Intervju biskupa Palića za „Slobodnu Dalmaciju“


Mostar,  Ned, 01. Studeni 2020.

Grobovi naših pokojnika glasan su govor o Božjoj ljubavi i dobroti. BiH? Ona je tronožac i opasno je kad joj se reže jedna noga

Novi biskup mostarsko-duvanjski i apostolski upravitelj trebinjsko-mrkanski mons. Petar Palić je u razgovoru za „Spektar“ - prilog Slobodne Dalmacije od subote, 31. listopada 2020. komentirao položaj i probleme hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini te odgovorio na pitanja kako vidi rješenje spora oko podjele župa u Hercegovini i je li realno da Međugorje bude proglašeno svetištem Kraljice mira. Intervju biskupa Palića s kojim je razgovarao Ivan Ugrin prenosimo u cijelosti:

Mons. Petra Palića papa Frane imenovao je hvarskim biskupom 9. ožujka 2018., pa smo u povodu toga, uoči biskupskog ređenja 30. travnja 2018., radili intervju za Slobodnu Dalmaciju. Uz službu hvarskog biskupa u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, ostao je na mjestu generalnog tajnika te predsjednika Odbora HBK za sredstva društvenih komunikacija.

Dvije godine potom, 11. kolovoza 2020., Sveti Otac imenovao je mons. Palića mostarsko-duvanjskim biskupom i trajnim apostolskim upraviteljem Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Upravu biskupijama preuzeo je 14. rujna 2020., na svečanom misnom slavlju na trgu ispred katedrale Marije Majke Crkve u Mostaru. Tom prigodom njegov prethodnik, biskup Ratko Perić, predao mu je biskupski štap i dopratio ga do katedre mostarskih biskupa. Istoga je dana imenovan apostolskim upraviteljem Hvarske biskupije, do izbora novoga biskupa. O svemu tome razgovaramo za prilog Spektar.

Biskupe Petre, na kraju mise preuzimanja službe mostarskog biskupa, u prijenosu RTV Herceg-Bosne, primijetio sam kako vam je dok ste odlazili u procesiji pristupio jedan vjernik, zagrlio vas i poljubio. Jesu li vas u prvih 40-ak dana upravljanja novim biskupijama svi tako srdačno pozdravljali ili još uvijek traje, nazovimo ga tako, "taktično ispitivanje terena" kako s vaše, tako i sa strane svećenika i vjernika hercegovačkih biskupija?

– Ono što je razumljivo i što držim normalnim u prigodi dolaska u novu sredinu jest upoznavanje nove sredine, ljudi i životnih okolnosti. Ne vidim u tome neko "taktično ispitivanje terena", ali potrebno je vrijeme da se upoznaju svećenici, vjernici i konkretne situacije. Mjesec i pol nije neko dugo razdoblje da bi se upoznale sve okolnosti i situacije, ali ipak dovoljno da bi se mogle nazrijeti radosti i nade, žalosti i tjeskobe Crkve Kristove na ovom području.

U ovih 40-ak dana sam, uz različite osobne susrete i druge obveze, posjetio nekoliko župa u biskupiji i susreo sam se, doduše ne sa svima, ali s velikim brojem svećenika i redovnika koji djeluju u ovim dvjema biskupijama. Posjetio sam i sjedište Trebinjsko-mrkanske biskupije.

Situacija s epidemijom koronavirusa stvara određene poteškoće u normalnoj komunikaciji i nekim posebnim pastoralnim planovima, ali i u ovim se okolnostima nastojim odazvati pozivu svećenika i posjetiti župe u biskupijama kojima upravljam. Svaki susret je prigoda za razmjenu misli, iskustava i definiranja polazišta za djelovanje.

U propovijedi na navedenoj misi na blagdan Uzvišenja svetog Križa, istaknuli ste kako na početku svoje službe pastira hercegovačkih biskupija želite, poput Jakova, sanjati. "Smijemo li se i možemo li se svi usuditi sanjati, pa i to da će se jednom situacija 'slučaja' i 'fenomena' pretvoriti u odgovornu stvarnost i novu mogućnost življenja Božje ljubavi i novi 'kairos' izgradnje Kristova kraljevstva." Svima je bilo jasno, a to ste u prvim izjavama i potvrdili, kako se radi o tzv. hercegovačkom slučaju i fenomenu Međugorja. Pođimo od starijeg: kako vidite rješenje spora oko podjela župa u Hercegovini?

– Nemam ništa novo nadodati osim onoga što sam dosad u nekoliko navrata rekao. Postoji Dekret Svete Stolice, koji smo dužni svi poštovati i provesti. Taj dekret nije od jučer. Smatram da moramo pokazati svoju odgovornost i vjerničku zrelost u našem odnosu prema Svetom Ocu i Svetoj Stolici.

Crkva u Hercegovini nije, ne želi i ne smije biti "solo igrač" u svom ponašanju u odnosu na cjelokupnu stvarnost, život i uređenje Katoličke crkve. Svako iskakanje iz ovih okvira čini nas sve manje vjerodostojnim pripadnicima Katoličke crkve.

Međugorski fenomen u posljednje vrijeme u svoje je ruke preuzeo papa Frane, koji je u župu Međugorje, zbog pastoralnih razloga, poslao apostolskog vizitatora u osobi poljskog umirovljenog nadbiskupa Henryka Hosera. On vas je pozvao da posjetite Međugorje, a, koliko nam je poznato, govorili ste i za Radiopostaju Mir Međugorje. U odnosu na vašeg prethodnika, biskupa Perića, to su već značajni pomaci prema prihvaćanju pastoralne stvarnosti jer je Međugorje postalo sinonim za novu evangelizaciju Crkve u trećem tisućljeću. Ne ulazeći u prosudbu vjerodostojnosti Gospinih ukazanja, kako osobno doživljavate Međugorje, jeste li ikada bili tamo i je li realna opcija da ono bude proglašeno Svetištem Kraljice mira?

– Međugorje je župa Mostarsko-duvanjske biskupije i kao takva dio ove partikularne Crkve, a trenutno je u njoj apostolski vizitator s posebnim ovlastima, nadbiskup Henryk Hoser. Sigurno ću, kad za to dođe vrijeme, posjetiti tu župu. Privatno je mišljenje i uvjerenje nadbiskupa Hosera, koje je izrekao u jednom intervjuu, da je "osobno i intimno uvjeren da Međugorje nudi jedan novi model nove evangelizacije".

Ove sam godine, uz dopuštenje biskupa Ratka Perića i na poziv gvardijana fra Darija Dodiga, na Humcu predvodio slavlje sv. Antuna Padovanskog. U toj prigodi snimljen je razgovor za radiopostaju Mir Međugorje. Smatram da su mediji dobra pomoć u komunikaciji, u naviještanju Radosne vijesti i njima se treba odgovorno služiti.

Koliko mi je poznato, i biskup u miru mons. Ratko Perić je posjećivao župu Međugorje, ali i druge župe kojima upravljaju redovnici franjevci. Osobno se ne opterećujem toliko budućnošću u sadašnjim okolnostima. Moja je zadaća da kao pastir i po odluci i imenovanju Svetoga Oca, u suradnji sa svećenicima, brinem za vjernike koji su mi povjereni.

Što se samih događaja u Međugorju tiče, stav Biskupskog ordinarijata u Mostaru je jasan, izjava Biskupske konferencije iz Zadra iz 1991. je jasna, a konačnu odluku će donijeti Sveta Stolica. Kada? Vrijeme je u odnosu na vječnost nebitna kategorija.

Promijenili ste već nekoliko biskupija: u mladosti ste bili u Prizrensko-prištinskoj biskupiji, kao svećenik djelovali ste u Dubrovačkoj, potom ste upravljali Hvarskom, a sada ste iz Hrvatske biskupske konferencije završili u Biskupskoj konferenciji Bosne i Hercegovine. Kako se snalazite u svim tim promjenama, odnosno žalite li možda što niste ostali u trootočnoj biskupiji, u kojoj je zacijelo bilo manje pastoralnih izazova od onih koji vas sada čekaju na katedri mostarskih biskupa?

– Rođen sam i djetinjstvo proveo na području tadašnje Skopsko-prizrenske biskupije, čije je sjedište bilo u Skoplju. Nedavno je, zbog povijesnih mijena, na tom području nastala još jedna biskupija, Prizrensko-prištinska. Smatram da svaka promjena može čovjeka obogatiti ako u tome pokušava izgraditi sebe i naučiti ono što je najbolje iz određenih okolnosti u kojima živi.

Hvarska biskupija je najmanja biskupija u Republici Hrvatskoj. Broji nešto više od 21 tisuću vjernika na svoja tri otoka. Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija imaju oko 180.000 vjernika, uključujući i razne biskupijske ustanove i institucije. Sve je to u suodnosu i proporcionalno, odnosno što je biskupija veća, više je ljudi i više je obveza, a i više problema.

Kad čovjek počne žaliti za nečim, onda je već na putu stvaranja vlastitih frustracija. Svaku sam službu shvaćao kao potrebu i povjerenje: potrebu – da tamo gdje me se šalje i u onome što mi se povjerava moram dati sve od sebe; povjerenje – da je netko prepoznao da to što radiš, radiš na slavu Božju i na korist ljudima kojima si poslan. Tamo gdje je više pastoralnih izazova, poteškoća i križeva, ima i Božje milosti u izobilju.

Podrijetlom ste iz Janjeva, hrvatske dijaspore na Kosovu, odakle se najveći broj Hrvata doselio u Lijepu našu, prije svega u Zagreb i u Kistanje. Poznati su vam isto tako problemi koje ima hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, gdje smo formalno-pravno konstitutivni narod, međutim, zbog nedorečenosti Daytonskog sporazuma svedeni smo gotovo na status manjine. Koliko se Crkva u tom političkom kontekstu može i mora zauzeti kako bi se takvo stanje popravilo u korist našeg naroda?

– Činjenica je da je Daytonski sporazum paralizirao Bosnu i Hercegovinu nakon zaustavljanja rata, a danas se taj sporazum tumači, primjenjuje i mijenja prema potrebi, i to, nažalost, redovito na štetu Hrvata. Jedan je od lokalnih političara ovih dana spomenuo da je Bosna i Hercegovina tronožac i da ne može stajati na dvije noge. I kad se dublje promisli, ta je tvrdnja točna. Opasno je ako se jednoj nozi na tom tronošcu sustavno reže dio po dio. I ne treba biti neki posebni politički analitičar da se primijeti kako se to sustavno događa hrvatskom narodu. U toj situaciji taj tronožac postaje vrlo nestabilan i nesiguran za sjedenje.

Crkva se uvijek, u okviru svojih mogućnosti i svoga poslanja, zauzima za slabe i obespravljene, i to će činiti i ubuduće. Naravno da je u ovom kontekstu važno posvijestiti i svim katolicima koji su angažirani u političkom životu ove zemlje da im je dužnost i zadaća boriti se za dostojanstven život svakoga i da budu oni koji će vjerodostojno zastupati interese onih koji su im povjerili svoj glas i time i svoju budućnost stavili u njihove ruke.

Pročitao sam negdje kako ste krajem srpnja bili u dvodnevnom pohodu Mostaru, i ostali ste zadivljeni, među inim, činjenicom da Caritas Mostarsko-duvanjske biskupije sa svojim redovito zaposlenim djelatnicima, a ima ih oko stotinu, i volonterima brine o brojnim pojedincima i skupinama. Uza sve zlo što pogađa ljude, tu je još i korona-kriza koja je zadesila brojne osobe, obitelji pa i cijeli svijet. Pomaže li i molitva u rješavanju stanja s pandemijom koronavirusa, kao i u liječenju i drugih bolesti koje kao pošast haraju Zemljom, te kršćanska solidarnost u odnosu na sirotinju, ili se treba samo pouzdavati u ljudske snage, prije svega u medicinu?

– Opasno je, a osjeća se negdje u zraku tendencija suprotstavljanja znanosti i vjere. Vjera pomaže čovjeku otvarajući mu horizonte nade i osposobljavajući ga za djelatnu ljubav. Medicina, s druge strane, može puno, ali ne može sve. Govoreći o aktualnoj situaciji i izazovima s kojima se susrećemo, treba reći da su i vjera i medicina važni i da svaka ima svoj pristup, a jedno drugo nadopunjuju.

Činjenica je da sad puno više znamo o koronavirusu nego na početku epidemije. To treba zahvaliti svim znanstvenicima, koji koriste Božje darove i talente koje im je Bog dao. Treba zahvaliti i medicinskom osoblju, liječnicima i medicinskim sestrama, koji ulažu sve svoje snage da bi pomogli i izliječili oboljele.

Neodgovorno je zatvarati oči pred činjenicom smrti i patnje onih koji su oboljeli od Covida-19 i ponašati se kao da se oko nas ništa ne događa. Sigurno ćemo pokazati svoju vjerničku zrelost ako u molitve uključimo sve kojima je Božja pomoć i blizina potrebna, a mi sami pokažemo odgovornost za svoje bližnje i sebe kroz odgovorno ponašanje.

Na kraju svega, sve nas kao živa bića čeka smrt i prelazak iz ovozemnog u vječni život. Naših vjernih mrtvih osobito se sjećamo ovih dana, na svetkovinu Svih svetih i Dušni dan, kad obilazimo groblja milih i dragih pokojnika, urešavamo ih cvijećem i palimo svijeće te se molimo za njih da počivaju u miru Božjem. Što biste poručili našim čitateljima u kontekstu vjere u život vječni, koja jedina daje odgovore na ovaj ponajveći misterij svakog čovjeka?

– U normalnim okolnostima kažemo da čovjek umire onda kad izdahne, kad ispusti dušu, kako se obično kaže. To je točno. Medicina će reći da čovjek umire stupnjevito: najprije otkaže srce, pa mozak, pa ostali organi. I to je točno. Međutim, ako bolje pogledamo, izgleda da čovjek ne umire samo jednom, nego on umire uvijek iznova, u različitim okolnostima, i to u ovom životu.

Nada, koja stanuje u ljudskom srcu, otvara naše duhovne oči da u njoj prepoznamo ljubav Božju, koja je razlivena u srcima našim. I po toj Božjoj ljubavi, čija nam je veličina i moć objavljena u smrti i uskrsnuću Isusa Krista, možemo i smijemo vjerovati i nadati se da smo pozvani na život u vječnosti, u nebu. A nebo je vječno zajedništvo s Bogom i svima onima koji su rekli svoj "da" Bogu i kojima je Bog rekao svoj "da".

Nebo je zajedništvo gdje nema više tuge, neprijateljstva, patnje i suza, nego samo mir i radost u Duhu Svetom.

Bog nam prašta naše polovičnosti. Ništa nam ne tovari na leđa, ne čuva u ladicama naše kataloge grijeha. Pred njim se ne moramo bojati. On nije Bog koji kažnjava. I zato smijemo i možemo slaviti spomendan svih vjernih mrtvih, sjećanje na sve naše pokojne: jer znamo da nas Bog ljubavi čeka tamo, gdje onaj koji nema vjere i pouzdanja u Bogu vidi samo jedno mračno ništa.

Na kraju našega života Bog će doći k nama. Raširenih ruku i pogledom punim ljubavi će nas primiti. I kad promatramo i razmišljamo o toj ljubavi, onda osjećamo kako smo nedovoljno odgovorili toj ljubavi.

U tom smislu, grobovi naših pokojnika su glasan govor o Božjoj ljubavi i dobroti, koja pobjeđuje zlo, grijeh i smrt i uvodi nas u vječni život i vječnu radost. Kad to ne bi bilo tako, čovjek bi bio najbjednije biće na svijetu.

(kta)

Zlatna misa fra Ante Perkovića

Slavonski Brod,  Ned, 23. Svi. 2021.

Zlatna misa fra Ante Perkovića

Nacionalni Hod za život u Slavonskom Brodu

Slavonski Brod,  Sub, 22. Svi. 2021.

Nacionalni Hod za život u Slavonskom Brodu

Proslava patrona u sarajevskoj župi Briješće

Sarajevo,  Sri, 12. Svi. 2021.

Proslava patrona u sarajevskoj župi Briješće

Proslava sv. Leopolda Bogdana Mandića u Slavonskom Brodu

Slavonski Brod,  Sri, 12. Svi. 2021.

Proslava sv. Leopolda Bogdana Mandića u Slavonskom Brodu

'Tajna Karola Wojtyle': Je li ga spasila zagonetna Gospa iz Fatime?

Hrvatska,  Čet, 13. Svi. 2021.

'Tajna Karola Wojtyle': Je li ga spasila zagonetna Gospa iz Fatime?

U marijanskom mjesecu svibnju, koji obilježavamo i prigodnom literaturom o Mariji, s posebnom se pobožnošću prisjećamo i svetoga Ivana Pavla II.

Održan online sastanak članova MEKT tima

Sarajevo,  Čet, 13. Svi. 2021.

Održan online sastanak članova MEKT tima

U srijedu, 12. svibnja 2021. održan je online sastanak MEKT tima, na kojem su sudjelovali predstavnici pastorala mladih na nivou biskupskih konferencija Češke, Slovačke, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Austrije

Papin predgovor u knjizi

Vatikan,  Čet, 13. Svi. 2021.

Papin predgovor u knjizi "Kao sol i kvasac"

„Kao sol i kvasac – Napomene za teologiju posvećenoga života Crkve“, naslov je knjige za koju je predgovor napisao papa Franjo

VIDEO: Na današnji je dan prije 40 godina, na Trgu svetoga Petra počinjen atentat na Ivana Pavla Drugoga

Vatikan,  Čet, 13. Svi. 2021.

VIDEO: Na današnji je dan prije 40 godina, na Trgu svetoga Petra počinjen atentat na Ivana Pavla Drugoga

To je dan koji je ušao u kolektivno sjećanje, u kojemu su ljubav i molitva pobijedili mržnju - 13. svibnja 1981.