Ivana Klačar, uposlenica NCM-a Ivan Pavao II.

Ivana Klačar rođena je 2. kolovoza 1979. u Sarajevu gdje od rođenja živi u župi Presvetog Trojstva (Novo Sarajevo). Po struci je socijalna radnica, a u Nadbiskupijskom centru za pastoral mladih (NCM) Ivan Pavao II. radi od 2007. Kroz svoje profesionalne angažmane u projektima posvećenim mladeži stekla je vrijedna iskustva o kojima je govorila za naš tjednik, a razgovor smo započeli događajem koji tradicionalno u Komušini donese zanimljive sadržaje i okupi veliki broj mladih iz cijele Vrhbosanske nadbiskupije.

Ovogodišnji Dan mladih Vrhbosanske nadbiskupije odvija se pod geslom Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! (Mt 5,7). Koje se poruke žele poslati tim riječima punim simbolike?

Poruka koju želimo poslati mladima jednaka je onoj koju Isus tim blaženstvom želi poslati svakome tko mu vjeruje. Gledamo li sva blaženstva, lako ćemo uočiti da Krist kao vrhunske ljudske osobine ističe one koje mi smatramo slabostima, vrijednima prijezira – ističe siromaštvo (duhom), ožalošćenost, blagost, krotkost, glad za pravednošću, milosrđe, čisto srce, mirotvorstvo i podnošenje progona zbog pravednosti. Isus u blaženstvima zapravo opisuje svoje osobine, a preko njih nam jasno ocrtava kakav je Bog. Bog jest i svemoćan i bogat i velik i sveznajući. Također, ljudi cijene moćne, bogate, velike, one koji znaju i umiju. No, Isus ne naglašava te osobine, nego upravo njihove suprotnosti. Time nam pokazuje drukčiju sliku Boga i drukčiju sliku čovjeka. Posebno mjesto u toj drukčijoj slici ima milosrđe. I to je ono u čemu u Godini milosrđa želimo slijediti Isusa i poučiti mlade da ga slijede. Dok nas ovaj svijet uči biti nemilosrdnima, gledati samo svoj interes, čovjeka mjeriti po tome koliko od njega ima koristi, Isus nas uči milosrđu, besplatnosti, neposjedovanju interesa u našem ophođenju prema ljudima. U konačnici, Isus ističe da milosrdni zadobivaju milosrđe. Tko je nemilosrdan prema drugima, nema pravo očekivati niti ljudsko niti Božje milosrđe. No, upravo je to ono gdje Isus pokazuje koja je snaga i smisao milosrđa – on ga iskazuje upravo onima koji ga ne zaslužuju. I time nemilosrdne mijenja u milosrdne, nezahvalne u zahvalne, nepravedne u pravedne, neprijatelje u braću. Milosrđe je istinsko Božje djelo koje je jedino kadro promijeniti ovaj svijet nabolje. Zato je važno da mladi to upiju i da s Božjom milošću svoje koristoljubne i egocentrične obrasce ponašanja promijene u milosrdan i blag pogled na čovjeka, koji proistječe iz čista srca.

Što je najveći značaj ovoga susreta i koji su njegovi plodovi?

Već 45 godina u našoj se nadbiskupiji nastoji okupiti mlade na jednome mjestu, u jednome danu – na Danu mladih. Mislim da smo po ovoj tradiciji jedinstveni među svim biskupijama Crkve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Cilj susreta je prvenstveno slavljenje Boga i njegove dobrote, a ove godine još osobito i proslava veličine njegova milosrđa. S obzirom da nakon duhovnog dijela programa slijedi onaj manje formalan, ali ne manje važan (druženje, pjesma, ples), možemo reći da je cilj Dana mladih višestruk: prije svega proslava Boga, a zatim i međusobno upoznavanje mladih, njihovo druženje, radost i zajedništvo. K tomu, to je prigoda da mladi vide da su oni Crkvi bitni i da Crkva želi i može njima biti bitna. Treba napomenuti da susret počinje već u petak navečer kada se dio mladih okupi kako bi sudjelovali u različitim programima, radionicama i igrama, ali i bdjeli u molitvi. Važan je sadržaj i pokorničko bogoslužje te prigoda za ispovijed. Kroz mnoge godine zasigurno je bilo mnogo konkretnih milosnih plodova ovih molitava, sudjelovanja u sakramentima i radosna zajedništva. To je razlog zbog kojega mladi iz godine u godinu vrlo rado dolaze u Komušinu. Onaj tko dođe otvorena srca, imat će uvijek priliku vratiti se kući s mnogim novim milostima, ali i s novim poznanstvima.

Kako, prema Vašem mišljenju, žive mladi Vrhbosanske nadbiskupije – koje su njihove radosti, najveći problemi, izazovi…?

U načelu, mladi žive jednako teško ili jednako dobro kako žive i njihovi roditelji.

Svi znamo da je život u našoj zemlji zbog političkog uređenja i loše ekonomije teži nego u drugim državama i daje manje mogućnosti. Ali isto tako ima i svoje prednosti koje se očituju u načinu života svojstvenom našem mentalitetu, a to je da se uvijek radujemo i živimo punim plućima, kako se to u narodu kaže.

Najveći problemi definitivno pogađaju mlade koji žive u manjim sredinama gdje pored škole i župe ne postoji ama baš nijedna aktivnost sa strane, koja bi mlade skrenula s puta ovisnosti, bilo da se radi o internetu ili kladionici ili bilo kojem drugom poroku. Mladi u većim gradovima imaju i veće mogućnosti za pravilan rast i razvoj, kao i za studij i kasnije za pronalazak posla. Pored siromaštva, najveće probleme i izazove predstavlja nezaposlenost i nemogućnost napredovanja u karijeri, što je uglavnom i najveći razlog masovna iseljavanja mladih katolika iz BiH.

Vi ste među prvim uposlenicama NCM-a. Kakva su Vaša profesionalna iskustva u toj ustanovi?

Zaista se osjećam blagoslovljeno što nisam propustila ponuđenu priliku i posao u Centru. To nije moje prvo radno iskustvo, ali je definitivno najbolje što mi se u radnom stažu dogodilo. U proteklih devet godina, koliko sam tu, stekla sam iskustvo na različitim projektima, upoznala prekrasne ljude s kojima sam surađivala, kroz posao sam proputovala pola svijeta. Također, zahvaljujući poslovnoj politici našeg ravnatelja dr. vlč. Šime Maršića, koji neprestano ulaže u znanje, završila sam studij socijalnog rada te sudjelovala na mnogim seminarima, konferencijama i edukacijama, stekavši znanje koje nema cijenu. Kako ja, tako i moji kolege i kolegice. Sama činjenica da sam bila dio organizacijskog tima za susret s papom Franjom kao i cijela ta priča dovoljna je da dočara koliko nam NCM nudi. Pored toga radim u struci, uz mogućnost stalnog napredovanja, što zvuči kao znanstvena fantastika za zemlju kao što je naša. Osobno sam jako zadovoljna, zahvalna i sretna što radim posao koji volim u organizaciji koju smatram svojom drugom kućom.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju