Ivan Gudelj, jedan od najboljih nogometaša Europe

Ivan Gudelj je rođen 21. rujna 1960. u Zmijavcima kod Imotskog. Kao velikog nogometnog talenta prepoznao ga je pok. Andrija Anković i zaigrao je za tada moćni Hajduk. Ubrzo je postao najboljim igračem Bilih, Europe, pa je i uvršten među najbolje na svijetu. Za njegove nogometne usluge otimali su se najveći europski klubovi. A onda dolazi 1986. Ivan Gudelj, tada najveći nogometaš bivše Jugoslavije, morao je napustiti nogometnu karijeru jer su mu liječnici nakon utakmice protiv Zvezde dijagnosticirali hepatitis B. No i nakon tih događaja on je nastavio biti uz nogomet. Kao trener Svećeničke reprezentacije Hrvatske, nekoliko prvoligaša, pa i svojega Hajduka. Ovih dana njegovi puleni, reprezentativci do 17 godina, igraju na Europskom prvenstvu u Slovačkoj i Češkoj. Zanimljiva je njegova životna priča.

Gospodine Gudelj, kao profesionalni nogometaš, ali i sada kao trener, često ste u BiH?

Obilazio sam mnoge nogometne terene i upoznao mnoge ljude, pa i ljude iz BiH. Sport je velika stvar. Spaja ljude i kratkoročno, ali i dugoročno. Ovdje sam se osjećao lijepo, i kad sam dolazio privatno, ali i službeno. Lijepo je prisjetiti se uspomena. Ova zemlja ima dušu i nije fraza, Bosna ju je uvijek imala.

Potječete iz Imotske krajine. Tamo ste proveli rano djetinjstvo.

Najljepše razdoblje u životu svakog čovjeka je djetinjstvo. Nije uzalud Branko Radičević rekao: „Od kolijevke do groba najljepše je đačko doba“. Tako je sa mnom i mojim Zmijavcima. Tamo sam započeo igrati nogomet. U Runovićima sam imao mnogo prijatelja koji su već igrali u tamošnjem Mračaju, a kojega je tada vodio otac nogometaša Zvonimira Bobana, Marinko, kojemu sam jako zahvalan za svoju karijeru. Tada nije bilo dovoljno lopti, pa smo pravili krpenjače, ali je bilo više radosti i veselja nego što je to danas. U školi smo igrali protiv učitelja i profesora, a gledala nas je cijela škola. Bilo je to doista za pamćenje. Sjećam se svakog detalja. Mene je zapazio profesor Ićo Kutleša. Moram reći da je cijelo djetinjstvo bilo vezano uz nogomet. Profesor povijesti i zemljopisa Ićo bio je vizionar i on je pravi primjer da talent može prepoznati svatko. Naravno, skrivene talente prepoznaju samo veliki ljudi. Spomenuo bih jedan događaj iz djetinjstva. Kada su se u mojim Zmijavcima snimali Prosjaci i sinovi, kultni film Antuna Vrdoljaka, imao sam sreću da su me zapazili, pa sam sa skupinom dječaka pjevao pjesmu rugalicu. Gađali su nas kamenjem. Bio sam prvi u pjevanju, ali i u bježanju od kamenja. Moje je djetinjstvo bilo predivno. Jako je vezano uz Katoličku crkvu jer se crkva nalazi 50 metara od moje kuće. Svaki dan misa je bila neizostavna. Bio sam ministrant i zajedno sa sadašnjim fra Vinkom Gudeljem maštao sam jednog dana postati svećenikom. Ta mi je spona u životu jako važna, a pogotovo nakon 26-te godine života.

Vrlo rano dolazite u veliki Hajduk. Kako se dijete iz provincije osjeća u velikom gradu?

Sada, iz ove perspektive, Imotska krajina nije uopće daleko do Splita, a tada je to bilo jako, jako daleko. Za mene, siromašno dijete, samo je jedna prilika bila otići do Splita, i to u đačkoj ekskurziji. Dolazak u Hajduk za mene je bio pojam. U selu je tada bila jedna televizija koju smo svi gledali i slušali prijenose. Imao sam sreću da sam igrao na jednoj utakmici, i pokojni Andrija Anković me zapazio i rekao da dođem. Sjećam se kad s pokojnim ocem otišao na Stari plac, gdje je bila jedna ćevabdžinica. Otac me molio da jedem. Meni tri dana nije bilo do jela. Baš sam volio ćevape, ali kome je do jela? U glavi mi je bio samo veliki Hajduk i pitanje: hoću li ja moći zadovoljiti? Ušao sam u prvi tim sa 16 godina. Prvu sam službenu utakmicu odigrao protiv ljubljanske Olimpije. Karijera je išla uzlaznim putem. Uskoro sam proglašen za najboljeg juniorskog igrača Europe. Dogodilo se to u Beču 1978. Bio sam kapetan reprezentacije. Postao sam reprezentativac A tima, a da nisam bio standardni igrač Hajduka. Potom sam 1980. igrao na Olimpijadi u Moskvi, pa na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Španjolskoj 1982. Proglašen sam najboljim igračem u bivšoj Jugoslaviji, uvršten u selekciju svijeta, ali sam postao i najboljim sportašem Dalmacije, a to je bila velika čast. Bilo mi je to posebno priznanje. Biti bolji od silnih vaterpolista, košarkaša, itd... Bio sam i najmlađi kapetan u povijesti.

Tih godina uporno Vas traže veliki klubovi: Real iz Madrida, Bordeaux...

Tada sam imao 25 godina i vrlo mlad sam stekao reputaciju u Europi i svijetu. Tada je na prostorima bivše Jugoslavije bilo dosta menadžera. Nudili su mi velike novce, ali me to nije zanimalo. Tada sam dobio i poziv igrati za reprezentaciju svijeta, ali nisam uspio zaigrati. Novac me doista nije zanimao.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Anto Pranjkić
Katolički tjednik