Mons. Roko Glasnović, dubrovački biskup

Prigodom svetkovine Božića, sugovornika smo pronašli u dubrovačkom biskupu mons. Roku Glasnoviću.

Razgovarao: Dražen Kustura

Mons. Glasnović rođen je 2. srpnja 1978. u Šibeniku, od oca Nikole i majke Marije, rođ. Palić. Osnovnu školu pohađao je u Janjevu od 1985. do 1990. i u Šibeniku od 1990. do 1993. U istom gradu završio je Srednju tehničku školu 1997. Jednu godinu (1998.) studirao je na Pravnom fakultetu u Splitu. Pohađao je Bogoslovno sjemenište i studirao Teologiju u Splitu od 1999. do 2005. Za đakona je zaređen 5. prosinca 2004., a za svećenika 2. srpnja 2005. u Šibeniku.

Pastoralnu teologiju studirao je na Papinskom lateranskom sveučilištu u Rimu od 2005. do 2008. Nakon toga imenovan je župnikom župe Pohođenja Blažene Djevice Marije u Njivicama gdje je ostao godinu dana. Zatim je bio povjerenik za pastoral braka i obitelji Šibenske biskupije. Uz to je vršio i ulogu ceremonijara. Osobnim tajnikom šibenskog biskupa postao je 2009. Članom Povjerenstva za Katolički školski centar (KŠC) i za Katoličku osnovnu školu (KOŠ) imenovan je 2011. Član je Vijeća HBK-a za život i obitelj od 2012. Uz to je bio i upravitelj župe Sv. Margarite u Jadrtovcu, član Ekonomskog vijeća svoje matične biskupije te od 2017. ekonom Šibenske biskupije, ravnatelj Katoličkog školskog centra te predstojnik Biskupijskog ureda za škole. Upravitelj župa Sv. Petra na Kapriju i Uznesenja BDM-a na Žirju bio je od 2017. do 2019. kada je postao članom Zbora savjetnika Šibenske biskupije. Papa Franjo imenovao je ga je dubrovačkim biskupom na blagdan Sv. Andrije, 30. studenoga 2021.

S njim smo razgovarali o otajstvu Božića, okolnostima u kojima se ova svetkovina proslavlja, ali i o vezama Dubrovnika i Bosne, te je na kraju uputio i svoju božićnu poruku čitateljima Katoličkog tjednika…

Mons. Glasnoviću, svetkovina Rođenja Gospodinova je očitovanje konkretne Božje ljubavi i blizine čovjeku. Kako ispravno doživjeti Božić u aktualnom trenutku stalne neizvjesnosti uzrokovane ratovima, krizama, migracijama i sveopćom neizvjesnošću?

U svakom trenutku, a posebno u neizvjesnosti pomažu nam Sveto pismo i božanske krjeposti, vjera, nada i ljubav. Izaija kaže: „Recite preplašenim srcima: 'Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, […] on sam hita da nas spasi!'“ (Iz 35,4). On hita kako bi nam darovao sebe i svojom prisutnošću obasjao naše tmine, naše neizvjesnosti. Bog koji ljubi svakoga čovjeka stoji na vratima i kuca, želi ući u našu ljudsku stvarnost. Otvorimo mu vrata svoga srca. Jedino u otvorenosti Bogu koji je ljubav, možemo prihvatiti drugoga čovjeka i činiti dobro svima. Jer u neprihvaćanju drugoga i drukčijega rađaju se nutarnji i vanjski nemiri, pa čak i ratovi. Ako Bog može ljubiti čovjeka, pa i grješna i spustiti se na zemlju da bi postao njemu jednak i donio mu spasenje, zašto je nama tako teško izdići se iznad naših osobnih interesa, potreba i želja.

S druge strane, prihvaćanje naše, katkada, teške zbilje otvara nam put približavanju otajstvu Božića i rođenju Sina Božjega koji dolazi u sve ljudske stvarnosti. Bog dolazi ondje gdje ga najmanje očekujemo. On trajno iznenađuje i stavlja nas pred mnoga pitanja. Možda bismo se trebali pitati jesmo li zaboravili da se Bog utjelovio samo zato jer je želio biti blizu čovjeka i pokazati mu svoju ljubav i milosrđe. Ako dopustimo da nas zahvati ta Božja ljubav u Djetetu Isusu, tada ćemo biti promijenjeni i naša djela će biti konkretnija i prožeta ljudskošću koja će nas približiti svakome čovjeku.

Jedna od anđeoskih poruka u svetoj betlehemskoj noći pastirima bila je: „Slava na nebesima Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim“ (Lk 2,14). Na koji način otajstvo Božića može doprinijeti miru među ljudima, a posljedično i među narodima?

Mir je doista važan, a to osjećamo pogotovo danas kad smo svjedoci događaja u svijetu i patnje svih onih koji žive u ratnom okruženju. Mir se uči, mogli bismo reći, od malih nogu, već u obitelji. Možda bismo ponajprije trebali shvatiti i prihvatiti da nema pravoga mira ako se gradi bez Boga. Mir je i djelo pravde, svakome dati ono što mu pripada, što mu je potrebno.

Sv. Pavao u Poslanici Efežanima upućuje na Krista i piše im: „Doista, on je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu… I dođe te navijesti mir vama daleko i mir onima blizu, jer po njemu jedni i drugi u jednome Duhu imamo pristup Ocu“ (usp. Ef 2,14.17-18). I svoju božićnu poruku sam naslovio Proslavimo Božić u radosti i miru.

Ovogodišnji Božić Hrvati dočekuju radosni i još uvijek pod dojmom velika uspjeha nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Uz to se ustalila i sintagma o Božiću kao najradosnijem kršćanskom blagdanu. Koja je, po Vama, istinska radost ovoga blagdana?

Istina, često čujemo u razgovorima da je Božić najradosniji kršćanski blagdan. U sjećanje nam naviru neke slike iz djetinjstva kad se Božić možda više slavio u obiteljskom zajedništvu i skromnije negoli to danas činimo. Kao da je nekoć bilo više radosti u našim srcima, manje materijalnoga, a više duhovnog.

Međutim, istinska i duboka radost i sreća je spoznaja da je svatko Božji miljenik jer on svakom jednako dolazi, želi se roditi u svakom ljudskom srcu. Mislim da nam trajno trebaju biti na umu evanđeoske riječi koje oslikavaju otajstvo Božje ljubavi utkano u Božić: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu“ (Iv 3,16-17). Sin Božji svojim utjelovljenjem sjedinio se sa svakim čovjekom (usp. GS 22). Boetie definira sreću kao savršeno stanje nastalo na temelju prisutnosti svih dobara. A sva dobra su prisutna ako je Bog, najveće dobro, u našem životu prisutan i djelatan pa možemo tu radost podijeliti s drugima.

U božićnom misteriju slavimo dolazak Boga među ljude. Na koji način bi se ta Božja želja za blizinom s ljudima trebala odraziti na svakodnevicu svakog pojedinca?

Bog je postao zemaljski da bismo mi postali nebeski. Bog dolazi i zaodijeva se našom ljudskom krhkošću jer želi postati čovjekom, biti nam suputnik i supatnik u našim slabostima, u svemu nam jednak, osim u grijehu (usp. Heb 4,15). Bog nam u Kristu koji uzima našu ljudsku narav, daruje milost sudjelovanja u samom Božjem životu u kome postajemo dionici njegove božanske naravi. Svojim utjelovljenjem Krist Isus uklanja sve prepreke između Boga i čovjeka (usp. 1 Tim 2,5). Ako dopustimo Bogu da svojom ljubavlju i blizinom prožme i ispuni naše srce, tada će i po nama ovaj svijet postati ljudskije i gostoljubivije mjesto spremno prihvatiti ranjivost drugoga, pomoći u prevladavanju prepreka i kulture odbacivanja te ostvarivanju istinske kulture milosrđa i ljubavi.

Sveta Nazaretska obitelj imala je od samog početka velikih iskušenja i izazova. Što današnje obitelji mogu naučiti i u čemu slijediti Svetu obitelj Isusa, Marije i Josipa?

Kad promatramo Svetu obitelj Isusa, Marije i Josipa, prepoznajemo brojne izazove i iskušenja s kojima se i današnje obitelji susreću na svojem životnom putu. Od početnih koraka i Marijina i Josipova „Da“ Božjem planu, preko iskustva „gubljenja“ i „nalaženja“ svoga djeteta u osjetljivim godinama, prepoznavanja i prihvaćanja njegova vlastita puta pa sve do iskustva patnje i smrti. Međutim, ono što je ovu obitelj činilo tako različitom i u čemu je svima nama primjer je njihova međusobna čista i nesebična ljubav, zajedništvo, traženje dobra drugoga. Oni su bili i živjeli jedni za druge jer je u središtu njihova života bio sam Bog, Isus Krist.

Svi možemo naučiti, a tako i današnje obitelji, da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (usp. Rim 8,28).

Što reći osamljenima – a poznato je kako takvih nije malo, poglavito u BiH – koji će i ovaj Božić dočekati sami jer su im djeca i unuci negdje u tuđini?

Vjerujem da je osobito ovo božićno vrijeme teško našim starijima i osamljenima koji nemaju s kime podijeliti riječ-dvije. I doista u takvim trenutcima nije lako pronaći i izreći neke utješne riječi jer i nakon naših susreta oni će ostati u svojoj samoći. Potrebno je naći načina kako ispuniti tu samoću koja tako počesto boli. U Božiću nam se Bog predstavlja kao Emanuel – što znači s nama Bog (Mt 1,23). Bilo bi dobro posvijestiti da nam je Bog blizu, da je trajno s nama i među nama. On nas nikada ne ostavlja same. Iskustvo osobne, ali i zajedničke molitve pomaže nam uprisutniti Božju blizinu. Iako čovjek može osjećati da ga nitko ne sluša, u molitvi ga Bog uvijek čuje i sluša.

Možda ponekad nije lako, ali bi trebalo reći: „Dobro došao, Isuse, u ovaj svijet, u moj život! Dobro došao u svim ljudskim stvarnostima, u radosti i žalosti, u zdravlju i bolesti, u jakima i slabima. Dobro došao u ljudskost svake osobe. Dobro došao u našu Crkvu koja želi biti dom za svakoga, naš zajednički dom, nova obitelj u kojoj prihvaćamo jedni druge i u kojoj se svi darujemo jedni drugima u međusobnu služenju i ljubavi.“

Upravo će kršćanska ljubav istinskih Kristovih svjedoka i nasljedovatelja, kojih vjerujem itekako ima među vjernicima, ali i među osamljenima, biti sposobna stvarati novu nadu, nove mostove jednih prema drugima. Ne zaboravimo, Bog ima ljudsko lice. Jedino otvorenost prema drugome pokazuje bližnjemu da na ovome svijetu postoji nada, radost i da se isplati živjeti.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju