Mons. Petar Jukić, pročelnik Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije

Obrazovanje je jedno od najbitnijih područja ljudskog društva. Uz njega kao drugo krilo ide odgoj. Vjeronauk u školama u BiH, nakon što su ga komunisti protjerali, ponovno se nakon posljednjeg rata vratio. On objedinjuje i odgojnu i obrazovnu funkciju. Početka nove školske godine, župnom i školskom vjeronauku te o stanju u bh. školstvu razgovarali smo s mons. Petrom Jukićem, pročelnikom Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije.

U Republici Hrvatskoj je postalo ustaljeno mišljenje da su vjeroučitelji laici u školi stroži i zahtjevniji od vjeroučitelja svećenika. Može li se kazati da je i u BiH tako?

Općenito uzevši ne može se tako ustvrditi. Svatko ima svoj osobni stav i pristup, svoje metode rada „svoju pedagogiju“, dobrotu i strogoću, i konačno – svoja mjerila i kriterije. Bit će ipak da svećenik u pojedinim slučajevima zauzima blaži stav od laika. Ali ima pritužbi i na stroge svećenike!

Već je poznato da Vrhbosanska nadbiskupija od 1997. ima svoj Katehetski ured. Možete li nam reći iz kojih je motiva osnovan i koji su glavni njegovi zadaci?

Zahvaljujući Božjoj Providnosti Vrhbosanska je nadbiskupija od samih početaka svoje ponovne uspostave (1881.) imala Duhom Božjim zahvaćene i nadahnute nadpastire dr. Josipa Stadlera i dr. Ivana Ev. Šarića. Ova su dvojica nadbiskupa i velikana znali, htjeli i uzmogli postaviti čvrste i zdrave temelje katehetskog djelovanja (plansko i sustavno djelovanje Crkve na odgoju i uvođenju djece i mladih u vjeri). Podsjećam na tolike svijetle likova svećenika–kateheta i redovnica zauzetih i potpuno posvećenih samo vjeronauku u školi, tolikih župnika i kapelana koji su uz župnu katehezu i tolike svoje redovne i izvanredne župne poslove i obveze s ljubavlju održavali i vjeronauk u školama na prostorima svoje župe u sve vrijeme prije Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog do Domovinskog rata (45 dugih i teških godina!) vjeronauk je bi istjeran iz škole. Komunistička je diktatura zabranila bilo kakav javni vid organiziranog djelovanja Crkve. Usprkos progonima i represalijama svećenici se i brojne redovnice odazivaju ustrajnim i neprekidnim pozivima i poticajima naših nadpastira iz toga razdoblja i zdušno posvećuju župnoj katehezi. Zbijeni u sakristije, grobljanske kapele, podrume i župne crkve učinili su „čudesna djela“, da se mi danas pred Europom ponosimo našom župnom katehezom iz toga i takvoga vremena.
Ovim želim naglasiti, kako s Katehetskim uredom osnovanim 1997. ne započima, nego se, na već čvrsto postavljenim temeljima, nastavlja župna kateheza i vjeronauk vraća u škole. Jedna od uloga Katehetskoga ureda je cjelokupnu katehetsku djelatnost osmisliti, planirati i prilagoditi novonastalim političkim promjenama i novim okolnostima društvenog života te pruženim novim mogućnostima i dostignućima suvremenoga svijeta na području odgoja i obrazovanja. Za našu su Crkvu velika novost i veliki dobitak naše nove snage: kvalificirani vjeroučitelji-laici. Ove nove službene djelatnike treba u potpunosti angažirati u katehetskom djelu Crkve.
Zakonik kanonskoga prava (1983.) odobrava, a Opći direktorij za katehezu određuje da svaka biskupija osnuje svoj Katehetski ured. Kako ste već naveli u pitanju, Katehetski je ured vrhbosanske nadbiskupije osnovao sadašnji naš ordinarij uzoriti Vinko kard. Puljić 1997. godine Sjedište ima Sarajevu, Josipa Stadlera 5 (Vrhbosanska Katolička Bogoslovja).
Katehetski ured je savjetodavno i izvršno tijelo pomoću kojega ordinarij, glava mjesne Crkve i učitelj vjere, ravna i usmjerava svu katehetsku djelatnost i usklađuje cjelokupno njezino uređenje i izvođenje u Nadbiskupiji (Statut Čl. 1-2.).

Osjećaju li se i danas posljedice komunizma u obrazovnom sustavu i može li se kazati da je duh tog sustava još uvijek prisutan u određenim strukturama?

Nažalost, zlo komunizma koje je naš Narod punih 45 godina gušilo „smogom bezboštva“ i progonilo Crkvu Božju, koje se uvuklo u sve bore društvenog života i „pod kožu“ tolikih privilegiranih pojedinaca, ne može se ni brzo ni lako iskorijeniti. Zadah njegov još zaudara na sve strane. Svojim se jakim i oštrim crvenim kandžama napinje i ponovno bori za svojom rehabilitacijom.
Sve će druge sustave lakše prepustiti i ljudima i Bogu, negoli obrazovni sustav i škole. Zna Sotona da su djeca i mladi kad prođu škole, odgoj i obrazovanje, budućnost i nada Naroda i Crkve. Zato je po zasadama komunizma i drugih novijih izama najaktivniji na polju odgojno-obrazovnog sustava. Često susrećemo pojedince iz ovog sustava u opsesiji i paničnome strahu što nije nešto više učinio protiv Boga, protiv vjere, protiv vjeronauka u školi, a u vjeroučitelje kao u čudovišta bulje zakrvavljenih očiju i tresu rukama. Mi, pak Kristu odani idemo hrabro - samo naprijed. Svjesni da dobro treba činiti, zlo izbjegavati i suzbijati. Da nebo i zemlja prolaze, Otac laži propada, a Krist i Božja Istina ostaju.

Iako neki smatraju da bi školski vjeronauk trebalo prepustiti vjeroučiteljima-laicima, još uvijek je velik broj svećenika koji predaju vjeronauk u školi. Treba li tu praviti razliku? Je li školski vjeronauk područje pogodnije za laike, a župna kateheza za svećenike?

Načelno ne treba praviti razlike. Nastavu katoličkog vjeronauka u školi mogu uspješno izvoditi vjeroučitelji laici, kao i redovnice ili svećenici. Jedni, drugi i treći mogu biti jednako uspješni i u župnoj katehezi. Vjeroučitelji i katehisti/ce laici su novost u našoj Crkvi. U njima je Crkva dobila nove svoje snage i nove kvalificirane službene djelatnike, kakvih ranije nije imala niti je u komunističko vrijeme mogla imati.
Vjernicima, nekolicini redovnica pa i pojedinim svećenicima je potrebno određeno vrijeme privikavanja u radu s novim suradnicima
Najbolje je rješenje gdje su laici, redovnice i svećenici aktivni i u župnoj katehezi i vjeronauku i u školi. U praksi se ipak događa da su laici sve više angažirani u školskom vjeronauku, a svećenici i redovnice u župnoj katehezi. Ali razlozi nisu u tome što bi jedni ili drugi bili prikladniji za školski ili župnu katehezu. Razlozi su prvenstveno u nedostatku broja svećenika. Radi svojih obimnih župničkih i svećeničkih poslova i pastoralne zauzetosti u župi, župnici se i župni vikari ne mogu u cijelosti posvetiti vjeronauku u školi. Na primjer, svećenik mora izostaviti ili u polovici napustiti školski sat i otići opremiti bolesnika... To je razumljivo i opravdano, ali svejedno školska nastava u takvim i sličnim slučajevima gubi i školski red trpi. Zato je naša BKBiH odredila, da svećenici mogu u školi imati ograničen broj sati (župnici 5-6 sati tjedno, a župni vikari 8-10 sati). Vjeroučitelji laici mogu cijelo svoje vrijeme posvetiti školskom vjeronauku kao i drugi nastavnici pa je sasvim normalna pojava da Crkva prvenstveno njima povjerava mjesta u školskom vjeronauku. Svećenik je opet više angažiran u župnoj katehezi. Ne po nekakvoj i nečijoj odredbi, nego opet po naravi same stvari. On već boravi i kreće se u crkvenom krugu i župnim prostorijama, poznaje ambijent, bolje nego itko zna što je potrebno i na koji način moguće organizirati u župnoj katehezi. Stoga su naši laici više namješteni u školskom vjeronauku, a svećenici u župnoj katehezi. Najbolje bi bilo, kad bi mogli i jedni i drugi biti što više nazočni i u župi i u školi. Isti je slučaj i sa redovnicama po župama i školama.

Prema podatcima koje je donio Vaš Ured danas na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije u školama djeluje 55 vjeroučitelja i vjeroučiteljica laika. Kako se oni spremaju i što je sve potrebno da bi netko mogao postati vjeroučitelj?

Broj je nešto i veći jer ima vjeroučiteljica majki na porodiljskom dopustu, ponetko na bolovanju...
Uz fizičke i psihičke sposobnosti od krštene osobe traži se da živi svoju vjeru praktičnim kršćanskim životom. Nakon srednjeg školovanja treba završiti teološki, odnosno katehetsko-pedagoški studij na jednom od visokih katoličkih učilišta i steći odgovarajuću diplomu visoke stručne spreme (stupanj VII/1) Usporedo sa studijem treba raditi i na svojoj duhovnoj formaciji i osobnosti kakva se očekuje od jednog vjeroučitelja. Nakon ovoga putem Katehetskog ureda podnosi molbu za Kanonsko poslanje (ovlast poučavanja) i imenovanje u službu vjeroučitelja/ce.
Ako će predavati vjeronauk u školi, jednaku molbu podnose i svećenici, nakon šeste godine studija i primljenog Reda svećeništva.

U nedavnom «Nalogu supervizora » Raffia Gregoriana ističe se kako je on «Supervizor uskladio fakultativnu nastavu vjeronauka u javnim školama Distrikta Brčko sa vjerskim slobodama i državnim obvezama». Možete li nam pojasniti o čemu se zapravo radi?

Katehetski je ured upoznat sa sadržajem navedenog Naloga od 13. kolovoza 2008. na što je blagovremeno i odgovorio Raffiu Gregorianu. Sam naslov Naloga je „kao melem na ranu“, ali njegove odluke koje je na kraju sveo u nametnuo u 13. točki nisu za očekivati od osobe pri zdravoj pameti.
U umišljenosti da je on fac totum, svojim samovoljnim odlukama dovodi vjeru i vjernike, vjeronauk i vjeroučitelje u diskriminirajući položaj a, zalaže se, zapravo brani nevjernike i druge drugačijih uvjerenja. Nalog je u suprotnosti sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju Crkava i vjerskih zajednica u BiH, koji zabranjuje diskriminaciju vjere i vjernika, bilo kakvo njihovo omalovažavanje, umanjivanje prava i postavljanja ograničenja. Upušta se tek sada tumačiti i što više, određivati za vjeronauk značenje pojma - fakultativni predmet. Po Raffiu vjeronauk zapravo nije ništa. I bio bi najradosniji čovjek na svijetu, kad bi ga mogao dokinuti! Svako t... ima svoje veselje! A za Crkve i vjerske zajednice, za entitetske vlasti i županijska ministarstva obrazovanja taj je pojam davno definiran i znači ovo: vjeronauk je za roditelje i djecu izborni predmet. To znači pismeno se u anketiranju izjašnjavaju jesu li za vjeronauk ili nisu. Ako se izjasne da su za vjeronauk, toga trenutka je on za njih obvezatni i redovni školski predmet. Za školu vjeronauk nije izborni predmet, jer ga je škola dužna ponuditi i voditi u popisu školskih predmeta i školskog rasporeda. Za Gregoriana nisu važne ocjene iz vjeronauka, a sate vjeronauka stavlja na margine - samo na početku ili na kraju školskoga radnog dana. I tako samo jednim bahatim Nalogom supervizorove demokracije.- „superdemokracije“, nađosmo se preko noći u supervizorovoj – superdiskriminaciji! Raffievom Nalogu dajem ocjenu – realno neprovediv. I što suditi o čovjeku koji – nalaže nemoguće! BiH je zemlja u kojoj se ovakva pitanja rješavaju ne nalogom, nego dijalogom u skladu s važećim odredbama državnoga i crkvenog zakonodavstva i po prihvaćenom načelu koordinirane odvojenosti.

Kakav je odnos sadašnje vlasti prema vjeronauku u školama? Postoje li primjeri diskriminacije?

Ne može se reći da nema određenih pojava diskriminacije, ali valja priznati da ih je, hvala Bogu, iz dana u dan, sve manje i manje.

Svake godine se održava Katehetski dan na kojem se okuplja većina vjeroučitelja. Koji su naglasci i smisao ovog Dana?

Da, Vi ste u pravu, Katehetski dan se održava pred sam početak nove pastoralne i školske godine. Ovo je već XII. po redu što je sazvan za 30. kolovoza ove godine.
Katehetski dan u Vrhbosanskoj nadbiskupiji je redovni i obvezatni godišnji seminar za sve zauzete u župnoj katehezi i vjeronauku u školi. Svojim sadržajem pridonosi obvezatnom permanentnom izobražavanju vjeroučitelja i kateheta. Već je u punom smislu riječi izrastao u mjesto radosnog susreta, viđenja i međusobne razmjene mišljenja i iskustava. Ima i svoj molitveni dio – Euharistijsko slavlje u kojem molimo za sebe, sve vjeroučitelje i katehete, roditelje i djecu, školu i učenike, ravnatelje i prosvjetne djelatnike, ministarstva obrazovanja, suradnike i dobročinitelje, sve zauzete u župnoj katehezi, školskom vjeronauku i vrtićima.
Katehetskim danima redovno nazoči i aktivno u njima sudjeluje naš ordinarij uzoriti Vinko kard. Puljić. Osobno predvodi Euharistijsko slavlje, uruči katehetama i vjeroučiteljima kanonska poslanja (mandate) i obdari Božjim blagoslovom sa iskrenim željama za sretan početak.

Kako vidite budućnost školskog vjeronauka u BiH?

Usprkos mnogim vidljivim i još više nepredvidivim poteškoćama, vjeronauk kroči sigurnim koracima k pijedestalu potpune izjednačenosti u statusu s drugim redovnim školskim predmetima. Naveliko se radujem porastu broja savjesnih i odgovornih vjeroučitelja-laika zahvaćenih navjestiteljskim žarom i osjećajem ljubavi prema Crkvi Božjoj koja ih, puna povjerenja, šalje u svoje ime.
Jednako se tako veselim očekivanom procvatu naše župne kateheze. Župnim zajednicama, školama i kršćanskim obiteljima čestitam slavlje Katehetske nedjelje.