Katarina Bakula, prof. hrvatskog jezika i književnosti

Katarina Bakula rođena je 1. srpnja 1979. u Sarajevu u, kako kaže, obitelji vrijednih i poštenih ljudi koji su se trudili pružiti joj obilje ljubavi, pa tek onda i sve ostale sitnice koje čine život. Djetinjstvo je provela u Kiseljaku. U njemu je završila osnovnu i srednju školu te tu i danas živi. Filozofski fakultet završila je na Sveučilištu u Mostaru, a nedugo nakon toga počela raditi s djecom osnovnoškolskog uzrasta. Danas radi kao profesorica hrvatskoga jezika u Osnovnoj školi Katoličkog školskog centra Sveti Josip u Sarajevu. „Za ovaj poziv odlučila sam se doista nesvjesno, a shvatila sam to tek kasnije u svom životu. Kao mala imala sam, naravno, prijateljice s kojima sam provodila svaki slobodni trenutak. I dok današnja djeca najviše provode vrijeme igrajući razne online igrice, mi smo se uglavnom igrale na taj način da smo glumile: majku, liječnicu, pravnicu i profesoricu. I znate što? Sve se to uglavnom i ostvarilo! Dobro se sjećam krede kojom sam pisala po svježe obojanom zidu kuće, po betonu ili kori nekog stabla... I danas mi je to doista zanimljiva činjenica“, objasnila je kako se dogodilo to da danas poučava djecu.

Poštovana prof. Bakula, što zapravo podrazumijevamo pod materinskim jezikom?

Odgovor na ovo pitanje krije se upravo u riječi „materinski“ pa bih rekla da je to prvi, osnovni, temeljni jezik kojim smo blagoslovljeni već samim rođenjem i koji nosimo kroz život kamo god krenuli. To je znak prepoznavanja svakoga čovjeka, njegova bit, esencija i sve ono što ga čini takvim kakav on jest – jedinstveno i neponovljivo biće! Oduvijek su ljudi tražili i pronalazili razne i različite načine te sredstva komunikacije kako bi olakšali, poboljšali i unaprijedili svoj život te život zajednice u kojoj svakodnevno djeluju, a to im je upravo i omogućio jezik kao pečat ljudskog identiteta!

Činjenica je kako je jezik sredstvo komunikacije i obrazovanja, ali to nije sve. Što zapravo jednom čovjeku i narodu znači imati svoj materinski jezik?

Koliko je materinski jezik bitan, osvjedočimo se svaki put kad čujemo s koliko čežnje, nostalgije i ljubavi o njemu govore svi oni mladi ljudi koji su zadnjih godina otišli, i još uvijek odlaze, iz naše zemlje „trbuhom za kruhom“. Nebrojeno puta od njih sam čula isto, kao da su jedno biće, jedna osoba i jedan um: srce im uvijek iznova posebno zatreperi kad čuju slučajnog prolaznika koji govori baš njihovim materinskim jezikom. S druge strane, tužna je činjenica da ljudi često ne njeguju svoju tradiciju, kulturu i običaje pa njihova djeca nemaju priliku upoznati ni jedno takvo neprocjenjivo blago, svoj jezik! Sve ono što jesmo ili što nismo, što nas čini takvima kakvi jesmo nikad ne smijemo i ne trebamo zaboraviti, pogaziti, isto kao što, sigurna sam u to, nećemo zaboraviti onu našu mater, mati, majku koja nas uvijek i bez umora čeka na nekom kućnom ognjištu, raširenih ruku i s osmijehom na licu. Jezik je doista nešto više od sredstva sporazumijevanja, to je duboka čežnja, velika ljubav, početak i kraj kojemu se uvijek vraćamo.

Lingvisti kažu kako danas na svijetu postoji oko 6 800 raznih jezika. Kakvo mjesto među njima pripada hrvatskom jeziku?

Mislim da je dovoljno shvatiti to da je naš jezik priznat, prepoznat u svijetu među tolikim drugim, dalekim i drugačijim narodima, kulturama i običajima... Što nam više treba? No, mišljenja sam da je bolje i pametnije zapitati se kakvo mjesto ima materinski jezik u našim životima? Svima nam je poznata ona narodna izreka: „Tuđe poštuj, ali svoje ne daj!“ Možda pregrubo zvuči, ali doista je tako u životu: tek kad počneš poštovati sebe, svoj narod, domovinu i jezik, poštovat će te i netko drugi! Dakle, sve je do nas, do onoga što mi usvojimo, shvatimo i koliko to njegujemo, a upravo se to trudim postići s mladim ljudima tijekom svojeg rada.

Predviđa se da će do 2050. izumrijeti 90% postojećih jezika današnjice. Bi li se to, prema Vašem mišljenju, moglo dogoditi hrvatskom jeziku?

Nisam sklona bilo kakvoj vrsti predviđanja, ali ne znam kako bi se, kad i zašto moglo dogoditi to da naš jezik nestane, tek tako, kao da nikad nije ni postojao. Doista ne mogu i ne želim povjerovati u to da bi višestoljetna borba za opstojnost, jezik i kulturni identitet našeg naroda danas ili sutra mogli postati nešto beznačajno. Naše jezično govorno područje upečatljivo je i po prostornoj, ali i po povijesnoj i tradicijskoj osnovi. Mi smo narod koji ima razvijen osjećaj za tradiciju i koji i danas njeguje neke davne običaje svojih baka i djedova, stoga mislim da ćemo mi dobro znati sačuvati svoj jezik i sve ono što ga čini takvim kakav jest.

Razgovarala: Tina Matić Ilić

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba