Marguerite A. Peeters, direktorica Instituta za dinamiku dijaloga među kulturama

Uvidjevši što je donijelo „novo doba“ poslije pada Berlinskog zida, u Bruxellesu 2003. osnovala je Institut za dinamiku dijaloga među kulturama (Institut pour une Dynamique de Dialogue Interculturel) koji proučava globalne kulturne promjene. Također, predaje na belgijskoj filijali Papinskog lateranskog sveučilišta, a gostujući je profesor na Papinskom sveučilištu Urbaniani. Uz svoj novinarski rad objavila je knjige: Izopačenje demokracije – moć u rukama onih koji nisu izabrani (2001.), Globalizacija zapadne kulturne revolucije – ključni pojmovi, mehanizmi djelovanja (2007.) te brošuru Nova globalna etika: izazovi za Crkvu (2006.) koju je u nastavcima ove godine prenio i Katolički tjednik. S njom smo razgovarali o njezinu istraživačkom radu, novim globalnim odnosima, pojmu rodna ideologija, ali i o ponovnom pronalasku kršćanskoga identiteta u današnjem svijetu…

Profesorice Peeters, koji su središnji izazovi za Crkvu u novim globalnim odnosima nastalima nakon pada Berlinskog zida?

Na kraju hladnoga rata, Ujedinjeni su narodi pokrenuli stvaranje takozvanog novog globalnog konsenzusa o normama, vrijednostima i prioritetima za novo razdoblje, za 21. stoljeće, za doba globalizacije. Pojavio se novi jezik koji izražava novu etiku. Ta je etika nova zato što je postmoderna, ali i zato što je riječ o posve sekularnoj etici suprotstavljenoj sustavu univerzalnih vrijednosti iz Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka (Opće povelje o ljudskim pravima) koja je bila otvorena za transcendenciju i koja je u određenoj mjeri uključivala judeokršćansku perspektivu. Nova etika dolazi sa sekulariziranog Zapada, a nameće se kao globalna. Licem u lice s tim fenomenom, prvi izazov za Crkvu je biti ono što jest, biti vjerna Gospodinu Isusu jer će najbolje služiti čovječanstvu ako bude ono što jest. Izazov za Crkvu je isto tako razlučiti Božje naume za ova vremena, kao i djelovanje Duha Svetoga u današnjem svijetu, da bismo se mogli posve poistovjetiti s tim naumima. O tomu je riječ u „novoj evangelizaciji“.

Radikalna strana nove etike pokazuje se na području antropologije u normama koje se odnose na „rodnu jednakost“ i „seksualno i reproduktivno zdravlje“ i s njime vezana prava, što vodi do globalizacije zapadne seksualne revolucije i ima razorne posljedice na obitelj, društvo i vjeru u nezapadnim kulturama. Ovdje je izazov za Crkvu prenositi nauk Crkve o muškarcu i ženi, o ljudskoj ljubavi i obitelji, i to bez ikakve dvosmislenosti. Zbog kulture u kojoj žive, mladi ljudi danas trebaju temeljitiju izobrazbu nego u prošlosti. Trebali bi odrastati u snažnim obiteljima u kojima vladaju ljubav i vjera.

Prije deset godina osnovali ste Institut za dinamiku dijaloga među kulturama (Institut pour une Dynamique de Dialogue Interculturel) koji proučava globalne kulturne promjene. Koja vas je ideja vodila?

Htjela sam dati pravni okvir djelovanju kojim se kao slobodna novinarka i istraživačica bavim još od 1994. Proučavala sam velike kulturne, etičke i političke promjene koje su se događale pod okriljem Ujedinjenih naroda poslije pada Berlinskoga zida, i shvatila važnost koju ta „globalna kulturna revolucija“ ima za cijelo čovječanstvo. Uvidjela sam da se taj rad treba nastaviti i da moram pokušati odgovoriti na golemu potrebu za izobražavanjem koju ističu naši korespondenti sa svih pet kontinenata. Još uvijek vlada opće neznanje o kulturnim, političkim, antropološkim, duhovnim izazovima nove etike, i posvuda je potrebno razlučivanje. Shvatila sam da su izazovi složeni i da će to razlučivanje biti naporan i dugotrajan posao. Kao kršćani još smo uvijek u procesu razlučivanja da bismo shvatili na što nas Gospodin zove u kontekstu nove globalne kulture.

U brošuri Nova globalna etika: izazovi za Crkvu (2006.) napisali ste da je većina intelektualaca i ljudi na položajima prihvatila nove norme i vrijednosti koje su nastale nakon pada Berlinskog zida, i da se za njima povela ne postavljajući si pitanje njihova značenja. Možete li nam to podrobnije objasniti?

Jezik, politika, norme i vrijednosti koji su prihvaćeni „novim globalnim konsenzusom“ nisu bili propitkivani, nego su se nametnuli kao nešto što se samo po sebi podrazumijeva. To je dovelo do jedne velike promjene: došlo je do pomaka s modernog demokratskog modela većina/oporba, odnosno s pluralističkog društva, na globalno konsensualnu kulturu koja ne podnosi nikakvu oporbu. Nova „konsensualna“ kultura ne traži aktivno ono što je dobro za ljudsku osobu, niti traži istinu o čovjeku. Proces konsenzusa koji ne traži ono što je dobro i istinito, nezdrav je i opasan.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika!

Razgovarao: Željko Ivković

Prevela: Lidija Paris

Katolički tjednik