Mirko Hrkač, osnivač Zaklade Čujem, vjerujem, vidim

Svjesni smo da među nama žive slijepe i slabovidne osobe, međutim pitanje je jesmo li učinili sve potrebno da one budu ravnopravne s drugim članovima društva. Oni koji ne vide ne trebaju našu milostinju, nego ostvarenje različitih mogućnosti djelovanja u društvu. Upravo smo o tim temama, ali i nekim drugim, razgovarali s Mirkom Hrkačem, rođenim u Prisadama kod Doboja, ali podrijetlom iz Širokog Brijega. Do gubitka vida radio je kao voditelj gradilišta, a potom je upisao teološki studij na KBF-u u Zagrebu. Od prosinca 2008. godine upravitelj je i osnivač Zaklade Čujem, vjerujem, vidim. Svrha Zaklade je pružanje pomoći djeci, mladima i studentima s invaliditetom u obrazovanju i omogućivanje pristupa literaturi duhovnog i drugog sadržaja slijepim i drugim osobama koje ne mogu koristiti standardni (crni) tisak. Svoju svrhu Zaklada, između ostaloga, ostvaruje kroz niz programa i projekata, a dva osnovna su: Čujem, vjerujem, vidim kroz koji se radi prilagodba literature za potrebe osoba koje ne mogu čitati standardni tisak, i to snimanjem zvučnih knjiga, digitalizacijom tiskanih knjiga te ispisom knjiga na brajici; a drugi projekt je: Izgradnja vršnjačke potpore - mladi pomažu mladima s invaliditetom.

Poštovani, objasnite nam kakav je položaj slijepih i slabovidnih osoba u Zagrebu i općenito u Hrvatskoj? Imate li usporedbu s BiH te je li se išta nabolje promijenilo nakon ulaska Hrvatske u EU?

Ako napravimo usporedbu između BiH i Hrvatske, postoji razlika u tzv. dodatku za tuđu pomoć, on je u BiH veći nego u Hrvatskoj. U Hrvatskoj, pa tako i u Zagrebu, veći je broj organizacija koje pružaju potrebnu pomoć slijepima, ali i drugim osobama s invaliditetom u izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom, što je u konačnici i najbitnije: izjednačiti mogućnosti osoba s invaliditetom u odnosu na osobe bez invaliditeta.

U gradu Zagrebu mogućnosti su znatno veće i bolje u odnosu na ostatak Hrvatske, pri čemu grad Zagreb na čelu s gradonačelnikom Milanom Bandićem ulaže velike napore kako bi se izjednačile mogućnosti osoba s invaliditetom s ostatkom populacije.

Često se koristi termin - osobe s posebnim potrebama, što nije točno. Nije riječ o posebnim potrebama, nego o različitim mogućnostima i u tomu je jedina razlika između osoba sa i bez invaliditeta.

Nije posebna potreba htjeti čitati ili htjeti negdje putovati, to je potreba koja postoji kod svake osobe i tako treba prihvaćati osobe s invaliditetom gdje bi naglasak uvijek trebao biti na dostojanstvu osobe, a invaliditet je nešto što osobu s invaliditetom čini u nekim stvarima različitom od drugih osoba.

Recite nam, prema vašem mišljenju, a i iskustvu članova Zaklade u kojoj djelujete, kakav je zapravo odnos društva u cjelini prema slijepim i slabovidnim? Kako društvo tretira slijepe i slabovidne?

Zavisi od osobe do osobe, od iskustva do iskustva. Vrlo je čest (pogrešan) pristup da se prosudba neke osobe s invaliditetom donosi samo na temelju viđenog, a da se nisu stvorili potrebni uvjeti da osoba, bila ona slijepa ili s drugom vrstom invaliditeta, pokaže što i koliko može.

Često osobe s invaliditetom moraju dokazivati da mogu raditi, obrazovati se i često moraju dati i više nego druge osobe kako bi dokazale da su ravnopravne.

Što je konkretno što može učiniti svaki pojedinac i institucija u odnosu prema slijepima i onima koji slabije vide?

Kao prvo i najvažnije imati u vidu da se prvenstveno radi o osobi koja ima dostojanstvo kao i svaka druga osoba i da je jednaka svakoj drugoj osobi. Ako je potrebna određena pomoć, tada ju treba pružiti na način na koji to želi osoba kojoj se pomaže, i to je osnovno pravilo kod pristupa, komunikacije i pružanja potpore i pomoći općenito osobama s invaliditetom. Jednostavno, uvijek treba pitati: kako Vam mogu pomoći? Ako je pomoć potrebna.

Problem nezaposlenih je uvijek aktualan. Koji su to poslovi koje jedna slijepa osoba može obavljati i dobivaju li slijepi poslove?

U vremenu u kojemu živimo i kada osobe bez invaliditeta teško dolaze do zaposlenja, možete samo zamisliti kako teško se zapošljavaju općenito osobe s invaliditetom pa tako i slijepe osobe.

Donedavno je to bilo nekoliko zanimanja (telefonist, fizioterapeut), ali i uključivanje slijepih i slabovidnih osoba u redovite obrazovne ustanove, kako srednjoškolske, tako i u više i visoke. Slijepe i slabovidne osobe, kao i druge osobe s invaliditetom, imaju mogućnost osposobljavanja i stjecanja znanja koje će im omogućiti ravnopravno traženje zaposlenja u društvu.

Samo uz kvalitetno obrazovanje osobe s invaliditetom mogu biti ravnopravni sudionici na tržištu rada, i to je jedan od glavnih razloga osnutka naše Zaklade.

Recite nam kako se definira slabovidnost, to jest kada se za određenu osobu može reći da je slabovidna? Znate li koliko ima slijepih i slabovidnih osoba u Hrvatskoj, BiH i Europskoj uniji? Možemo li govoriti o postotcima u odnosu na ukupni broj ljudi na zemlji?

Što se tiče ukupna broja slijepih i slabovidnih u Hrvatskoj on iznosi između 12 000 i 13 000 osoba, a slijepih je pak oko 6 000. Zakonski je određeno da se slabovidnošću smatra ostatak vida od 40% do 0,5%, dok sljepoća nastupa kada je ostatak vida manji od 0,5%. Za ostale upite nemam informacija.

Htio bih samo napomenuti kako kroz Zakladu organiziramo hodočašća i edukativna putovanja na koja vodimo 20 mladih s invaliditetom, a svakoj mladoj osobi s invaliditetom osiguravamo asistenta koji joj pomaže tijekom hodočašća i putovanja.

Cilj putovanja je omogućiti mladima s invaliditetom da posjete mjesta koja sami ne mogu, ali i omogućiti mladima bez invaliditeta da upoznaju život osoba s invaliditetom, njihove potrebe, mogućnosti, načine komunikacije kretanja jer na ova hodočašća vodimo mlade osobe s različitim vrstama invaliditeta, slijepe, gluhe, osobe u invalidskim kolicima i osobe s drugim vrstama invaliditeta.

Imamo i program pružanja pomoći u obrazovanju kroz koji putem natječaja dodjeljujemo razna tehnička pomagala koja su nužna mladima s invaliditetom za njihovo uspješno školovanje. Također, u našem prostoru održavaju se razne izložbe, susreti od kojih je kontinuiran susret roditelja i djece s različitim vrstama teškoća.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Željko Ivković
Katolički tjednik