Hrvatski pastoralni djelatnici Zapadne Europe apeliraju na snažniju skrb o iseljenicima

„Vjera i duševno zdravlje - kako pomažu vjera, psihologija i medicina“ - tema je godišnjega pastoralnog skupa hrvatskih svećenika, đakona, pastoralnih suradnica i suradnika iz Zapadne Europe, koji se od ponedjeljka 5. do petka 9. listopada 2015. održao u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni, u hotelu „Resnik“ u Kaštel Štafiliću nedaleko Splita. Sa ovoga skupa izdat je Proglas u kojem se traži zaustavljanje iseljavanja, zauzetiju skrb i pozitivan odnos prema hrvatskom iseljeništvu, dopisnog glasovanja, pronalaženje kvalitetnijeg načina predstavljanja iseljeništva u domovinskoj vlasti te uklanjanje birokratskih zapreka potencijalnim investitorima, izazvao je veliko zanimanje javnosti. Još nikada ranije hrvatsko dušobrižništvo nije bilo tako konkretno u svojim zahtjevima.
O razlozima upućivanja takvog proglasa domovinskoj, kao i hrvatskoj iseljeničkoj javnosti, za inozemno izdanje Večernjeg lista u Frankfurtu je govorio mons. Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu, vlč. Ivica Komadina, voditelj hrvatske inozemne pastve u Njemačkoj te teolog i glavni urednik mjesečnika Živa zajednica dr. Adolf Polegubić.

Bez meda i mlijeka

Hrvatski dušobrižnički ured u Frankfurtu svake godine organizira godišnji pastoralni skup hrvatskih svećenika, đakona i pastoralnih suradnika iz zapadne Europe. Ovaj put skup je organiziran od 5. do 9. listopada 2015. u Kaštel Štafiliću na temu „Vjera i duševno zdravlje – kako pomažu vjera, psihologija i medicina“.

O razlozima upućivanja proglasa, za kojeg tvrde da nema nikakvu političku niti predizbornu pozadinu, najprije je govorio vlč. Ivica Komadina.

- Za vrijeme održavanja skupa rodila se ideja da se obratimo hrvatskoj javnosti u svezi sa povećanim dolaskom Hrvata iz domovine u inozemstvo. Taj broj je nažalost iz mjeseca u mjesec sve veći. Temeljem iskustva pojedinih kolega svećenika, svjedočimo o teškoćama ljudi koji su se prije napuštanja domovine nadali kako će im u Njemačkoj teći med i mlijeko. Mnogi od njih su izigrani, bilo od strane firme koja im je obećala posao, pa su ostali na ulici, bilo da su ih neki naši ljudi zaposlili u svojim firmama pa im onda nakon nekoliko mjeseci rada nisu dali nikakvu plaću. Ljudi tada uglavnom kucaju na vrata katoličkih misija ili zajednica i traže pomoć, kaže vlč. Ivica Komadina. On govori kako često ti ljudi u nevolji ne traže samo financijsku pomoć već i da im se osigura radno mjesto.

- I mi ovdje u Dušobrižničkom uredu dobivamo različite dopise, gdje novodoseljeni Hrvati pišu kako su već nekoliko tjedana u nekom gradu i kako nisu uspjeli naći posao. Bilo je slučajeva da su cijele obitelji znale doći ovdje u Njemačku, pa bi ostali na ulici, bez radnog mjesta i bez stana. Bilo je dosta i problematičnih situacija, a mi nemamo ni financijskih mogućnosti, a ni drugih načina kako pomoći tako prevarenim i izigranim osobama, priča vlč. Komadina.

Pritom ističe da se stekao dojam kako pojedini hrvatski mediji čak propagiraju odlazak u inozemstvo. Kao primjer navodi emisije ili reportaže o tzv. uspješnim Hrvatima koji su u kratkom roku uspjeli ostvariti karijeru u inozemstvu, ne samo u Njemačkoj već i drugim zapadnim zemljama. Pisalo se kako su takvi uspjeli ostvariti i po nekoliko puta veću zaradu u zvanjima koja su radili u Hrvatskoj ili BiH. Upravo takve priče, koje su rijetkost, stvarali su dojam o brzoj zaradi te tako nagovarali one koji su olako i nepripremljeni napustili domovinu. Takvi su se nerijetko našli u nerješivim životnim teškoćama, tražeći od hrvatskih katoličkih misija i njihova osoblja pomoć koju im oni nisu u mogućnosti pružiti.

Na izravno pitanje je li Crkva u Hrvata u takvim medijskim objavama vidjela i nečiju namjeru da ljudi iseljavaju, vlč. Komadina odgovara kako se boji da ima nekih struja u domovini koje potiču iseljavanje. Pritom ističe kako Crkvi nije u interesu da veliki broj Hrvata napusti svoju domovinu. Hrvatska dušobrižnička pastva se već desetljećima trudi da se Hrvati vraćaju u domovinu, da im se omoguće pravedna ulaganja i život u domovini kao što je to i vani.

Na tu temu biskup dr. Pero Sudar ističe kako su Hrvati u postocima jedan od najraseljenijih naroda Europe ali da domovinska vlast nedostatno brine o iseljenim Hrvatima. Tako primjerice ističe kako puno naroda u Europi, koji su brojčano veći od hrvatskog, pokazuju veću brigu o svom iseljeništvu nego Hrvatska i Bosna i Hercegovina. Pritom je naveo primjer Nijemaca koji ne samo da brinu o svojim ljudima u iseljeništvu već brinu i kako one koji su doselili u Njemačku integrirati u njemačko društvo i mjesnu Crkvu.

Identitet je snaga naroda

- Pogledajmo samo koliko Njemačka brine o useljenicima i na koje načine ih se pokušava integrirati u svoje društvo. I sama Katolička Crkva u Njemačkoj nama polako daje na znanje kako im nije drago što hrvatski biskupi iz domovine dolaze na krizme, hodočašće i sl., u Njemačku, pa tako traže da svake druge godine oni dijele sv. potvrdu u našim misijama. Njihova želja je da i naši vjernici postanu dio Katoličke Crkve u Njemačkoj. Hoću reći, kako svaki narod, što je normalno, pokušava očuvati svoj identitet, jer identitet je snaga naroda. Ako je to normalno, zašto to kod Hrvata nije normalno? E, tu je problem. Kod nas kao da je još sve podložno ideologiji. Ako je jedna stranka na vlasti a za nju ne glasa jedan dio naroda, u ovom slučaju iseljenog naroda, oni bi ga najradije otpisali. To se najbolje vidjelo na primjeru Hrvata u Bosni i Hercegovini i njihovog dvojnog državljanstva. Od toga se stvorio problem na najvišoj političkoj razini i trajao je sve dok se stranke nisu dogovorile koliko će zastupnika Hrvata izvan Hrvatske biti u Saboru. Kada su se oko toga dogovorili, više nije bilo važno mogu li Hrvati iz Bosne i Hercegovine imati dvije iskaznice. Problem je izgleda u tome što se na Hrvate izvan domovine, pa i ove u iseljeništvu, gleda kroz stranačku perspektivu, ističe biskup dr.Sudar.

Predsjednik Vijeća HBK i BK BiH ističe kako danas nije u redu da domovina zaboravlja što su sve Hrvati izvan domovine pridonijeli domovini.

Svaki narod zna da su oni koji žive u iseljeništvu, ako čuvaju svoj identitet i svoj jezik, najbolji veleposlanici svog naroda u zemljama u kojima žive. Oni su i nositelji kulture. Vrlo često njemački biskupi, kao i biskupi drugih zemalja u kojima žive veće iseljeničke zajednice Hrvata, ne skrivaju svoje divljenje našim katoličkim narodom u njihovim biskupijama. Zato nam se svima čini čudnim ta nebriga o iseljenoj Hrvatskoj, pogotovo kada se ima u vidu koliko nas je malo, koliko taj iseljeni puk pomaže svojima u domovini.

Dopisno glasovanje

U svezi dopisnog glasovanja, pitali smo biskupa dr. Sudara smo što kaže na odgovore vladajućih kako u Hrvatskoj mogu glasati samo oni koji plaćaju porez u Hrvatskoj.

- Kakva je to rečenica: “ne plaćaju porez pa ne mogu glasati u Hrvatskoj”. A što je s onima koji ne rade? Gdje oni plaćaju porez? Porez radnici plaćaju tamo gdje rade. Vjerujem da je priljev novca kojeg Hrvati izvan Hrvatske upućuju godišnje u domovinu veći od poreza kojeg bi plaćali da rade u Hrvatskoj. Koliko Hrvati samo daju u obnovu svojih kuća, koliko daju svojim bližnjima i rodbini. Ne trebamo tu zaboraviti ni investicije većih omjera i mislim da se iseljenim Hrvatima tu ne može predbaciti što se tiče poreza, kojeg oni ne plaćaju u domovini, kaže biskup.

Vlč. Komadina dodaje kako vjeruje da bi se dopisnim glasovanjem obuhvatio veći broj Hrvata te da bi mogli glasovati i oni Hrvati koji su daleko od diplomatsko konzularnih predstavništva. Iz dosadašnje prakse znamo da broj Hrvata koji žive u Njemačkoj je daleko veći od onih koji glasuju na izborima. Mi smatramo da je dopisno glasovanje idealno rješenje u ovakvim uvjetima jer Crkva vidi praktičnu stranu toga, kaže vlč. Komadina.

O istoj temi teolog dr. Polegubić kaže kako je u njemačkom sustavu dopisno glasovanje nešto sasvim normalno. To da „iseljeni Hrvati nisu na političkoj razini da mogu dopisno glasovati“ (citat Vesne Pusić) je netočno.

- Sadašnji način prijave za glasovanje pogotovo za starije ljude je kompliciran i težak. Najprije se mora prijaviti, a potom ići glasovati. Samo u Frankfurtu čeka se u redu koji vodi uz stubište. Starijim ljudima nije lako čekati i naporno im je popeti se uz stubište do četvrtog kata. Stvarno treba imati ljubav prema svojoj zemlji da bi toliko trpjeli. Siguran sam da Hrvati imaju političku kulturu. Veliki broj Hrvata ima dvojno državljanstvo i na svim razinama u njemačkom društvu, imali su mogućnost glasovanja, među kojima je glasovanje dopisnim putem. Žalosno je da Hrvati s dvostrukim državljanstvom u Njemačkoj imaju pravo na dopisno glasovanje, a nemaju u svojoj matičnoj domovini. Napominjem da je Crkva ovo pitanje pokrenula iz praktičnih razloga, jer je normalno da to postoji. I zato apeliramo na vlasti u Hrvatskoj da svojim građanima u iseljeništvu omoguće dopisno glasovanje, kaže Polegubić.

“Bojim se da ljudi bježe od nepravde, nemogućnosti da napreduju na poslu”

Danas mnogi odlaze iz domovine, premda su ti razlozi često i neopravdani. Žalosna je spoznaja da Hrvatska i BiH ne mogu osigurati svojim građanima, pa ni onim visokokvalificiranim, jedan normalan život i da ne moraju odlaziti u inozemstvo. Kažu da je samo u prošloj godini 700 liječnika u Republici Hrvatskoj zatražilo raskid ugovora o radu sa nakanom odlaska u inozemstvo. Bojim se da ti ljudi očekuju u zemljama u koje dolaze prebrzo i olako bogaćenje. Međutim, treba vremena da se snađu, da budu prihvaćeni, a život ne traje tisuću godina. Vjerujem da kod tih ljudi nije na prvom mjestu materijalni interes. Bojim se da takvi ljudi bježe od nepravde i korupcije, nezadovoljstva načinom napredovanja na radnom mjestu. Poneki to čine i iz pomodarstva jer im životna potreba nije napuštati domovinu. Kao narod dugo smo čekali svoju državu, a sada kada smo je dobili, kao da je nestala sva ta čežnja. Ovo što se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s Hrvatima je doista začuđujuće. Da su se Nijemci ovako ponašali nakon Drugog svjetskog rata, Njemačke kao najjače gospodarske sile Europe ne bi bilo. A bilo im je sigurno teže nego danas Hrvatima. Mogli su i oni tada ići u Ameriku, kao što danas Hrvati mogu ići u Njemačku i druge zemlje, ali nisu. Ako su Nijemci žrtvom pokazali koliko vole svoju zemlju, zašto to ne bi mogli i Hrvati. Nažalost, te svijesti kod našeg naroda nema, a još gore kao da tu ljubav i politika želi ubiti. To je najžalosnije saznanje, kazao je biskup Sudar.

Naše su misije pokrivene, s vjernicima radi dosta svećenika

Srećom Crkva ne razmišlja kao vlast. Bez obzira što nemamo dovoljan broj svećenika ni časnih sestara, ipak na sreću nalazi se dovoljno smisla i razloga da se pokaže briga za iseljene Hrvate. Naše misije su dobro pokrivene, ima puno svećenika koji rade s našim ljudima. Mislim da je jedan od najboljih poteza koje Crkva napravila to što je poslala svećenike za ljudima koji su odselili u svijet, ističe biskup Sudar.

Stipe Puđa
Večernji list