Mons. Anto Orlovac

Uz blagdan Sv. Ilije, zaštitnika BiH, prigoda je progovoriti o "zemlji Bosni" koju je čovjek današnjice u napasti, gledajući kroz političku prizmu, isključivo smatrati "zemljom slučaja". Sugovornik nam je bio zlatomisnik i dugogodišnji suradnik mons. Anto Orlovac.

Mons. Orlovac rođen je 1947. u Bukovici kod Banje Luke. Put svećeničkoga zvanja odveo ga je iz rodnoga kraja u: Zagreb, Đakovo i Innsbruck gdje je na tamošnjem Teološkom fakultetu 1977. doktorirao. U međuvremenu je 1972. zaređen za svećenika Banjolučke biskupije u kojoj je potom obnašao niz službi: bio je vjeroučitelj mladeži i župnik u Ravskoj i Banjoj Luci. Mnogi ga pamte kao dugogodišnjeg generalnog vikara Banjolučke biskupije, a njegovo je ime upisano u popis rektora Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu gdje je bio i predavač crkvenoga prava. Dugi niz godina bavi se pisanom riječju te je autor 30-ak knjiga povijesne i propovjedničke tematike, s osobitim naglaskom na istraživanja stradanja katolika u minulim ratovima. Danas je umirovljeni svećenik koji živi u Banjoj Luci te i dalje surađuje s brojnim časopisima, a osobito s Katoličkim tjednikom. Kao takav imao je što kazati o "zemlji Bosni", ljudima i životu u njoj.

Poštovani, o zemlji Bosni i njezinim ljudima svašta se govori. Što Vi s polustoljetnim svećeničkim iskustvom kažete - kakva je to zemlja?

Nisam siguran jesam li ja prava osoba koja može odgovoriti na to pitanje. Naime, Bosna, kao dio Bosne i Hercegovine, moj je zavičaj. A o zavičaju, kao i o pokojnima, treba govoriti samo dobro. Tu sam se rodio, tu sam i glavninu svoga života proživio, osim godina školovanja te kratka vremena dok sam bio prognanik u Hrvatskoj potkraj prošloga stoljeća. Međutim, moja se obitelj preselila iz BiH u Hrvatsku još kad sam ja bio dječak i upravo krenuo u sjemenište. Iako sam mogao prijeći u tadašnju Đakovačku biskupiju, gdje su moji otad živjeli, ja sam se ipak vratio i dao zarediti za svećenika Banjolučke biskupije. Možda je i to dio odgovora što mislim o Bosni. Naravno, neku zemlju čine prije svega njezini ljudi. A mentalitet bosanskog čovjeka zaista je drugačiji, nešto je posebno. Mislim na običnog čovjeka koji misli svojom glavom i živi svoj život. Ima tu ljudske topline, simpatične jednostavnosti, neposrednosti, širine srca, pa i zdrava humora. I spremnosti pomoći bližnjemu, a u nevolji i glavu mu spasiti. Ali onima koji donose političke odluke glava je, očito, ili u Beogradu ili u Stambolu ili u Zagrebu. I tu počinju nevolje. Da sve ne bude tako jednostavno – a zar je ovo jednostavno? – ima tu još nekih „gradova“ koji su tijekom povijesti „mislili“ na nas, točnije: za nas, a svi nekako počinju sa slovom b: Beč, Budimpešta, Berlin, pa u novije vrijeme još jedan – Bruxelles... Nažalost, te političke „glave“ trajno su utjecale na život običnih ljudi i nisu im dale i još im ne daju živjeti u miru, krojiti svoju sudbinu, razvijati se i napredovati.

Njezin je zaštitnik starozavjetni prorok Sv. Ilija. Što iz toga danas možemo iščitati?

Pa, Svetog Iliju nekako više povezujemo sa silovitošću, oštrim nastupom, gromovima i „ognjem s neba“, nego s tolerancijom. Dakako ima tu i mitoloških primjesa, ali i Stari zavjet, kojemu on pripada, daje (dijelom) takvu sliku o njemu. On je energičan branitelj vjere za koju je u stanju glavu izgubiti, ali i skinuti. Dakako, ne smijemo ga gledati današnjim naočalama i mjeriti današnjim mjerilima i shvaćanjima; on jednostavno pripada svome vremenu i svome mentalitetu. A taj mentalitet nije bio samo njegov i ne smijemo njega za to kriviti. No, toga se mentaliteta teško riješiti. On nerijetko čuči u mnogim glavama. A povijest svijeta, pa i naše Bosne, ne pokazuje ni da se oko toga puno i nastojalo. Pa i danas mnogima više odgovara sukob, nego susret; to vidimo na svakom koraku. Budući da takvi imaju i moć, to je pogubna kombinacija.

Postoji anegdota da je papa Leon XIII. nadbiskupu Josipu Stadleru, kad mu je ovaj došao u Rim tražiti relikvije za oltare crkava u svojoj novoosnovanoj nadbiskupiji, rekao da je njegova nadbiskupija zalivena krvlju mučenika i znojem svetaca, pa gdje god zakopa, može mirno reći da su to relikvije. Koliko povijesna stvarnost zemlje Bosne to potvrđuje?

Zanimljiva je to anegdota za koju nisam znao. No, pogađa „u sridu“. I to, dakako, ne samo kada je u pitanju Vrhbosanska nadbiskupija, nego doslovno cijela BiH. Što se tiče katoličkog i hrvatskog elementa u ovim stranama, najkasnije od vremena osmanskih osvajanja ovih zemalja u 15. i kasnijim stoljećima. Brojni franjevački i ini martirologiji i nekrolozi svjedoče upravo suprotno od onoga što neki danas u BiH tvrde, u borbi za bolju prošlost, prikazujući ta vremena kao vremena velike tolerancije, suradnje i mirna suživota. U vremenima tolerancije mučenika nema. A dugačak bi bio popis kad bismo ih pokušali barem nabrojiti.

Posebno mjesto u toj „mučeničkoj priči“ zauzima Banjolučka biskupija. Stavlja ju se danas uz rame stradalničkoj sjevernokorejskoj Nadbiskupiji Pjongjang. Što nam Vi, kao dugogodišnji istraživač ove tematike, možete o tomu reći?

Banjolučka biskupija, kao i ostale današnje nad/biskupije u BiH (osim Trebinjske), novijeg su nadnevka, ta tek im je 141 godina, što je za takve ustanove vrlo kratko razdoblje. Više od trećine toga vremena i ja sam proživio kao njezin svećenik. Međutim, povijest katoličanstva, točnije kršćanstva, ovdje seže duboko unatrag, još u rimsko doba, a Hrvati su tu živjeli od svoga pokrštenja. Dakako Hrvate ovdje nisu dijelile današnje državne granice koje su rezultat kasnijih nepovoljnih povijesnih zbivanja. Postojale su tu neke druge biskupije, s mnogobrojnim samostanima, redovima, župama i crkvama, još u predosmansko doba. Taj silni procvat doživio je nakon toga gotovo potpuno uništenje. Kao primjer navodim okolicu Bihaća, u nekadašnjoj „Turskoj Hrvatskoj“, kako su ti krajevi između Une i Vrbasa nazivani u povijesnim izvorima, dakle dio Hrvatskog Kraljevstva pod turskom vlašću, gdje je u samo jednom dijelu današnjeg Bihaćkog dekanata, na krajnjem sjeverozapadu današnje Banjolučke biskupije, bilo tijekom povijesti – arheološki dokazano – čak stotinjak crkava. Slikovito rečeno, mačka se mogla s krova na krov crkava prošetati od Bišća (Bihaća) do Velike Kladuše. Danas ih tu, osim u samom Bihaću, nema ni jedne. A po broju stradalih svećenika, ali i drugih vjernika u Drugom svjetskom ratu i poraću, pa i u najnovijem krajem prošloga stoljeća, Banjolučka biskupija nosi tragično prvo mjesto. No, gledano očima vjere, to je ujedno i izvor ponosa i slave jer je među njima mnogo pravih mučenika od kojih se za četvoricu vodi postupak za proglašenje blaženima, a trebalo bi ga pokrenuti za njih još puno više. I cijela sjeverna Afrika nekoć je bila kršćanska s velikanima Crkve prvih stoljeća, a danas ih tamo nema. Trpljenje i žrtva idu uz kršćanstvo onomu kojemu je vjera svetinja. Bog vodi povijest, a njegova je i cijela Zemlja i svemir. A On jedini zna zašto je to baš tako.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba