Mons. Ivan Štironja, biskup kotorski

Mons. Štironja, ili jednostavno don Ivan, rođen je 10. svibnja 1960. u hercegovačkom mjestu Pješivcu koje je danas u župi Aladinići, a nekoć je pripadalo Prenju, u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Osim njega, u obitelji Stojana i Anice, rođ. Bošković, rođeno je još devetero djece. Nakon osnovnoga obrazovanja put svećeničkoga zvanja započeo je u Dubrovačkom sjemeništu (1975. - 1979.), a bogoslovni studij pohađao na Visokoj filozofsko-teološkoj školi u Sarajevu (1980. - 1986.). Za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaređen je 1986. te je kratko službovao kao župni vikar u Dračevu budući da se odmah kao mladomisnik javio u misije. Tako je 1988. otišao u Tanzaniju i djelovao u župi Kaning’ombe do 1992. Potom je voljom biskupa Pavla Žanića otišao u hrvatsku župu u Oakville, Biskupija Hamilton u Kanadi, gdje je djelovao od 1993. do 1996. Zatim je studirao liturgiku u Padovi te na Istituto di liturgia pastorale položio potrebne ispite. Ujedno je pastoralno skrbio za Hrvate u Padovi i Milanu. Imenovan je, onda, katedralnim župnikom u Mostaru (1998. - 2002.), te potom biskupskim vikarom za pastoral (2002. - 2011.). Za nacionalnog ravnatelja Papinskih misijskih djela Bosne i Hercegovine postavljen je u ožujku 2011. i na toj službi ostao do rujna 2016. kada je imenovan župnikom i upraviteljem Svetišta Presvetog Srca Isusova u Studencima. Osim hrvatskoga don Ivan se služi engleskim, talijanskim i afričkim swahili jezikom. Kao dobroga znanca iz njegovih „sarajevskih dana“, zamolili smo ga da razgovor za Katolički tjednik nekako „ugura“ u svoj zbilja zgusnut raspored s obzirom da se dogodio netom prije njegova ustoličenja u Kotoru.

Preuzvišeni mons. Štironja, nakon biskupskoga ređenja u Mostaru 7. travnja, Vaše ustoličenje je u Kotoru na blagdan Bl. Ozane Kotorske. Što, prema Vašem mišljenju, znači sjesti na stolicu kotorskoga biskupa?

Stolica ili katedra koju biskup preuzima kod ustoličenja ili intronizacije ima svoj duboki smisao i značenje. Ta simbolika uključuje tri dimenzije biskupske službe: naučavanje, posvećivanje i upravljanje. Sve bi to troje trebalo biti zaliveno očinskom ozbiljnošću i odgovornošću, brigom i ljubavlju. „Sjesti na stolicu“ ne znači zapravo sjesti i vladati. Uključuje i to, ali ne samo to. „Sjesti na stolicu“ zapravo znači ustati, zasukati rukave, povesti krajevnu Crkvu, biti pastir, biti budan, imati i biti oko za sve osobito za ono što nije zdravo, što je potrebno pomoći. Isus kao Dobri Pastir dao je smjernice za savršeno funkcioniranje Crkve. Nemamo što izmišljati. Valja Isusa slušati i njegove riječi staviti u djelo, u život. Tako čineći, ne možemo sletjeti s puta. Kaže Isus: „Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce“ (Iv 10,11). A šaljući Dvanaestoricu, veli: „Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova“ (Mt 10,6). To ne znači idite i budite prisutni među njima, sjedite i gledajte što rade i kako ih nestaje, kako ih vuci grabe, nego: propovijedajte, liječite, čistite, zloduhe izgonite... (usp. Mt 10,7-10). I ovo ne važi samo za pastira biskupije, nego i za pastira župe, obitelji, važi za svakoga člana Crkve, bez obzira kojemu staležu pripada.

Očito je kako ne postoji „škola za biskupe“, nego samo za svećenike. No, upravo na temelju svećeničkoga iskustva, možete li nam reći koji je Vaš plan sada nakon preuzimanja Kotorske biskupije?

Istina, ne postoji „škola za biskupe“. No, budući da je biskupstvo jedan od triju stupova svetoga Reda, onda bi se moglo reći da je škola za svećenike ujedno i škola za biskupe. Iz zajednice svećenika se, konačno, i uzima biskup. Uz to, dikasteriji Svete Stolice redovito organiziraju posebne susrete za nove biskupe gdje se daju neke smjernice za djelovanje. Neki to vrijeme boravka u Rimu, šaleći se, nazivaju „školom za biskupe“. Život biskupije, bez obzira o kojoj se radilo, ima svoj tijek, ritam i dinamiku. Biskupija, kao dio opće Crkve, živi je organizam koji zahtijeva ozbiljnu njegu i odgovornu brigu. Svaki dan donosi svoje nove izazove i traži odgovore na pitanja. Kao prvo, čini mi se najvažnijim, treba upoznati i snimiti situaciju, upoznati taj živi organizam, suživjeti se s njim te se lagano, ali aktivno, uz Božju pomoć, uključiti u sve pore toga tijela kotorske Crkve. Duh Božji vodi Crkvu, valja to čvrsto vjerovati, svim srcem se prepustiti vodstvu toga Duha, te u zajedništvu sa svećenstvom, redovništvom i Božjim pukom hrabro i uvijek imati pred očima cilj koji je Isus postavio: jedno stado, jedan Pastir (Iv 10,16).

Za svoje ste biskupsko geslo uzeli svetopisamske riječi Bog je ljubav. Zbog čega i što u tome možemo iščitati na pastoralnom planu?

Razlozi za izabrano geslo, kao i za sami grb u cijelosti, već su doneseni u opisu grba. No, ponovit ću kratko barem ono što se odnosi na geslo. Sv. Ivan je u rečenici: „Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje i Bog u njemu“ (1 Iv 4,16) sažeo cijelu narav Božjega identiteta i ujedno sadržaj kršćanske vjere. Riječ ljubav nalazi se i u mome mladomisničkom geslu: O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka (Ps 89). Tu je svećenička želja i program. To je srž kršćanske vjere pa tako i smisao i poslanje svećeničkoga poziva i života: Naviještati i svjedočiti Božju ljubav. Papa emerit Benedikt XVI. u svojoj enciklici Deus caritas est – Bog je ljubav odmah na početku, u uvodu, kaže: „Ove riječi iz Prve Ivanove poslanice izražavaju na vrlo jasan način središte kršćanske vjere: kršćansku sliku o Bogu i sliku čovjeka i njegova puta koja iz toga proizlazi.“ Taj sadržaj koji se krije u tim dvjema riječima svojevrstan je trajan program i zadatak Crkve koji valja „misijskim žarom“ usvojiti i potvrditi svjedočanstvom života, pojedinačno i zajednički kao partikularna Crkva u okvirima Opće Crkve. Na kraće ili na duže relacije, svejedno, to je vrlo zahtjevan i dugotrajan plan i program koji osmišljava život i put jednoga svećenika, tako i biskupa.

Razgovarao: Josip Vajdner

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba