Josip kard. Bozanić, zagrebački nadbiskup

Zbog onih koji ga manje poznaju spomenut ćemo da je kardinal Josip Bozanić rođen 20. ožujka 1949. u Rijeci. Odrastao je u mjestu Vrbnik na otoku Krku. Nakon studija vojsku je odslužio u Peći, na Kosovu, a za svećenika Krčke biskupije zaređen je 1975. U Rimu je studirao dogmatiku i crkveno pravo. Za biskupa je zaređen 1989. i time postao jedan od najmlađih biskupa u Europi. Bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je godine 1997. zagrebačkim nadbiskupom, a 2003. kardinalom.

Razgovor započinjemo u ozračju nedavnog predstavljanja prve biografije pape Franje,odnosno kardinala Bergoglia. Vi ste sudjelovali na predstavljanju u Zagrebu, te iako ste govorili već i o konklavama i o novome papi, molimo Vas da protumačite ono što sve više i više privlači pozornost javnosti, a to je Papina želja Crkve koja je siromašna i Crkvu za siromašne. Možete li objasniti kontekst toga siromaštva?

Da, to je prva biografija na hrvatskom jeziku jer su već druge izišle. I kako je kratko vrijeme od njegova izbora – nije prošlo još ni mjesec dana – sigurno da je teško sada sagledati sve papine vizije i mi dok govorimo o papi Franji možemo se uhvatiti za jedan ili drugi dio osobito kad se govori o onome što je on u određenim okolnostima rekao. Svi smo mi siromašni i potrebno je da budemo siromašni pred Bogom, samo vjernik koji se osjeća potrebnima Boga koji se osjeća siromah pred Bogom, koji se osjeća u stavu da je potrebno primiti od Boga što Bog daje,samo taj je pravi vjernik. Tako da je kontekst siromaštva puno širi nego što to mi nekad mislimo i Isus je došao onima koji su potrebni. On je došao tražiti potrebne i izgubljene i u tom kontekstu se može vidjeti i papinu želju Crkve za siromahe, za one koji se ne smatraju dostatnima jer koji sebe smatra da je dostatan tomu nije potrebno nešto drugo, a kamoli Bog. Ali dakako da Crkva mora uvijek, a to i čini, ono što naviješta, što propovijeda konkretno i činiti i to se uvijek počinje od onog konkretnog, od čovjeka koji je konkretno potreban u raznim poteškoćama i neimaštinama. Bilo da su materijalne naravi,bilo da su one duhovne naravi. Zato Crkva, navještaj Crkve bez karitasa ne ide. Karitas zapravo govori o vjerodostojnosti Crkve.

Mediji su danima vrtjeli temu papina križa, a vjernici postavljaju pitanja kako recimo biskupi i kardinali dobivaju križeve. Vi nećete otići u trgovinu i sada kupiti najluksuzniji križ, često je riječ o darovima koje vi primate u raznim prigodama…

Sigurno da, to je jedna zgodna priča za medije. Možda, ljudi su to, sasvim oni obični vjernici i drugačije i shvatili i prihvatili. Čudno je kad netko kaže da je određeni biskup sad počeo nositi srebreni križ, a trebaju samo pogledati fotografije od mjesec, dva, tri unatrag pa mogu zaključiti da je bilo tako i prije. Bilo bi prejeftino kad bismo se zaustavili na priči o križu.

Uzoriti, papa Franjo želi da Crkva izađe na otvoreno s naviještanjem Isusa Krista. Što to konkretno znači za nas, evo poznato nam je da ste vi dopustili u zagrebačkoj nadbiskupiji i konkretno za grad Zagreb misije po trgovima koje od Bijele nedjelje do prve nedjelje u svibnju ostvaruju članovi Neokatekumenskoga puta. To doslovno znači stati na trg i naviještati Isusa Krista nedjeljom poslije podne.

Sigurno da Crkva treba ići na periferije, ali to je govorio i Pavao VI. i Ivan Pavao II. Recimo samo njegovu poruku ako uzmemo na početku trećeg tisućljeća zapravo je sva u tome sadržana, tako da je dobro da vidimo neki poziv koji je konkretan za Crkvu, a bilo bi nezgodno smatrati nešto da je otkriće, to bi samo značilo da se potvrđuje naše neznanje onoga što je učiteljstvo i prije govorilo. Svakako, Crkva je stalno pozvana naviještati Evanđelje i na jednom mjestu je rekao još davno Pavao VI. da Crkva koja je evangelizirana evangelizira…

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Tanja Popec
Katolički tjednik