Krešimir Zubak, supotpisnik Washingtonskog sporazuma

Želja da se rat zaustavi za nas je bio primarni cilj


Bosna i Hercegovina,  Uto, 09. Tra. 2024.

Krešimir Zubak, supotpisnik Washingtonskog sporazuma

Izvor: Nedjelja

U jeku posljednjeg rata na prostorima Bosne i Hercegovine međunarodna je zajednica inicirala niz mirovnih pregovora koji su odreda doživljavali propast. I sve je tako bilo do sporazuma potpisana u Washingtonu. Hrvate iz BiH tada je predstavljao gosp. Krešimir Zubak s kojim smo se prisjetili tih povijesnih događanja.

Razgovarao: Josip Vajdner

Bogata biografija našega sugovornika, koju je zbilja teško svesti na nekoliko rečenica, otkriva da je rođen 1947. u Doboju te da je po struci pravnik. Diplomu je stekao na Pravnom fakultetu u Sarajevu, a prvo zaposlenje našao u svom rodnom gradu. Od 1980. do 1984. bio je doministar pravosuđa u tadašnjoj SR BiH te potom predsjednik Višeg suda u Doboju.

U prijelomnim vremenima 1990-ih uključio se u postrojbe Hrvatskog vijeća obrane i bio teško ranjen i operiran u bolnici u Tešnju. Hrvatska zajednica Usora predložila ga je za dopredsjednika HVO-a HZ H-B te je zbog imenovanja na tu službu otišao u Hercegovinu. Od 1993. bio je ministar pravosuđa i uprave te od 1994. predsjednik Predsjedničkoga vijeća Hrvatske Republike Herceg-Bosne. Kao takav vodio je pregovarački tim Hrvata iz BiH u Washingtonu u ožujku 1993. Između ostaloga, poslije ostavke Mate Bobana 4. travnja 1994. bio je predsjednik HR H-B te prvi predsjednik novoformirane Federacije BiH. Na prvim Opći izborima u BiH 1996., izabran je za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

Danas gosp. Zubak nije politički aktivan, nego ima svoj odvjetnički ured u Sarajevu i bavi se poslovima iz svoje struke. No, kao svjedok jednoga vremena, koje i danas u znatnoj mjeri određuje sudbinu ljudi u BiH, bio nam je adekvatan sugovornik koji smjerokazno otkriva povijesne događaje i tijekove.

Poštovani, 18. ožujka navršava se 30 godina od potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Kao akteru tih povijesnih događaja, što Vam prvo padne na pamet kada se prisjetite toga vremena?

Sjetim se kako sam tada bio u iluziji da bi Švicarska i Belgija sa svojim unutarnjim uređenjem mogle biti primjer i načelan model za BiH, kao održivu višenacionalnu zajednicu. Daytonski mirovni sporazum razbio mi je tu iluziju. Od kućnog odgoja pa nadalje do pravničkog obrazovanja učen sam i tako formiran da poštujem važeći pravni poredak, ma što o njemu mislio. Poštujem tako i „daytonski“, ali mislim kako je on nepravedan i da kao takav ne može biti temelj našeg međusobnog pomirenja, što je uvjet stabilnosti BiH.

Kakvo je uoči toga dogovora vladalo ozračje na hrvatskoj strani? Ne može se kazati da su Hrvati iz očaja tražili sporazum, s obzirom da su hrvatske snage na bojištu u odnosu na bošnjačke bile vjerojatno u najboljoj poziciji od početka tragična sukoba…

Kada sam nakon ostavke Mate Bobana, negdje krajem siječnja 1994., čini mi se, upućen u Ženevu da bih prvi put sudjelovao u nekim pregovorima o BiH – u pitanju je bio Owen-Stoltenbergov plan (unija tri republike) koga su već u osnovi prihvatile sve tri strane, pa su, čak, Izetbegović i Krajišnik u vezi s njim rujna 1993. potpisali dvostrani sporazum po kome će se nakon dvije godine trajanja Unije omogućiti njihovim republikama pravo na odcjepljenje – shvatio sam da je između predstavnika buduće muslimanske republike Silajdžić, Komšić i Lazović te srpske koju je predvodio Karadžić, teško očekivati dogovor.

U stankama tih pregovora u kojima sam, uglavnom, bio pasivan, kontaktirali su me izravni posrednici u pregovorima, ali i neki iz važnijih članica međunarodne zajednice koji su pratili te pregovore u kojima sam iznio svoje viđenje kako se zemljopisno razgraničenje u području Brčkog gdje je tražen pristup rijeci Savi za muslimansku republiku u tim pregovorima, neće moći postići, kao i u BiH uopće, te da je to moguće samo kantonalnim uređenjem poput švicarskog.

Pregovori po tom planu su propali, a onda je uslijedila američka inicijativa da se hrvatska i muslimanska (H-M) strana dogovore kako bi prestao sukob HVO-a i Armije RBiH. Za nas to nije bio problem jer su Amerikanci prihvatili ideju kantonalnog uređenja. Nije točan narativ kojim ovdje u Sarajevu sebe žele prikazati kao inicijatore dogovora, kao ni to kako neki, koji su prije toga pisali prosvjedne izjave protiv kantoniziranja BiH, sebe žele predstaviti kao idejne promotore i stvaratelje Washingtonskog sporazuma.

Dakle, nikakvo stanje na ratištu, očaj ili bilo što drugo ni mene ni one koje sam predstavljao nije motiviralo da se dogovor na H-M relaciji postigne. Ovo utoliko prije što su Hrvati i prije referenduma o neovisnosti BiH predlagali kantonalno uređenje BiH, a na tom načelu su sačinjeni i prethodni mirovni planovi: Cutilierov i Wens-Owenov plan koje smo bezrezervno prihvatili. Želja da se rat zaustavi za nas je bio primarni cilj.

Kakvu je ulogu u cijeloj priči imala Katolička Crkva? Jesu li politički predstavnici Hrvata razgovarali s biskupima i crkvenim vođama ili barem slušali što govore?

Stanje u kome se nalazi BiH je vrlo kompleksno i danas, a tijekom rata bilo je još kompleksnije. Vidimo da se ni u ratu ni danas u njemu ne snalaze ni oni koje podrazumijevamo pod sintagmom međunarodna zajednica. I unutar Katoličke Crkve bilo je različitih mišljenja kako prevladati i izići iz stanja u kome smo se nalazili. Ona su u dobroj mjeri uvjetovana stanjem na pojedinim područjima na kojima se službovalo. Razgovaralo se s njima, ali postići konsenzus po svim pitanjima u takvim uvjetima bilo je vrlo teško. U osnovnim pitanjima, kao što je pitanje pravne i političke ravnopravnosti našeg naroda s drugima, decentralizacije BiH, naše jedinstvo, opstanak BiH, nisu bili upitni između političara i Crkve.

Povijest svjedoči da su Hrvati – za razliku od Srba i Bošnjaka – prihvatili sve mirovne planove za BiH, počevši od Cutileirova, preko načela Londonske konferencije pa do Vance-Owenova i Owen-Stoltenbergova (poslije i Kontakt grupe i Daytona). Što se to promijenilo te je bošnjačka strana stavila svoj potpis na sporazum u Washingtonu? Koji su bili preduvjeti toga povijesnog dogovora?

Činjenica da smo mi, Hrvati, prihvaćali sve mirovne sporazume koji su dolazili od međunarodne zajednice, zorno dokazuje ono što sam Vam iskazao – našu želju i nastojanje da se rat okonča i da kroz mirovne pregovore osiguramo naše političke ciljeve: razdruživanje s Jugoslavijom i neovisnost BiH, decentralizacija BiH i unutar nje raspolagati instrumentima za zaštitu vitalnih interesa.

Što je motiviralo drugu stranu, ne želim spekulirati. Većina naših političara, i ne samo oni, mišljenja su kako ta strana Washingtonski sporazum vidi samo kao prolaznu postaju za vlak koji će njih, uz sekundiranje onih koje će iz reda drugih naroda instalirati u strukture vlasti, dovesti do prvog cilja, tzv. građanske države, „a poslije ćemo kako mi hoćemo“.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba


AUDIO: Biskup Petar Palić: Imenovanjem vizitatora za župu Međugorje jasno je što je papi Franji na srcu…

Međugorje,  Pet, 17. Svi. 2024.

AUDIO: Biskup Petar Palić: Imenovanjem vizitatora za župu Međugorje jasno je što je papi Franji na srcu…

Mostarsko-duvanjski biskup i apostolski administrator trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić gostovao je u emisiji „Susret“ Radiopostaje „Mir“ – Međugorje

Bleiburg: Euharistijskim slavljem obilježena 79. obljetnica Bleiburške tragedije

Bleiburg,  Pet, 17. Svi. 2024.

Bleiburg: Euharistijskim slavljem obilježena 79. obljetnica Bleiburške tragedije

Euharistijsko slavlje za sve žrtve Bleiburške tragedije i križnih puteva s kraja Drugoga svjetskog rata, u petak 17. svibnja 2024. godine u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla u Bleiburgu, predvodio je provincijal

Kardinal Ratzinger o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova

Vatikan,  Pet, 17. Svi. 2024.

Kardinal Ratzinger o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova

U knjizi-intervjuu s Vittoriom Messorijem "Razgovor o vjeri" (1985.), kardinal Joseph Ratzinger, tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, a kasnije papa Benedikt XVI., govorio je i o razlici između nadnaravnosti i duhovnih plodova.

Papa: Posjet katakombama tijekom Jubileja jača vjeru i nadu

Vatikan,  Pet, 17. Svi. 2024.

Papa: Posjet katakombama tijekom Jubileja jača vjeru i nadu

Primivši sudionike plenarnoga zasjedanja Papinskoga povjerenstva za sakralnu arheologiju papa Franjo je kazao koliko cijeni rad na valorizaciji tih groblja koja svjedoče iščekivanje uskrsnuća