Mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup metropolit

Povodom najvećeg kršćanskoga blagdana – Uskrsa, sugovornika smo pronašli u beogradskom nadbiskupu metropolitu mons. Stanislavu Hočevaru.

Razgovarao: Dražen Kustura

Mons. Hočevar rođen je 12. studenoga 1945. u selu Jelendol, župi i općini Škocjan kod Novog Mesta u Sloveniji. Po završenoj osmogodišnjoj školi u rodnom kraju, 1960., pridružio se salezijancima. Gimnaziju je pohađao u Križevcima i Rijeci, a potom je stupio u novicijat salezijanaca. Teologiju je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Na istom fakultetu je i magistrirao 1979. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1973. Od 1973. bio je odgojitelj u malom sjemeništu u Želimlju, a od 1979. upravitelj te salezijanske ustanove. Dvije godine (1982. – 1984.) bio je zamjenik salezijanskog provincijala u Sloveniji. Zatim je četiri godine bio upravitelj Internata za srednjoškolce – Modestovog doma u Celovcu (Klagenfurt) u Austriji. Za provincijala salezijanaca u Sloveniji prvi put izabran je 1988., a od 1994. do 2000. povjeren mu je drugi mandat u istoj službi.

Na svetkovinu Navještenja Gospodinova, 25. ožujka 2000. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je nadbiskupom koadjutorom u Beogradu, a ordinarij je od 31. ožujka 2001. Od 2002. član je Papinskog vijeća za jedinstvo kršćana. S njim smo razgovarali o otajstvu Uskrsa, proslavi najveće kršćanske svetkovine u trenutcima sveopće nesigurnosti, aktualnim izazovima za Katoličku Crkvu u Srbiji…

Preuzvišeni, u trenutku sveopće nesigurnosti uzrokovane brojnim ratovima, od kojih je u središtu pozornosti onaj u Ukrajini, kako čuti i doživjeti anđelovu poruku: „Što tražite Živoga među mrtvima?“ (Lk24,5)?

Hvala na pitanjima, uz čestitke za vaš jubilej!

Da, upravo sad i ovdje trebamo jače i cjelovitije čuti i slušati anđelovu poruku! Anđeo hoće reći: u ratovima, u ubijanju, u destrukciji, u denacifikaciji – nema života! Nemojte nikad misliti da ćete putem rata pronaći život ili napredak. Život ćete naći samo u Kristu, u Njegovu uskrsnuću, u životu onih koji žive iz Njega i za Njega; u svemu onomu što je rođeno i učinjeno u Njegovoj ljubavi i prožeto Njegovim duhom. Svi posvećujte svu svoju pozornost pozitivnim traženjima, osobito traženju zajedništva!

Jedna od prvih poruka uskrsla Gospodina bila je: „Ne bojte se!“ (Mt 28,10). Kako pobijediti strah u ovom nesigurnom svijetu?

Samo u Njemu! To jest – ako živimo u Njegovu duhu i u Njegovoj milosti. Svete tajne ili naš sakramentalni život nisu tek neke priče za djecu, nego prava unutarnja energija koja nadjačava sve „divlje zvijeri“ u današnjim arenama života. Moramo se osloboditi emotivna intimizma te autentičnom snagom Duha oslijepiti zavodljive oči straha. To postižemo samo ako se čitavim svojim bićem uključujemo u pozitivne programe; ako činimo dobra djela kao izraz bogosluženja Životu.

U otajstvu Uskrsnuća slavimo pobjedu dobra nad zlom, života nad smrću, vječnosti nad prolaznošću... Koliko su vjernici današnjice, koji su često opterećeni mentalitetom materijalizma i konzumerizma, spremni prihvatiti najveću istinu, ali i tajnu kršćanske vjere?

Po mom skromnom mišljenju, ne radi se samo o tome jesu li vjernici spremni ili ne. Mislim da mi ljudi Crkve premalo iskustveno posredujemo snagu vjere. Današnji ljudi nisu – kao oni na Duhove – „pijani“ od vina vjere, nego tek koliko-toliko ispunjeni blijedom teorijom kršćanstva.

A kako to da ih je s takvom lakoćom ispunio duh materijalizma i konzumerizma? A gdje je naša prevencija? Uvjeren sam da dar vjere danas mogu posredovati samo one zajednice, dakle ne samo pojedinci, nego zajednice koje su „opijene“ vinom Duha te jednostavno zrače Duh budućnosti – apsolutne budućnosti.

Kako na modernom areopagu, koji je često nezainteresiran za vjeru, ne doživjeti sudbinu apostola Pavla da će „nas o tome još slušati“ (usp. Dj 17,32)?

I tu bi vrijedio moj odgovor uz prijašnje pitanje. Uz jedan dodatak: „Ovaj, to jest Isus, jest evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan“ (Lk 2,34). Unatoč našoj želji da se svi ljudi spase, na „njivu svijeta“ ubačeno je mnogo kukolja. Kukolj se naročito bori očuvati svoj identitet; ići „putem propasti“... osporavati ono što je spasonosno. Svi mi prečesto nismo svjesni sudbonosnosti istočnog grijeha i naših osobnih grijeha.

Samo svetost može konsolidirati naš svijet.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba