Mons. Pavo Jurišić, kanonik i profesor na sarajevskom KBF-u

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji održava se 29. sabor dijecezanskih i redovničkih svećenika koji je uvijek iznova prigoda za razmjenu iskustava, ideja, ali i izazova „radnika na njivi Gospodnjoj“. U prigodi ovogodišnjeg sabora, za Katolički tjednik razgovarao je profesor religijske pedagogije i misiologije na sarajevskom KBF-u i kanonik Prvostolnog kaptola vrhbosanskog mons. Pavo Jurišić.

Razgovarala: Josipa Prskalo

Mons. Jurišić rođen je 16. veljače 1958. u mjestu Ruda, u općini Novi Travnik. Nakon završene gimnazije studij filozofije i teologije započeo je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a završio 1981./'82. na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu.

Zaređen je za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije 1982. Četiri godine je djelovao kao župni vikar u župama u Sarajevu (Stup), Brčkom i Zenici (Crkvica). Na Teološkom fakultetu Sveučilišta Ludwig Maximillian u Münchenu 1992. postigao je doktorat iz Religijske pedagogije.

Od listopada 1992. radi na, tada, Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji kao predavač kolegija pedagogije, didaktike, metodike vjeronaučne nastave, misiologije, njemačkog jezika, pastorala selilaca retorike i homiletike. Ondje je vršio službu tajnika (1993. – 2007.) i prodekana (1998. – 2007.). Kada je ova institucija 2009. uzdignuta na rang Katoličkog bogoslovnog fakulteta, imenovan je za prvog dekana te je tu službu vršio u dva mandata, a još dvije godine kao v.d. dekana.

Uz to, 2000. imenovan je postulatorom kauze sl. Božjega Josipa Stadlera na dijecezanskoj razini, a nakon završetka postupka 2008. Kongregacija za kauze svetaca u Rimu imenovala ga je postulatorom iste kauze i na rimskoj razini.

Predaje i na Katehetskom institutu u Dubrovniku i Teološkom institutu u Mostaru.

Papa Benedikt XVI. imenovao ga je 2011. kapelanom Njegove Svetosti s titulom monsinjora, a 2013. imenovan je kanonikom Prvostolnog kaptola vrhbosanskog.

Također, od 2017. član je Akademije odgojno-obrazovnih znanosti Hrvatske, a od 2020. je voditelj Đakonske pastoralne godine.

Poštovani mons. Jurišiću, već skoro 30 godina održava se Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Kako bismo njegovu srž i poruku približili čitateljima, što je on u svojoj biti?

Sabor svećenika Vrhbosanske nadbiskupije ima svoje začetke u zadnjoj godini Domovinskog rata, kada nam je nadbiskupija bila u svakom pogledu opustošena. Najprije su u ožujku 1995. bili susreti svećenika po dekanatima, a po završetku tih susreta odlučeno je na jedan zajednički pastoralni susret svih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, naravno onih koji mogu doći. Bilo je utvrđeno da susret bude u uskrsnom tjednu, točnije 19. i 20. travnja 1995. u Visokom. U zemlji je još uvijek bilo ratno stanje. Istina, godinu dana prije toga susreta (1. ožujka 1994.) bio je potpisan Washingtonski preliminarni sporazum o stvaranju Federacije Bosne i Hercegovine koja je trebala omogućiti njezinu konfederaciju s Republikom Hrvatskom, te je u tom pogledu bilo dogovoreno primirje između Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine, čime je bila otvorena i mogućnost slobodnijeg putovanja, pa su se stvorili nekakvi uvjeti za organizaciju ovoga susreta. Nažalost, u drugom je dijelu zemlje još uvijek grmjelo oružje, te se u srpnju te godine dogodio i krvavi masovni zločin u Srebrenici.

Prvi susret održan je prema planu s predviđenim programom, te su doneseni i neki zaključci i izjave, a na taj su skup uz nadbiskupa, pomoćnog biskupa i provincijala došla 122 svećenika. Time je zapravo udaren pravac svih daljnjih proljetnih pastoralnih susreta svećenika u našoj nadbiskupiji, koji su poprimili naziv „sabor“.

Što je možebitni razlog da postoji određeni broj svećenika koji ignoriraju ideju „obveznih“ zajedničkih susreta (svojim ustrajnim nedolascima), u ovom slučaju Sabora svećenika?

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji djeluje nekoliko stotina svećenika, a koliko mi je poznato, veliki broj naših svećenika dolazi na susrete. Svećenici koji nisu u mogućnosti doći ispričaju se i navedu razlog svoga izostanka, što je sasvim u redu. Veliki dio naših svećenika djeluje izvan Vrhbosanske nadbiskupije, pa je razumljivo da je mnogima zbog obveza nemoguće sudjelovati na ovim sastancima. Jasno je da ima pojedinaca koji zbog nekih njima osobnih razloga ne dođu, a to ostaje njima na savjesti. Osobno nisam susreo nikoga za kojega bih mogao utvrditi da nešto čini iz neke zle namjere. Svećenici dolaze, aktivno sudjeluju i daju svoj doprinos u raspravama.

Biti svećenik u svakom je razdoblju bilo izazovno. Što, prema Vašem mišljenju, predstavlja najveći izazov svećeništvu danas, poglavito u BiH?

Narodna mudrost kaže kako svako vrijeme nosi svoje breme, a to znači i vlastite izazove koji se ne tiču samo svećeničkog poziva, nego svih zvanja i životnih oblika. Bogu posvećene osobe žive u svijetu i tu susreću ljude kojima su poslani. Na svećenika se gleda u skladu s njegovim pozivom. Naši su svećenici ovdje prolazili kroz povijest skupa sa svojim pukom teško, a to je nekako stvaralo među njima i poseban odnos i veze ljubavi, što ih je jačalo da ostanu uspravni. U vremenu poslije Drugog svjetskog rata osim vjernicima nesklone političke situacije komunističkog režima, i u samoj su Crkvi na površinu izbijali problemi koji nisu pokazivali da smo autentični svjedoci vjere u Isusa Krista koji nas je toliko ljubio da je i svoj život dao za nas. A ipak smo mi djeca silnih ljudi koji su hrabro i do mučeništva svjedočili svoju vjeru u Krista. Svjesni smo da se u dobrom žitu uvijek nađe i pokoje zrno kukolja, ali ono ipak ne kvari opći dojam zauzeta rada. Tako je i danas. Uzeti smo iz naroda i postavljeni za narod. Ipak stalno valja imati na umu da je svećeništvo rađano na Veliki četvrtak u otajstvu križa i nadolazeće Isusove muke i smrti. Tada je Gospodin jasno progovorio apostolima: „Svi ćete se vi još ove noći sablazniti o mene“ (Mt 26,14). Oni su se počeli junačiti, najprije Petar, a onda i ostali, očitujući „vjernost do smrti“. Poznat nam je epilog: izdaja, zatajenje, svi se razbježaše. Svakako opomena: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne“ (1 Kor 10,12). Gospodin je rekao: „Bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15,5), a s Njim možemo sve.

Već niz godina Vrhbosanska Crkva (i ne samo ona) bilježi pad broja duhovnih zvanja. Što bi na našem podneblju mogao biti glavni uzrok tomu?

Naša je domovina pogođena velikim odljevom stanovništva. Statistički su podatci neumoljivi. Istina, uvijek je bilo odljeva stanovništva iz BiH, bilo zbog političkih, ekonomskih ili ratnih neprilika, a koji put i zbog prirodnih nepogoda koje su nas pogađale. Ali sve do Domovinskog rata to nije bilo u tolikoj mjeri katastrofalno kao što je danas izgleda. Rat, poratno stanje, politička nesigurnost i ekonomska nestabilnost zemlje učinili su svoje. Katolici to najbolnije osjećaju. Kada obilazimo župe po Vrhbosanskoj nadbiskupiji, imamo priliku vidjeti stvarnu sliku stanja koja nije nimalo obećavajuća. Ono malo stanovništva koje se zadržalo u svojim naseljima, uglavnom su stariji ljudi koji čuvaju vatru po ognjištima da se ne ugasi, dok njihova djeca, biološki produktivne mlade obitelji, žive i rade izvan domovine i tamo izgrađuju svoju egzistenciju. Istina, još su nekako vezani uz rodni kraj, ali iz iskustva znamo da će ih se tek neznatan broj možda jednom vratiti u domovinu, možda u mirovinu ako je dočekaju. Bosna i Hercegovina je oduvijek bila bazen demografskog pomlađivanja opustošenih hrvatskih krajeva, ali i vrelo mnogih duhovnih zvanja u svim redovima. Sada su rat i poratna situacija učinili svoje, pa je i taj izvor dobrano presušio. Istina, još nas ima i ne treba kukati ili paničariti kao da bi Božje djelo ovisilo o nama. Jer „ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji“ (Ps 127,1). Mi koji smo još tu, trebamo činiti ono što možemo u skladu s darovima koje nam je Bog dao, a Bog može i od „kamenja podići djecu Abrahamovu“ (Mt 3,9). U njega se uvijek možemo pouzdati.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba