Miroslav Josip Agostini, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije

O iskustvu duge svećeničke službe i još duljeg života razgovarala je Josipa Miler iz Katoličkog tjedika s vlč. Miroslavom Josipom Agostinijem koji je na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, 24. lipnja, proslavio dijamantnu misu – 60 godina svećeništva.

Razgovarala: Josipa Miler

Vlč. Agostini rođen je 8. ožujka 1938. u župi Novo Selo kod Bosanskog Broda, od oca Feliksa i majke Terezije,rođ. Fontana. Otac mu je bio Talijan podrijetlom iz talijansko-austrijskog Tirola, kao i djed s majčine strane koji je potom oženio Hrvaticu.

Odrastao je u obitelji s još tri sestre i dvojicom braće. Srednju školu započeo je u Zagrebu, a završio u Đakovu gdje je studirao teologiju. Za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije zaređen je 29. lipnja 1962.

Nakon što je 1967. osnovana nova župa Kolibe, odcjepljenjem od Bosanskog Broda, imenovan je prvim župnikom. U ratu je 1992. zajedno sa svojom vjerničkom zajednicom morao u izbjeglištvo u Slavonski Brod gdje im je služio dobivši smještaj kod župnika Marka Majstorovića u župi Duha Svetoga. Bio je zatim župnik u Gradačcu od 2000. do 2012. gdje je uz pastoralno služenje vjernicima vodio i HKD Napredak te nastupao na lokalnoj radiopostaji tumačeći nedjeljna čitanja i obrađujući religijske teme.

Nakon umirovljenja smješten je u Svećenički dom u Sarajevu gdje rado pomaže u katedrali i drugim gradskim župama kada ga župnici zamole.

Prema njegovim riječima, ovo mu je prvi intervju u 85 godina života.

Poštovani vlč. Miroslave, proslavili ste značajnu obljetnicu – 60 godina misništva je iza Vas. Možete li se prisjetiti kada i kako ste izabrali ovaj put? Što Vas je kao mladog katolika nagnalo da postanete svećenik?

Rodio sam se u skromnoj obitelji na selu, u praktičnoj vjerničkoj obitelji. Već od ranog djetinjstva bio sam sklon molitvi i uvjerenju u veličinu i uzvišenost vjere. Gledajući unatrag, povratkom u to vrijeme, ja sam izabrao put i otajstvo svećeništva tako da sam prije izabran od Krista, vrhovnog svećenika. To sam uvijek, uz poziv, shvaćao kao milost i dar.

Vrijeme u kome ste odrastali i bili zaređeni nije bilo naklonjeno prakticiranju vjere. Kakav je Vaš doživljaj toga i kakve su Vam bile ideje i ciljevi kada ste prije 60 godina započeli svoju službu?

Drama i borba vjere i nevjere, sva zbilja i tragičnost rata i stvarnost novoga svjetonazora, silništvo i isključivost drugih od strane komunizma i socijalizma, nisu mi bili dovoljno poznati i, s obzirom na dob, razumljivi. Imao sam samostalan put. Nakon dvije godine gimnazije u Zagrebu bio sam dvije godine u gimnaziji u Đakovu gdje sam bio i u bogosloviji. Konačnu odluku da postanem svećenik donijeli su crkveni poglavari, biskup i duhovnik. Drhtao sam u strahu pred velikim izborom i službom, osjećao sam da toga nisam dostojan. Duhovnik s iskustvom na sve moje prijedloge o tome da me se ne prepusti ređenju, rekao je: „Za drugo nisi ni sposoban.“

Kada danas pogledate unatrag, što vam je davalo snagu da ustrajete na svome putu i u vjeri? Što Vas je veselilo?

Dobro ste u pitanju rekli „i u vjeri“, jer svećenik koji narodu Božjem navješćuje sadržaj i nauk vjere mora najprije sam u to vjerovati. Svećenik je u svom djelovanju nošen otajstvima, u studiju, molitvi, i oni ga moraju pratiti kroz život kao najbolji prijatelji i obnavljati ga. Poteškoće u riječima i djelima valja umirivati otajstvom Isusa Krista i apostola Pavla koji u Poslanici Korinćanima piše kako mu je Gospodin poručio: „Dosta ti je moja milost“ (2 Kor 12,9).

Veselile su me služba Božja i pjevanje, osobito Veliki tjedan. Veselili su me blagdani, narodne svečanosti i brojni zajednički susreti s prijateljima i gostima.

Svećenički put je put preobrazbe koja duboko zahvaća srce i um osobe. Koliko ste se Vi promijenili na tome putu?

Svećenički život i službe se moraju suobličiti u Kristu koji je vrhovni i jedini veliki svećenik, od čijeg svećeništva moraju živjeti i svi izabranici. Ono što govorimo narodu da se mora preobražavati u tajnama vjere, sadržaju i otajstvima, moramo najprije mi, jer je posve razumljivo da ono što mi predajemo u ime Kristovo, najprije moramo mi vjerovati, biti uvjereni i ugrađivati to u svoj život.

U 60 godina bio sam svjedok povijesti i mnogih društveno-političkih, ekonomskih i kulturoloških promjena. Sjećam se završetka II. svjetskog rata, a Domovinski rat me je učinio izbjeglicom. Nemoguće je ne promijeniti se. Ranije sam bio sklon opširnosti, a danas sam pobornik kratkoće koja ima i veću obvezu da se s manje riječi više kaže. Također, sada više shvaćam, pa si tako spočitavam da sam premalo brinuo za siromahe, ali se tješim da od naroda i župljana nisam previše tražio.