Michael O'Brien, književnik i umjetnik

Gosp. Michael O'Brien je svestrani umjetnik koji piše knjige, objavljuje članke i slika umjetnička djela. Neumorno upozorava suvremenog čovjeka kako je vrijeme da se okrene Bogu. Njegova djela su prevedena na nekoliko jezika i prodana u milijunima primjeraka diljem svijeta.

Rođen je 1948. u glavnom gradu Kanade, Otawi. Danas zajedno sa suprugom živi u Ontariju, a ponosni je otac šestoro djece. Napisao je desetine književnih djela od kojih su najpoznatija i prevedena na hrvatski jezik: Otok svijeta, Posljednja vremena, Teofil, Otac u noći, Rat za duše naše djece, Sofijina kuća, Pomrčina sunca te posljednje u nizu prevedeno koje je u Sarajevo i došao promovirati Živimo li u posljednjim vremenima?

Gosp. O'Brien, kazali ste da u svom radu težite restauraciji kršćanske kulture. Kada i odakle je došla ta želja?

Kada sam imao 21 godinu, od jednog nestabilnog mladića agnostika, ateiste, preobratio sam se na katoličanstvo. Osjetio sam osobno snažnu moć Božje milosti u tom preobraženju. Kao put sv. Pavla prema Damasku, bilo je to intenzivno i naglo. Nakon toga počeo sam slikati tako da su mi i vjera i umjetnost dane u, otprilike, isto vrijeme. Od tada, a prošlo je 40 godina, nikada nisam razdvajao to dvoje. Čitav život mi je utemeljen na vjeri i umjetnosti.

Kakvu ulogu u Vašem životu ima katolička vjera?

Rođen sam i kršten kao katolik. Međutim, kao i mnogi moji vršnjaci oko mene 60-ih godina prošlog stoljeća odlutao sam, u doba adolescencije, a Crkva, poglavito u mojoj državi, bila je u krizi. Bilo je to vrijeme višestruke zbunjenosti: ljudi više nisu slušali Svetog Oca i učenje Crkve. Tako da su bili oslabljeni. Tako oslabljen sam i ja napustio Crkvu kada mi je bilo 17 ili 18 godina. Međutim, s 21 godinu sam se vratio, a s tim povratkom došao sam do spoznaje da je sve što Crkva uči i propovijeda prava istina. Kada se kao mlada osoba zaljubiš u nekoga, tvoja ljubav je tvoj život. Tako bih opisao odnos koji imam s Kristom i Crkvom: ja je volim. Da, to je, uz moju obitelj, moj život.

Napisali ste desetine knjiga i članaka i naslikali isto toliko slika. Odakle crpite inspiraciju?

Iz molitve. Uvijek iz molitve. Primijetio sam da, kada se „ulijenim“ u molitvi, manje stvaram, imam manje inspiracije.

Što biste rekli da je glavna tema i poruka Vaših knjiga?

Ima nekoliko tema u svim mojim djelima. Zajednička tema bile bi nevjerojatna ljepota vjere i stvarne opasnosti čovjeka koji pati i bori se da spozna sebe i Boga. U dubinama duše, iako ga možda ne prihvaća, on teži za Bogom, svojim Stvoriteljem. Moja djela nukaju čovjeka da se zapita: kako čovjek treba živjeti kako bi spoznao Boga? To je pitanje koje se provlači kroz sve moje knjige. Kako pronaći svoj put kroz svijet ispunjen iluzijama kojih je prepuna suvremena kultura? Kako Božja providnost živi kroz ljude? Kako pronaći stvarnost i što će nas spasiti? Ljubav i istina moraju se vidjeti kao jednina. U Kristu se nalazi lijek za ove rane suvremenog čovjeka.

Tko čita Vaše knjige? Jesu li one isključivo u rukama kršćana ili i ljudi drugih religija posegnu za njima?

Svoju zadaću vidim primarno u osnaživanju vjere kroz moj rad. Često dobivam pisma od agnostika ili ateista, protestanata. Jedan je Židov, rabin, zvao svakog Michaela O'Briena u Ontariju kako bi me pokušao pronaći jer je pročitao moju knjigu o Židovu koji se preobratio na katoličanstvo i postao svećenik. Šokiralo me kad je nazvao i rekao da ga je knjiga oduševila te me zapanjeno pitao: Kako ti nas poznaješ tako dobro? Kako nas toliko voliš? Iznenadilo me je to, ali je i izgradilo most komunikacije.

Nekoliko puta ste kritizirali dječje knjige te njihove pisce. Među njima, Vaša reakcija na seriju knjiga o Harry Potteru nekako je odjeknula najglasnije. Što je to u Harry Potteru?

Postoji problem kada se čarobnjaštvo koristi i predstavlja kao moralno neutralni simbol. To je zaista veliki problem. Postoje određene stvari, naročito aktivnosti oko Sotone, koje je mudrost židovske, kršćanske, ali i islamske vjere prepoznalo kao aktivnosti tame. Čarobnjaštvo govori o kontroli i moći nad životima drugih. Uzima si za pravo korištenje moći koje ne pripadaju čovjeku. To je osnovni problem. Međutim, postoji i jedan dublji problem moralnog pitanja koje se provlači kroz sve knjige o Harryu Potteru. Naime, postoje neke kršćanske vrijednosti u tim knjigama, ali su sve isprepletene antivrijednostima. Harry laže čitavim putem kako bi postigao dobro, čini nasilje nad drugima – nekada u samoobrani, ali nekada u bijesu ili napadu. U posljednjem dijelu čak koristi kletvu koja se zove Cruciatus, što je najgora patnja koju netko može iskusiti, a on je izrekne jednom od negativaca u trenutku bijesa. Nedugo poslije odluči umrijeti kako bi mogao uskrsnuti te tako postati spasitelj svijeta. J. K. Rowling zapravo koristi kristološke izraze kako bi opisala Harrya: on je izabran, on je naš spasitelj... Simboli imaju moć. Tradicionalni simboli kršćanstva i židovstva izražavaju realnost u duhovnom ratu na zemlji i nebesima. Kada uzmemo te simbole i kažemo da su neutralni, a mogu biti i dobri, kao da kažemo da su: ubojstvo, sadizam, krađa u redu zato što ste vi dobri ili zato što su za dobre svrhe. Problem je jer se obrće moralni red, kvare se simboli. U istraživanju u SAD-u pokazalo se kako se među kršćanskim studentima za 12% povećao broj okultnih radnji nakon što su čitali tu knjigu, a i sami studenti su priznali da su ih upravo te knjige potaknule na to. To su problemi koje ja imam u vezi s ovom i sličnim dječjim knjigama.

O čemu je Vaša nova knjiga Živimo li u posljednjim vremenima?

To je serija osvrta na pitanja koja bi si svaka generacija vjernika trebala postaviti: Živimo li u posljednjim vremenima? Ako živimo, jesmo li budni i spremni za to? Ona preispituje povijest katoličkog pogleda na to pitanje. Ni jedan papa do sada nije kazao da živimo u posljednjim vremenima nego nas je kroz svoje propovijedi upitao i potaknuo da razmislimo o tome.

Živimo li zaista u posljednjim vremenima?

Osobno mislim da živimo u određenoj etapi. Možda imamo tek koju godinu do vladavine antikrista ili stotine godina. Ne znam. U Katekizmu Katoličke crkve stoji da će, između ostalog, prvi znaci dolaska antikrista biti sekularizacija, a pogledajte kako se sada na sekularizaciji pokušavaju udariti temelji za budućnost.

U Vašim djelima se pojavljuju raznovrsni likovi različitih nacija. Tako je u Otoku svijeta glavni lik bosanski Hrvat. Odakle Vam inspiracija za njega?

Zaista mi se pojavio u mašti kao potpuno iznenađenje. Uvijek se molim kada radim kreativno. Priča o Josipu Lasti jednostavno se pojavila dok sam molio. Imao sam tako živu sliku o njemu. Što sam više pisao, više sam molio, a priča je sama tekla. Nekada sam se znao zaustaviti pred naletom inspiracije i pomisliti: Zar je ovo stvarno, pa ja nikada nisam bio u Sarajevu! Naime, većina njegova ranog života je u Sarajevu. Jednostavno se pojavio kao čudo i od svih mojih djela, stvaranje ovog je bilo najinspirativnije. Roman je zapravo priča o jednoj napaćenoj duši.

Koliko Vam je uopće bila poznata sudbina Hrvata u BiH prije stvaranja ovog lika?

Znao sam vrlo malo. Pisanje te knjige zahtijevalo je oko dvije godine istraživanja povijesnih podataka iz mnogih izvora. Primijetio sam da su povijesni dokumenti u Zagrebu vjerodostojni te da ima mnogo krive propagande, malverzacija i iskrivljavanja povijesti, naročito iz Beograda. Zato sam morao sve to pažljivo provjeriti. Dok sam istraživao upoznao sam mnogo Hrvata u Zagrebu i razgovarao s njima te njihovim pričama upotpunjavao praznine jer sam se bojao da moje viđenje ne bude previše „zapadno“.

Ovo nije Vaš prvi posjet našoj zemlji. Vidite li ikakve promjene od posljednjeg posjeta ili ste nas pak našli u istom stanju u kojem ste nas ostavili?

Prije četiri godine sam bio u BiH prvi put. Vidim nove generacije koje nisu bile u ratu. Ipak, mladi o tom nesretnom ratu slušaju od roditelja koji nose rane. Pitanje je kakve oni snove i nade nose o budućnosti? Ipak, mislim da vrijeme liječi sve rane.

S obzirom da ste aktivan stvaratelj u svijetu koji nije baš pretjerano prijateljski nastrojen prema kršćanskim piscima, koliko još možemo očekivati od Vas?

Prije pet romana sam rekao Bogu: Eto, gotov sam, nemam više što kazati! A onda su došle nove inspiracije i evo još uvijek predstavljam svoje knjige. Ne znam, vidjet ćemo koliko će me Bog još nadariti.

Razgovarala: Ksenija Ninić
Katolički tjednik