Kardinal Mario Grech, generalni tajnik Biskupske sinode

Kardinal Grech rođen je 20. veljače 1957. u Qalu, na Malti. Filozofsko-teološki studij završio je u Gozu gdje je 1984. zaređen za svećenika. Magistrirao je crkveno i civilno pravo na Papinskom lateranskom sveučilištu 1986. Doktorirao je crkveno pravo 1998. Dugi niz godina bio je profesor crkvenog prava u Gozu te sudski vikar tamošnje biskupije. Biskupom u Gozu imenovao ga je Benedikt XVI. 26. studenoga 2005. Bio je predsjednik Malteške biskupske konferencije od 2013. do 2015. Papa Franjo imenovao ga je 2. listopada 2019. glavnim protajnikom Biskupske sinode i apostolskim upraviteljem Biskupije Gozo. Bio je član Izvanredne sinode o Amazoniji 2019. Od travnja 2020. član je Papinskog vijeća za promicanje jedinstva među kršćanima. Za generalnog tajnika Biskupske sinode postavljen je 15. rujna 2020., a iste godine u studenome kreiran je u kardinala.

S njim smo razgovarali o važnosti Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, ekumenskoj otvorenosti, aktualnim izazovima za ekumenizam…

Uzoriti, nalazimo se u još jednoj Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana. Zašto je važna jedna ovakva ekumenska inicijativa?

Molitvena osmina za jedinstvo kršćana jedna je od najstarijih ekumenskih inicijativa; prethodila je i u izvjesnom smislu pripremila ono ekumensko doba koje je za Katoličku Crkvu službeno započelo s Drugim vatikanskim saborom. Njezina važnost proizlazi iz činjenice da se, kako nas često podsjeća papinsko učiteljstvo, prvi i odlučujući oblik ekumenizma čini na koljenima budući da jedinstvo Crkve u konačnici ne proizlazi iz ljudskih napora, koliko god oni bili potrebni, nego od Boga. To je milost koja dolazi odozgo i kao takva mora se zazivati ​​u molitvi.

S Drugim vatikanskim saborom Katolička je Crkva unaprijedila svoj odnos prema ekumenizmu i postala protagonisticom zbližavanja kršćana. Je li ta ekumenska otvorenost vidljiva i kod drugih kršćana danas?

I u Katoličkoj Crkvi i u drugim Crkvama i crkvenim zajednicama istodobno postoje otvorenost i otpori ekumenskom putu. Istina je da je Katolička Crkva nakon Sabora doživjela odlučujuće ubrzanje s ekumenskog stajališta, što pokazuje učiteljstvo postkoncilskih Papa, dragocjeno djelo koje je provelo Papinsko vijeće za jedinstvo kršćana, sudjelovanje Katoličke Crkve u nebrojenim bilateralnim i multilateralnim dijalozima okrunjenim objavljivanjem zajedničkih dokumenata, kao i radom biskupskih konferencija i mnogih mjesnih Crkava, posebice tamo gdje su kontakti s drugim kršćanima češći zbog povijesnih, kulturnih i geografskih razloga. Ali i druge Crkve i crkvene zajednice hodale su i hodaju u istom pravcu: to vrijedi i za zajednice reformacije koje su uvijek bile pioniri ekumenizma, i za pravoslavne Crkve s kojima smo, na primjer, napravili važne korake naprijed za zajedničko razumijevanje petrovske službe.

U pismu koje ste poslali, zajedno s kardinalom Kochom, istaknuli ste kako su sinodalnost i ekumenizam procesi zajedničkog hoda. Koja je stvarna veza između sinodalnosti i ekumenizma? Ili, konkretnije, kako ekumenizam može pomoći Katoličkoj Crkvi na sinodalnom putu?

Katolička Crkva može puno naučiti iz iskustava sinodalnosti koja se odvija u drugim Crkvama i crkvenim zajednicama. Papa Franjo nas je u nekoliko navrata pozivao da gledamo na Istok jer su Istočne Crkve do danas sačuvale i prakticiraju bogatu sinodsku tradiciju koja svoje korijene ima u nepodijeljenoj Crkvi prvog tisućljeća. Slično, reformacijske zajednice također pridaju veliku važnost sinodalnim procesima, svaka od njih u skladu sa svojom ekleziologijom. Za nas očito neće biti riječ o preuzimanju sic et simpliciter (tako i jednostavno)jednog od ovih modela, nego o traženju specifično katoličkog načina crkvene sinodalnosti, koji je u stanju na odgovarajući način unaprijediti primjere drugih kršćanskih konfesija.

Prema Vašem mišljenju, koji su u aktualnom trenutku najveći izazovi kada je riječ o približavanju različitih Crkava i crkvenih zajednica, a na osobit način između pravoslavaca i katolika?

Put približavanja Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava napravio je važne korake naprijed tijekom prošlog stoljeća, nekada prije nezamislive, iako nepovjerenje i razilaženja zasigurno i dalje postoje. Svi se slažu da se sada glavna pitanja koja treba riješiti tiču ​​ekleziologije i, unutar nje, prije svega uloge Petrova nasljednika. Iz tog razloga, kao što je Sv. Ivan Pavao II. potvrdio u Ut unum sintu i kao što je papa Franjo ponovio u Evangelii gaudiumu, potrebno je intenzivno razmišljati o tome koji novi „oblik vršenja petrovske službe“ može otvoriti put jedinstvu (UUS 95), odnosno o tome koja je danas „pretvorba papinstva“ potrebna (EG 32). Sinodalni proces koji je u tijeku, čak i ako se na prvi pogled čini da je stran ovom putu, mogao bi uvelike pomoći ovom cilju jer će sinodalna Crkva neizbježno dovesti u pitanje način shvaćanja i vršenja petrovske službe, kao što se već vidi u „stilu“ pape Franje.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba

Razgovarao: Dražen Kustura