Intervju s mons. Markom Medom, imenovanim biskupom Gospićko-senjske biskupije

Biskupsko ređenje imenovanog gospićko-senjskog biskupa mons. Marka Mede bit će u subotu 14. prosinca u gospićkoj katedrali Navještenja BDM. Od osnutka Gospićko-senjske biskupije mons. Medo bit će njezin treći biskup. Uskoro će preuzeti jednu od mlađih hrvatskih biskupija utemeljenu u godini Velikog Jubileja, 2000. Prostorna je to najveća biskupija u Republici Hrvatskoj, poviješću prebogata, a gledajući broj vjernika među najmalobrojnijim. O iskustvu vjere, najvažnijim trenutcima u životu, kamo je to njegovu životnu lađu usmjeravao Gospodin od odlaska iz rodnih Strupnića kraj Livna u sjemenište franjevaca trećoredaca glagoljaša, pa do danas, možete saznati u ovom razgovoru.

Oče biskupe, na početku razgovora iskrene čestitke uz Vaše imenovanje gospićko-senjskim biskupom. Možete li s nama podijeliti koja je bila Vaša prva misao kada ste čuli tu vijest?

Zahvaljujem na Vašim čestitkama!

Kad me je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Gorgio Lingua pozvao i priopćio vijest da me Sveti Otac želi imenovati gospićko-senjskim biskupom, prva misao koja mi se javila: Zašto i kako ja? Osjetio sam svu svoju nedostojnost i nespremnost za biskupsku službu. Djelovalo je nestvarno! Zamolio sam apostolskog nuncija da mi dadne nekoliko dana za molitvu i razmišljanje kako bih donio odluku. I nakon nekoliko dana, kao što sada znate, odluku sam donio.

Godine 1987. ulazite u sjemenište franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zagrebu, kod nas možda nešto manje poznatu granu franjevačkoga reda. No govorimo o povijesti dugoj šest stoljeća i činjenici da su dobrim dijelom upravo oni sačuvali hrvatski nacionalni identitet u priobalnim krajevima u teškim vremenima tuđinskih vlasti. Nekoliko riječi o franjevcima trećoredcima glagoljašima i što je potaknulo 15-godišnjeg dječaka iz okolice Livna da im se pridruži?

Godine 1987. po završetku osnovne škole odlučio sam otići u sjemenište. Nisam znao da postoji više redova franjevaca, kao što nisam znao ni da postoje drugi redovnici i dijecezanska sjemeništa. Budući da su fratri - mala braća iz provincije Bosne Srebrene - bili na mojoj župi, za mene su postojali samo fratri. Zapravo, „fratar“ je bio sinonim za sve svećenike. Moja dva ujaka, koji su stariji od mene, bili su u sjemeništu i bogosloviji Franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zagrebu. Oni nisu postali svećenici, ali je upravo to presudilo kod izbora u koje sjemenište otići. Stupio sam u kontakt s fra Božom Sučićem, rodom iz Ljubunčića, koji je tada bio gvardijan na Ksaveru u Zagrebu gdje je bilo Malo sjemenište Franjevaca trećoredaca glagoljaša. Budući da sam se javio kasno, pri kraju ljeta, fra Božo se zauzeo i pomogao da me prime u sjemenište. Bog uvijek pošalje nekoga na naš životni put kako bi nas doveo tamo gdje trebamo biti.

Što se tiče franjevaca trećoredaca glagoljaša, oni imaju svoj jasni identitet. Njihov nastanak je u uskoj povezanosti sa srednjovjekovnim pokorničkim pokretom pa su ih često nazivali Redom pokornika. Nastaju u priobalnim krajevima i otocima. Najstariji pisani podatci o nastanku franjevačkog Trećeg reda sežu u 1235. godinu u Zadru. Vrlo rano nastaju i zajednice organiziranoga života, redovničkog života čiju povijest u Dalmaciji, Istri i Kvarneru možemo kontinuirano pratiti od druge polovice 14. stoljeća. Žive najčešće u rubnim sredinama, izvan gradova, brinući se za niže slojeve društva. Od samih početaka u bogoslužju rabe hrvatski crkvenoslavenski jezik i glagoljicu zbog čega su i danas poznati kao franjevci glagoljaši. Nakon tzv. Rapalskih ugovora iz 1920. godine franjevci trećoredci odlaze u kontinentalnu Hrvatsku, u Zagreb gdje otvaraju samostan na Ksaveru. Sljedećih godina tu će se preseliti Provincijalat kao i odgojne institucije. U razdoblju između dva svjetska rata otvorena su još dva samostana: u Splitu i u Ogulinu. Kasnije franjevci trećoredci otvaraju župe i samostane: u Kotarima (povrh Samobora), Odri, Gračanima, Kloštru Podravskom i Belišću.

Kako slijedi iz rečenog, prvotna karizma bila je biti uz potrebe malog čovjeka, a vjerujem da je tako ostalo do današnjeg dana. To je duh svetog Franje Asiškog koji se može osjetiti i primijetiti u životu franjevaca trećoredaca. Kao petnaestogodišnjak, nisam puno znao o tome gdje idem, no, vidim da sam dobro izabrao i zahvalan sam Bogu i Provinciji franjevaca trećoredaca na svemu što su mi dali u životu, a puno sam toga od njih primio.

Godine 2011. imenovani ste vojnim kapelanom pri vojnoj kapelaniji MORH-a u Zagrebu. Koliko je vojni pastoral poseban?

Godine 2011. imenovan sam vojnim kapelanom u Ministarstvu obrane i Glavnom Stožeru Oružanih snaga Republike Hrvatske u Zagrebu. To je bio jedan novi početak, novo područje svećeničkog rada dosta drugačije od onog što sam do tada radio. U početku sam i ja promišljao te se pitao što je to vojno dušobrižništvo i kako bi ga trebalo provoditi. Bio sam strpljiv sa samim sobom i drugi su bili strpljivi sa mnom. Iz dana u dan otkrivao sam ljepotu dušobrižničkog poslanja i velike duhovne potrebe kod ljudi. Otvaralo se polje rada i moja prisutnost kao vojnog kapelana zadobila je sve veći smisao. Zavolio sam taj posao i jedva sam čekao idući dan i odlazak na posao.

Jako je važno vojno dušobrižništvo, rad s vojskom i policijom, njihovim članovima obitelji. To je specifičan poziv, često izložen stresu i različitim situacijama koje uglavnom nisu redovite. Unutar specifičnosti njihovog poziva potrebno je unositi evanđeoske vrijednosti i odgajati za vrijednosti kao što su: mir, pravednost, dobrota, poštovanje ljudskog života i dostojanstva, očuvanje društvenog poretka…

U dva navrata ste boravili u Afganistanu s hrvatskim vojnicima u toj zemlji. Kako pamtite to vrijeme?

U mirovnoj misiji Afganistanu (ISAF) proveo sam jednu punu misiju od šest i pol mjeseci (2013.), a drugi moj odlazak i boravak u Afganistanu bio je mjesec dana (za Božić 2015.).

To je jedan drugi svijet, svijet koji je drugačiji od svakodnevnog. Sve bilo novo. Spaljena zemlja, novi ljudi, novi izazovi i neizvjesna svakodnevica. U takvom ratnom okruženju s mnogo nepoznanica i neredovitosti nastojao sam biti blizak našim pripadnicima hrvatskog kontingenta koji su se nalazili na nekoliko mjesta u Afganistanu, od Kabula do Mazar-Sharifa. Redovito sam ih obilazio zračnim putem (helikopterom ili vojnim avionom), razgovarao, ispovijedao i organizirao svete Mise na dnevnoj bazi, a nedjeljom na dva mjesta (kamp Marmal i Make Spein- Shahin). Ljudski život tamo ne vrijedi puno, najčešće ništa. U tom okruženju i ambijentu trebalo je sačuvati mir, sačuvati sebe i druge, te vratiti se živi kući. Hvala Bogu svi smo se vratili kući živi! U mirovnoj misiji u Afganistanu, uz sve teškoće koje su bile, od visokih temperatura koje su sezale do 64 stupnja, straha i neizvjesnosti; upoznao sam puno novih prijatelja s kojima sam ostao povezan do današnjeg dana. Nevolja i teškoće zbližavaju ljude, što smo mi boraveći tamo iskusili! To je vrijeme, također, bilo prilika za osobni rast, izgradnju, sazrijevanje i sagledavanje vlastitog života u svjetlu Evanđelja. Sve što čovjeka ne ubije, to ga ojača, rekao bi F. Nietzsche. Nastojim učiti iz svake situacije i to kvalitetno ugraditi u svoj život. Tako sam nastojao i iz ove „afganistanske situacije“.

U Vašem obraćanju 7. listopada, neposredno nakon objave vijesti o biskupskom imenovanju, istaknuli ste da Vas je Providnost čudesno pratila i vodila još od vremena kada ste bili u majčinoj utrobi, pa sve do danas. Gledajući Vaš životni put Gospodin je za Vas očito izabrao, sportskim rječnikom kazano, pravi „višeboj“ (gimnastika) ili „desetoboj“(atletika), dakle iznimno zahtjevne discipline, do dolaska na čelo jedne biskupije?

Život svakoga od nas je jedna velika tajna. Tako i moj život od trenutka začeća, poteškoća i komplikacija dok me je majka još nosila u svome krilu i predviđanja doktora kako neću ugledati svjetlo dana ili ako ugledam onda ga neću biti svjestan. Rodio sam se u autu, na putu prema bolnici u Livnu. Uz sve poteškoće koje su se događale ipak je Providnost htjela da dođem na ovaj svijet. Otac je radio u Njemačkoj, a nas petero djece odrastali smo s majkom. Kao dječak, u ničemu se nisam razlikovao od drugih dječaka. Imali smo bezbrižno djetinjstvo na selu, išli u školu, igrali nogomet, išli na vjeronauk i svetu Misu, redovito molili krunicu u obitelji. U mojoj obitelji bio je strogi tradicionalni kršćanski odgoj. Kasnije, odlazak od kuće te dolazak u sjemenište, nova okolina i način života bili su za mene veliki izazov i svojevrsna kriza koju sam ipak uz Božju pomoć prebrodio. Bog svoje nikad ne ostavlja.

Na početku Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini razmišljao sam o odlasku iz samostana i uključivanju u obranu Domovine. Ni dan danas ne znam kako sam ostao, iako sam u sebi tada donio takvu odluku, očito nije bila potpuna i konačna. Providnost me vodila u tim trenutcima osobnih previranja i kriza i učinila ono što je najbolje za mene. Nakon novicijata upisao sam teologiju na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. To su bile ratne godine i teško razdoblje za cijeli hrvatski narod. Za svećenika sam zaređen 27. lipnja 1998. godine u Zagrebačkoj katedrali i prvu sam službu vršio u Belišću kao kapelan. Nakon godinu dana premješten sam u Kloštar Podravski gdje sam ostao tri godine. Godine 2002. godine imenovan sam odgojiteljem sjemeništaraca i tajnikom Provincije franjevaca trećoredaca na Ksaveru u Zagrebu. Te službe vršio sam tri godine, a 2005. godine bio sam izabran u upravu Provincije. U to vrijeme odlazim na postdiplomski studij Pastoralne teologije na Papinsko sveučilište sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Za vrijeme studija živim u Generalnoj kuriji sv. Kuzma i Damjana u Rimu. Magistrirao sam pastoralnu teologiju 2007. godine i vratio se na Ksaver u Zagrebu gdje sam nastavio sa službama odgojitelja sjemeništaraca, tajnika Provincije, promotora za duhovna zvanja. Na redovitom kapitulu Provincije 2009. godine opet sam izabran u upravu Provincije i dodijeljene su mi i druge službe: gvardijan samostana, odgojitelj bogoslova i postulanata, promotor za duhovna zvanja. Na moj osobni zahtjev tražio sam razrješenje od navedenih službi i 2011. godine počeo sam raditi u Vojnom ordinarijatu na već ranije spomenutom mjestu vojnog kapelana u Ministarstvu obrane i Glavnom Stožeru Oružanih snaga u RH. Uz ovu službu vojnog kapelana, obnašao sam i službu Povjerenika za pastoral obitelji pri HBK-a, a 2016. godine imenovan sam biskupskim vikarom za pastoral MORH-a. Godine 2018., imenovan sam generalnim vikarom Vojnog ordinarijata u RH gdje me i zateklo biskupsko imenovanje.

Tek sad kada kronološki i taksativno nabrajam službe i godine, zapravo vidim koliko je toga iza mene. Kao da je Gospodin uvježbavao moj umorni i iznemogli korak, vodeći me sve brže prema naprijed kako bi me doveo tamo gdje trebam biti. Ne mogu, a da ne gledam očima vjere sve što mi se u životu događalo i događa. Ukoliko bih gledao drugačije, ništa ne bi bilo shvatljivo i jasno. Iako vjera najčešće nadilazi ljudsko shvaćanje i logiku, svoj život jedino mogu sagledati u svjetlu vjere u kojem prepoznajem Božje tragove: njegovu strpljivost, milosrđe i dobrotu koju je iskazivao prema ovom nevrijednom sluzi od trenutka začeća do današnjeg dana. To je ta Božja ljubav koja se daruje na drvu križa, kako bi se darovala svakome tko mu se otvori.

Na tragu prethodnog pitanja treba spomenuti da ste 2014. do 2015. uz službu vojnog kapelana bili i župnik Župe bl. Alojzija Stepinca i gvardijan Samostana Krista Kralja u Ogulinu tako da ste tada mogli upoznati dio Vaše sadašnje biskupije?

Od proljeća 2014. godine do kraja ljeta 2015. godine bio sam gvardijan Samostana Krista Kralja i župnik Župe bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu. U isto vrijeme i dalje sam obnašao službi vojnog kapelana u Ministarstvu obrane i Glavnom Stožeru oružanih Snaga u RH. Teško i zahtjevno razdoblje, dvije različite službe, dva grada udaljena jedan od drugog sto kilometara. Nastojao sam činiti koliko sam mogao na jednom i drugom mjestu. Svakako, životni tempo bio je ubrzan s puno aktivnosti i malo sna. Često sam bio na cesti od jednog grada prema drugom kako bi izvršavao svoje dužnosti. Bog je bio uz mene i nije dozvolio da mi se nešto loše dogodi. I prije obnašanja službe u Ogulinu taj kraj mi nije bio nepoznat. Često sam dolazio u naš samostan i župu u Ogulinu. Uz navedene teškoće i zahtjevno razdoblje kroz tih godinu i pol, ipak moram priznati da se rado sjećam tog vremena i ljudi kojima sam služio. To su dobri i plemeniti ljudi koji vole Crkvu i svećenike.

Sada ste na čelu jedne od mlađih hrvatskih biskupija utemeljena u godini Velikog Jubileja, 2000. Prostorna je pak najveća, a gledajući broj vjernika među najmalobrojnijim. Povijesno - prebogata hrvatskim vrelima. Što je ono novoga, ako tako možemo kazati, što vjernici Vaše biskupije mogu očekivati od svog biskupa?

U godini Velikog Jubileja Papa Ivan Pavao II., 25. svibnja izdao je svečanu bulu kojom dijeli dotadašnju Riječko-senjsku nadbiskupiju na dvije crkvene jedinice. Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. Istog dana za prvog biskupa imenovan je mons. Mile Bogović, dotadašnji pomoćni riječko-senjski biskup, sa sjedištem u Gospiću.

Na prostoru nove biskupije bile su u srednjem vijeku četiri biskupska sjedišta: Senj (oko 1150.-1969.), Krbava (1185.-1460.), Modruš (1460.-1493.) i Otočac (1460.-1534.). Iz navedenih povijesnih činjenica možemo vidjeti da ova biskupija i ovo područje Hrvatske ima bogatu kršćansku i nacionalnu baštinu koju treba gajiti i čuvati. Po veličini prostora koji obuhvaća (8.200 km2), Gospićko-senjska biskupija najveća je u Hrvatskoj, ali po broju stanovnika jedna je od najmalobrojnijih. Godine 1991. na tom području bilo je oko 146.000 stanovnika, a danas je broj puno manji posebno nakon Domovinskog rata. Mnogi se nisu vratili na svoja ognjišta koja su bila razrušena za vrijeme rata, a val iseljavanja zadnjih godina u Hrvatskoj je povećan, pa tako da ne znam točne podatke o broju i strukturi stanovnika na području moje nove biskupije.

A što vjernici Gospićko-senjske biskupije mogu očekivati od svoga biskupa? Imenovan sam za Gospićko-senjskog biskupa i obećavam da ću uvijek ostati vjeran Katoličkoj Crkvi i Rimskom prvosvećeniku, njegovom vrhovnom pastiru, Kristovom namjesniku, nasljedniku svetog Petra, apostola i poglavaru biskupskog kolegija. Svjesno sam prihvatio pastoralnu odgovornost, obvezujući se, u zajedništvu s cijelim biskupskim zborom, voditi povjerenu mi biskupiju i marljivo obavljati svoje dužnosti. Budući da sam pozvan brinuti se o narodu Božjem poticat ću vjernike da ostanu vjerni primljenoj vjeri i žive puninu kršćanske istine. Nastojat ću biti bliz malom čovjeku, ići na periferiju i upoznati konkretne probleme i brige tih ljudi.

Što mislite, što će biti najveći izazov u Vašoj biskupskoj službi gledano kroz prizmu izazova s kojim se danas i Crkva i vjernici suočavaju?

Neke konkretne izazove još ne znam jer nisam preuzeo biskupiju. Mogu reći, ono što svi jako dobro znamo zadnjih desetljeća, kako nas je sve manje, a taj problem nestajanja posebno je vidljiv u Gospićko-senjskoj biskupiji. Biskupija ima 86 župa, a sve ukupno 52 svećenika. Dakle, neki svećenici pokrivaju pet do šest župa. Svećenici su sve stariji i bolesniji, a sve je manje onih koji su odlučuju za svećenički poziv. Trenutno imamo dva bogoslova koji su na školovanju u Zagrebu. To je jedan od većih izazova koji se tiče ove biskupije, a mislim da je to izazov i cijele Crkve u Hrvatskoj. Svako vrijeme je teško vrijeme i puno izazova, tako i ovo naše. Mi živimo u ovom vremenu i s ovim izazovima na koje trebamo odgovoriti. U životu je potrebno ponovno krenuti od Boga. Ukoliko budemo otvoreni za život i spremni na žrtvu, onda će i Bog pronaći načina da djeluje preko nas da kvalitetno odgovorimo na sve izazove. Bogu je sve moguće! On može iz kamenja podići djecu Izraelovu! Ovo nije neka krilatica, nego istina u koju treba vjerovati.

Rođeni ste u Strupniću kraj Livna, u župi Rođenja BDM Ljubunčić koja se nalazi u sastavu Banjolučke biskupije. Kakva sjećanja nosite na svoj rodni kraj i stignete li mu ponekad i danas u pohode?

U osobno iskaznici piše da sam rođen u Strupniću, zapravo sam rođen u selu Priluka, u autu na putu prema bolnici. Selo Strupnić je prije Domovinskog rata imalo nekoliko stotina stanovnika, trenutno je broj pao ispod sto. Ne samo moje selo, nego cijela župa Ljubunčić (sela donje strane livanjskog polja) kao i cijela naša Banjolučka biskupija je raseljena i pred izumiranjem ukoliko se nastavi ovakav trend. Moji roditelji žive u Strupniću, a brat i sestra s obitelji žive u Livnu. Posjetim ih redovito u slobodno vrijeme i od kada sam svećenik svake godine većinu svoga godišnjeg odmora boravim u Strupniću. Roditelji su sve stariji i bolesniji i svaki put kad odlazim od kuće javlja se misao hoćemo li se ikad više vidjeti. Podneblje gdje smo rođeni obilježi osobu i to je dio njegovog identiteta. Tako je i mene obilježilo moje livanjsko podneblje i to je dio mene čega se ne mogu niti želim odreći. Volim svoj livanjski kraj i volim te ljude koji imaju jasan vjerski i nacionalni identitet. Rado idem kući iako je već blizu 40 godina od kad sam otišao iz obiteljske kuće. Ipak, to je moja kuća, tamo su moji i tamo se osjećam doma.

Oče biskupe, hvala Vam na odvojenom vremenu za ovaj razgovor.

Hvala Vama!

(b.v./KTA)