskoj biskupiji četiri su župe gotovo u potpunosti sačinjene od vjerničkog puka koji je poslije Domovinskog rata došao iz Bosne i Hercegovine: Plaški, Korenica, Udbina i Gračac. U Udbini sam proveo posljednje četiri godine i živio s tim narodom njihove muke i nadu. Oni su sa sobom donijeli svoje običaje, kulturu i vjeru. Ponekad nastaju poteškoće jer su u sadašnjim župama okupljeni s raznih strana. Svatko ima nešto svoje iz rodnog kraja što bi volio sačuvati, a u novim sredinama sve to treba objedinjavati i nekako nove, jedinstvene, zajedničke tradicije stvarati. Iako je prošlo više od dvadeset godina, rane na dušama nisu još posve zacijelile. Jedan dio vjernika nije čak ni puno udaljen od svojih rodnih mjesta, koji sat-dva vožnje, a ipak se sve rjeđe tamo odlazi. Ulaskom u Europsku uniju pokrenuo se novi val iseljavanja u daleke zemlje. Mlađi odlaze, škole imaju manje djece, a za neke poslove sve je teže pronaći radnike. Apsurdno, zar ne?

 Prije imenovanja za biskupa bili ste župnik u Udbini i ravnatelj Nacionalnog svetišta Hrvatskih mučenika. Sada dolazite u rodni grad mučenika sv. Nikole Tavelića. S obzirom da Vas ova „tema“ prati, kažite nam koliko je mučeništvo izgrađivalo hrvatsku nacionalnu svijest i Crkvu u Hrvata?

I krv naših mučenika bila je sjeme novih kršćana. Svjedoči to naša povijest od početaka. Sveti Nikola Tavelić prvi je proglašeni svetac mučenik iz našeg hrvatskog naroda, prvi je u tom svijetlom nizu onih što bijahu spremni mrijeti „za Krst časni i slobodu zlatnu“. Crkva hrvatskih mučenika je nastala na ideji sv. Ivana Pavla II. da nam upravo mučenici – svjedoci vjere - trebaju biti uzori i zagovornici na pragu trećeg tisućljeća kršćanstva. To progovara ugrađena simbolika u udbinskom svetištu. Od kipa sv. Ivana Pavla II. ide crvena nit, poput crvene rijeke, ulazi u crkvu i po podu crkve pravi veliki križ koji završava pred oltarom i opet kao rijeka ulazi u oltar točno na mjestu gdje se nalaze relikvije blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Oltar je mjesto gdje se svakodnevno prikazuje Kristova žrtva, a s njom se sjedinjuju i sve nevine žrtve, žrtve svih mučenika. Žrtva postaje mjera ljubavi. Onoliko nekoga volimo, onoliko nam je do nečega stalo, koliko smo se za to spremni žrtvovati. Tomu nas uče mučenici, i to je ona „lekcija“ koju uvijek iznova od mučenika možemo učiti. Crkva hrvatskih mučenika postoji tek šest godina, otkada je blagoslovljena, otvorena. Postupno raste svijest u hrvatskom narodu koliko je to mjesto važno i za našu vjeru i za našu nacionalnu svijest. Kroz četiri godine proveo sam kroz crkvu na tisuće hodočasnika, a gotovo da ne pamtim one koji ne bi bili duboko potreseni, oduševljeni, potaknuti na razmišljanje, ne samo o našoj povijesti, nego o našoj sadašnjosti. Tamo se doista puno toga može doživjeti i naučiti.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...