Kardinal Pierbattista Pizzaballa, latinski jeruzalemski patrijarh

Isusova domovina uoči blagdana njegova rođenja, nažalost, poprište je strašnih sukoba. O pripremama za Božić u Svetoj zemlji za Katolički tjednik ekskluzivno govori latinski jeruzalemski patrijarh, kardinal Pierbattista Pizzaballa.

Razgovarao: Dražen Kustura

Kard. Pizzaballa rođen je 21. travnja 1965. u mjestu Cologno al Serio, u Biskupiji Bergamo u Italiji. Na Papinskom sveučilištu Antonianum diplomirao je teologiju. Za svećenika je zaređen u rujnu 1990. Već u listopadu iste godine stigao je u Kustodiju Svete zemlje gdje je završio specijalizaciju na Franjevačkom biblijskom studiju (Studium Biblicum Franciscanum) u Jeruzalemu, te je bio profesor biblijskoga hebrejskog jezika na Franjevačkom fakultetu biblijskih i arheoloških znanosti u tom gradu. Službu u Kustodiji Svete zemlje započeo je 1999. Bio je gvardijan samostana Sv. Šimuna i Ane u Jeruzalemu, a budući da se bavio pastoralom katoličkih vjernika govornika hebrejskog jezika, od 2005. do 2008. bio je patrijarhatski vikar. U svibnju 2004. izabran je za kustosa Svete zemlje i gvardijana samostana na Sionu. Na toj je službi ostao do travnja 2016. kada ga je papa Franjo najprije imenovao apostolskim upraviteljem „sede vacante“ Latinskoga jeruzalemskog patrijarhata, a zatim 26. listopada 2020. i latinskim jeruzalemskim patrijarhom. Među Kardinalski zbor uvrstio ga je na konzistoriju 2023.

Za Katolički tjednik otkrio je kakva je trenutno situacija u Izraelu, u kakvu ozračju kršćani dočekuju Božić, ali i poslao svoju božićnu poruku…

Uzoriti, Sveta zemlja je proteklih dana mjesto strašnih sukoba u komu svjedočimo velikoj tragediji. U trenutcima kada vodimo ovaj razgovor, nažalost, prekinuto je primirje i djelomično oslobađanje taoca. Može li Isusova domovina u miru dočekati njegov rođendan?

Nažalost, prekid vatre je već okončan i oružani sukob je nastavljen, što dodatno povećava broj mrtvih, ranjenih i raseljenih. Tragedija je to za koju ne možemo shvatiti kako i kada će se završiti. Isusova domovina, Sveta zemlja, mora slaviti Božić kao uvijek i svugdje. I u ratu, i u najmračnijim trenutcima moramo imati hrabrosti i snage reći da je Bog ljubav, a da se ta ljubav očituje u Betlehemskom djetetu. I imati hrabrosti činiti geste nježnosti i bliskosti, osobito prema djeci.

Toliki broj ubijene djece u području Gaze kao da je slika Nevine dječice čije je smaknuće naredio Herod. Na čemu bismo mogli temeljiti nadu da će se u skorije vrijeme u Svetoj zemlji okončati sukob?

Oružani sukob ne može trajati predugo. Međunarodna zajednica će morati pomoći lokalnim čelnicima postaviti granice, ne samo vremenske, ovom ratu. Slike djece Gaze, mnoge slike užasa koje su nas okupirale od 7. listopada, moraju postati poticaj da se svi vrate razumu i pronađu načini za što brži izlazak iz ove situacije.

Anđeli su u betlehemskoj noći pjevali: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!“ (Lk 2,14). Prostor Svete zemlje vapi za mirom. Što je potrebno učiniti da bi se on i ostvario?

Mir će morati čekati dugo putovanje i neko vrijeme da bi se postigao ovdje u Svetoj zemlji. Prije svega, mora postojati iskrena i istinska želja za mirom, ne samo na političkoj, nego i na vjerskoj, kulturnoj, društvenoj i medijskoj razini. Stoga će biti potrebno raditi u školama, u medijima, u džamijama i sinagogama, kao i u crkvama, da se odgajamo u poštivanju drugih, a ne u njihovu odbacivanju; u svijesti da nas je Providnost ovdje postavila, i to ne samo zbog političkih izbora. Predstavnici svih religija morat će prestati govoriti isključivo o svojim vezama sa Svetom zemljom. Bit će potrebno da političari – nova generacija političara – imaju hrabrost vizije i hrabrih izbora. Ali sve to mora biti popraćeno jasnom željom da se palestinskom narodu da prava i dostojanstvena nacionalna perspektiva, bez koje će svaka druga rasprava ostati mrtvo slovo na papiru.

Mediji ovaj sukob prikazuju kao rat Izraela i Palestinaca (Arapa) ili, bolje kazano, ratom židova i muslimana. No, što je s kršćanima? U kakvu ozračju oni dočekuju blagdan Božića?

Kršćani nisu odvojen narod i kao i svi drugi sudjeluju u istoj sudbini svoje zemlje, bilo Izraela ili Palestine. Atmosfera u kojoj se kršćani pripremaju doživjeti Božić tužna je i skromna. Ali bit će to ipak prilika da se usredotočimo na ono bitno, a ne da se rasipamo u brojnim vanjskim slavljima, što ćemo u svakom slučaju – makar i u smanjenom obliku – svejedno učiniti.

Zajedno s ostalim kršćanskim poglavarima, u adventskoj ste poruci pozvali kršćane u Svetoj zemlji da iskoriste ovo izazovno vrijeme i u pripravi za Božić stave naglasak na ono bitno. Što to u praktičnom smislu znači?

To znači da trebamo više moliti, izbjegavati izvanjska slavlja poput javnog paljenja božićnih drvaca, koja često nisu ni postavljena, izbjegavati svečana javna događanja, svjetla i glazbe i tomu slično. Ali nećemo odustati od slavlja s našom djecom i pripremanjem darova za njih. Bit će to intimniji i familijarniji Božić, a manje javni, ali će ipak biti Božić za djecu.

U blagdanu Božića slavimo dolazak Sina Božjega među ljude i svjedočimo konkretnoj Božjoj ljubavi prema svakoj osobi. Koliko je to otajstvo važno u svakodnevnom životu kršćana?

Ljubav nije samo osjećaj ili emocija koja je, kao i sve emocije, često promjenjiva. Ljubav je način postojanja u životu i zahtijeva odgajanje u strpljenju, slušanju, opraštanju. Za to je potrebno znati osluškivati pitanja drugoga, ali i odlučnost i postojanost, ustrajnost u poteškoćama, snaga u boli, neprestano davanje sebe. To je ono što smo vidjeli u povijesti spasenja i što nam je Isus pokazao svojim životom. I to je isto otajstvo koje kršćanin pokušava živjeti u svom običnom životu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba