Mario Bagarić, umirovljeni ratni vojni invalid

Stup svakog društva, posebice postkonfliktnog, su ljudi koji su sebedarjem stali u obranu svoga naroda i domovine. To su branitelji čiji životi nose emotivnu težinu i oblikuju zajednicu. O tom iskustvu, žrtvi, zahvalnosti i statusu te populacije iz Katoličkog tjednika razgovarali su s umirovljenim ratnim vojnim invalidom Mariom Bagarićem.

Razgovarala: Josipa Miler

Mario je rođen 1964. u Kupresu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom kraju, a studij, s prekidom zbog ratnih zbivanja, u Zagrebu gdje je stekao zvanje diplomiranog inženjera cestovnog prometa.

Cijeli Domovinski rat bio je u Hrvatskom vijeću obrane.

Danas živi u Kupresu sa suprugom Snježanom i petero djece, a bavi se pčelarstvom.

Poštovani gosp. Bagariću, kao mladić ste stali u obranu obitelji, prijatelja i rodnoga kraja. Što Vas je na to potaknulo i kakvo je tada vladalo raspoloženje? Kako se mlad čovjek odluči na takav korak?

Već od srednjoškolskih, pa kasnije i studentskih dana bio je živ moj interes za Drugi svjetski rat i stradavanje Hrvata i Kuprešaka, posebice kada gledamo tu našu statističku „maloću“, kako se doslovce može i reći. Ona je znatnim dijelom uvjetovana tim Drugim svjetskim ratom, kao i ovim posljednjim. To su dva prekretna u 20. stoljeću, ne možemo reći događaja, koliko sudbine naših Kuprešaka. Ta spoznaja otvorila je u meni osjetljivost za naše hrvatsko pitanje. Kao mlad čovjek uvijek sam razmišljao o tom „hrvatskom“, čak sam i na fakultetu apsolvirao dijelom na srednjovjekovnoj hrvatsko-bosanskoj povijesti i Drugi svjetski rat, naročito teme vezane za Kupres budući da je bio jedno veliko razbojište. To me odredilo i kad je sukob započeo, brat i ja prihvatili smo braniti svoje.

Mi smo kao studenti već bili informirani o događajima, pratili smo. Brat je već malo više bio uključen. I preko naše udruge Kuprešaka u Zagrebu okupili smo jedan autobus ljudi i dragovoljno '92. došli u srž borbi na Kupresu, u tim travanjskim događanjima. To je bilo nekoliko dana intenzivnih borbi, poraza, neznanja za roditelje, i brojne druge različite sudbine. Baš jedno teško traumatično iskustvo. Nakon nekog vremena preorganizirali smo se u Tomislavgradu i napravili kratku stanku tijekom koje smo izbavljali obitelj. Ja sam imao sreću pa sam svoju obitelj uspio smjestiti u Požegu kod rodbine. Potom smo se vratili i ostali tijekom cijelog rata.

Ne mogu reći da sam tad u punini bio svjestan posljedica rata i svega što sa sobom nosi jer zaista treba doživjeti to jedno iskustvo. Ipak, čovjek sa starošću doživljava svu dramatiku rata i sve negativne stvari koje se događaju. Ali ne žalim ni trunku, iako sam imao i teško ranjavanje.

Koliko je to iskustvo bilo formativno za Vaš život i pogled na svijet?

Prekretnica u mom životu bila je moje ranjavanje. Pogođen sam metkom u koljeno i, iako naizgled laka ozljeda, bilo je to zapravo teško ranjavanje jer mi je arterija bila gotovo uništena, te sam 17 doza krvi morao primiti. Srećom, zahvaljujući kirurzima iz Splita, spašen mi je život i koljeno. Tijekom rehabilitacije boravio sam s bratom u Zagrebu, jer je bojište tada bilo smireno zbog sporazuma i s muslimanskom i sa srpskom stranom, tako da smo imali taj prostor povratka. Međutim, tada je moj brat doživio psihofizički kolaps i hospitaliziran je na psihijatrijskom odjeljenju. Tamo su mu se 20-ak dana borili za život i tada sam ja doslovce iskusio Boga živoga. Tada sam ga iskusio kroz krunicu. Iako sam je nosio za vrijeme rata oko vrata, nije mi bila praksa moliti, čak nisam ni znao moliti. Ali kada sam posjetio brata na psihijatrijskom odjelu, mislio sam da je tu kraj i mog zdravlja i života. Međutim, našao sam brošuricu krunice, i u studentskoj sobi započeo moliti. Čak se ne mogu sjetiti ni koja je bila krunica. U drugoj trećini te molitve ja snažno proplačem i tada osjetim da mi Bog pruža ruku. Kao da me tjelesno uhvatio za ruku i ja sam „došao sebi“. Kasnije se čovjek prepusti trenutku, bori se svaki dan sa životom i različitim usponima i padovima, pa i zaboravi. Iskusio sam Božju blizinu, ali sam to iskustvo stavio u prikrajak.

Međutim, kad mi je sin upao u problem s drogom, ponovno sam se uhvatio krunice i molitva me povezala sa zajednicom Cenacolo i hvala dragom Bogu da smo uz nju. Sad je to novi život. Supruga i ja gradimo novi odnos i, kao što se kaže, na nama se kaleme naše loze, naša djeca. Rat je probudio moju vjeru, a duhovno iskustvo koje sam tada imao, vratilo se i prisutno je i danas kroz aktivnosti u zajednici Cenacolo.

Tko je za Vas branitelj?

Branitelj je za mene svatko tko se u Domovinskom ratu pokazao u bilo kojem obliku. Posebice bih spomenuo našu dijasporu koja je financirala naš rat, naročito kraj Tomislavgrada i Kupresa. Bilo je ljudi koji su izdvajali mnogo novca kako bismo mi na bojišnici imali, ne samo hranu, nego i cigarete, na primjer. Nikad nismo oskudijevali. Tako da i te ljude treba negdje smjestiti i dati im hvalu.

Papa Franjo rat naziva zločinom protiv čovječnosti. Dakako, njegov utjecaj je toliko dubok da osobu pogađa do starosti, bez obzira koliko je vremena prošlo od sukoba. U čemu se to najviše zrcali i kako su branitelji pronašli snagu i motivaciju za nastavak života?

Osobno najviše volim kroz svoje iskustvo govoriti. Hvala Bogu pribrao sam se na pravi način odmah iza rata. Oženio sam se, dobili smo djecu i to je bio dodatni motiv za jednu novu borbu i nove stvarnosti. Mnogi naši branitelji su se kroz život odali alkoholu i drugim ovisnostima, a ima i mnogo neoženjenih.

Razmišljam o kolegama iz Vukovara, s njima smo u dobrim odnosima. Mnogo je rasturenih obitelji, jer su branitelji nailazili na neshvaćenost čak i u užoj obitelji. Lutanja kroz alkohol i „jeftiniji“ život.

Rat ima iznimno snažan utjecaj koji obilježi život i formira ga. Tko se prihvati obitelji i obiteljskog načina života, iako je bilo teško iza rata, mislim da on nema problema s onim, nekad čak i izmišljenim, PTSP-jem i raznim bolestima. Tko je u dobroj obitelji, tu je Bog prisutan, i ne može se s tom osobom lako manipulirati. Život ti onda prolazi u borbi sa svim svojim padovima, porazima, ali i uspjesima i radostima.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba