Mons. Mato Zovkić, umirovljeni svećenik Vrhbosanske nadbiskupije

Teško je u malo riječi predstaviti mons. Zovkića. Stoga vrijedi podsjetiti kako je rođen 1937. u Donjoj Tramošnici, općina Gradačac, kao drugo od desetero djece svojih roditelja. Kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije srednju školu pohađao u Zagrebu i Đakovu gdje je maturirao 1957. Studij teologije započeo je u Đakovu, a završio u Zagrebu gdje je diplomirao u lipnju 1965., a licencijat iz teologije postigao krajem listopada 1965. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je u Đakovu na Petrovo 1963. Doktorsku disertaciju obranio je na zagrebačkom KBF-u 1968., a 1972. postigao je i magisterij iz Svetog pisma na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Od listopada iste godine pa sve do 2011. bio je profesor na sarajevskom KBF-u. Sudjelovao je na brojnim znanstvenim skupovima koji se bave biblijskim i ekleziološkim temama te ekumenskim i međureligijskim dijalogom. Senat Univerziteta u Sarajevu dodijelio mu je 2015. počasno akademsko zvanje profesora emerita. Autor je više od 20 knjiga, više od 200 znanstvenih članaka, desetak prijevoda teoloških knjiga i dijelova Biblije, a recenzije na knjige objavljivao je na: hrvatskom, engleskom, njemačkom, talijanskom, španjolskom i francuskom jeziku. Iako je jedan od najstarijih svećenika Vrhbosanske nadbiskupije, i dalje je vrlo aktivan u pisanju te s vremena na vrijeme ima mise na engleskom u sarajevskoj katedrali.

Poštovani mons. Zovkiću, Petrovo je u brojnim nad/biskupijama rezervirano za svećenička ređenja. Iako se broj zvanja u Crkvi u Hrvata smanjuje, koliko su takvi događaji znak nade i živosti vjere u našem narodu?

Ređenje novih svećenika na Petrovo vezano je uz završetak akademske godine, nakon što tijekom lipnja kandidati polože sve propisane ispite. Broj ređenika opada kod nas i u europskim zemljama, ali svaki mladomisnik je dobro došli duhovni pastir u svome narodu. Umjesto da plačemo nad onima kojih nema, podržimo one koji su se odazvali kako bi ustrajali u slobodno prihvaćenom zvanju.

Svako vrijeme nosi svoje breme, stara je poslovica. Svećenik ste od 1963. Možete li usporediti profile prezbitera iz vremena kada ste Vi ređeni, i mlađih generacija? Po čemu su slični, a u čemu se razlikuju?

Zaređen sam u državi s komunističkim režimom, kada je tajna policija (UDBA) zaduživala ucijenjene župljane da špijuniraju što župnik propovijeda i govori, te redovito izvješćuju nadležne. Ja sam tek za vrijeme ljetnog pomaganja na američkoj župi u New Yorku od Sarajlije emigranta doznao tko me špijunira u Sarajevu. Nakon što se komunizam urušio, mi svećenici slobodnije razmišljamo i kreativnije djelujemo. Nadalje, spremao sam se u vrijeme latinske liturgije, latinskih udžbenika za teološke predmete, za svećenika u Crkvi Tridentskog sabora. Nakon moga ređenja dogodio se Drugi vatikanski koji je donio liturgiju na živom jeziku, otvaranje prema drugim kršćanima i sljedbenicima nekršćanskih religija, a Papu, biskupe i svećenike gleda kao zaređene služitelje zajednice, ne prvenstveno nositelje svete vlasti.

Većinu svojih svećeničkih godina proveli ste na različitim službama u Sarajevu gdje su katolici manjina među sugrađanima drugih vjera ili nikakve vjere. Koliko je djelovanje u takvom Sarajevu utjecalo na vaše poimanje službe?

Bio sam godinu dana župnik katedralne župe; zatim izbivao četiri godine radi poslijediplomskog studija Svetog pisma u Rimu; po povratku bio profesor na Vrhbosanskoj teologiji 37 godina; kanonik vrhbosanski od 1985. do 2012., generalni vikar nadbiskupa Jozinovića i Puljića od 1987. do 2008. Dva puta sam dobio poziv da prijeđem na KBF u Zagreb gdje bih nastavio profesorsku službu. Na sreću, nadbiskupi mi nisu dopustili. Volim reći da sam se tako učvrstio „u zvanju za Bosanca“, u smislu da sam ovdje kao svećenik potreban i mogu konstruktivno pridonositi. Bez obzira na konkretnu službu, svećenici i redovnice u Sarajevu su podrška katoličkim vjernicima u ovakvoj sredini. Neda Čekada, sestra nadbiskupa Smiljana koja se s njime iz Skopja doselila 1968. prilikom preuzimanja službe nadbiskupa, promatrala me u katedrali kako ophodim s vjernicima i potaknula neka i dalje ostanem uslužan i pažljiv jer u gradu ne dolikuje „begovski pastoral“. Sada kada se uz oslanjanje na starački štap krećem ulicama oko katedrale, pozdravljaju me pojedini vjernici, pretpostavljam u znak zahvalnosti za podršku u katoličkom identitetu. Dio svojih svećeničkih aktivnosti u Sarajevu opisao sam u svome prilogu za Zbornik u čast Luki Brkoviću koji će Napredak Sarajevo ubrzo poslati u tisak.

Razgovarao: Dražen Kustura

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba