Frano Piplović, sociolog

Frano je rođen 1950. u Brštanovu, općina Klis, županija Splitsko-dalmatinska. Studirao je teologiju (Viša bogoslovna škola u Dubrovniku), sociologiju (Filozofski fakultet u Beogradu) te Međunarodne odnose na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Polaznik je doktorskog studija Hrvatska i Europa na istom fakultetu. Po zanimanju je sociolog. Aktualni je voditelj studija Europske akademije Banjolučke biskupije i član Komisije Iustitia et pax BK BiH.

Radio je kao profesor sociologije u srednjim školama, novinar i urednik u pisanim i elektroničkim medijima, predsjednik Izvršnog vijeća i kriznog stožera općine Slavonski Brod, zastupnik u Saboru RH, te kao diplomata. Organizirao je i proveo istraživanja iz sociologije rada, sociologije medija, sociologije politike i društvenih komunikacija. Autor je knjiga Živjeti u Slavonskom Brodu 1990-1993 (Sl. Brod, 2006.) i Vrijeme loma – prilozi za povijest (Sl. Brod, 2008.), a suautor je u knjizi Prešućivani zločin (Banja Luka, 2016.), kao i priređivač knjige Čitanka o ljudskosti, ljubavi i patnji (Banja Luka, 2016.) Za svoj je rad dobio brojne nagrade.

Poštovani, prošlo je četvrt stoljeća od kada su srpske snage ubile 68 Hrvata u selu Briševo. S obzirom na odjek u javnosti, je li ovo zaboravljeni zločin?

Sve se čini da ovaj briševački zločin kao i većina drugih zločina na području banjolučke regije u Republici Srpskoj padnu u zaborav. To se bjelodano vidi iz dosadašnjeg odnosa svih politika i vlasti. Da su briševačke žrtve nepoželjna činjenica i neugodan svjedok svim ovozemaljskim vladarima, to je nepobitno, što je potvrđeno ponašanjem svih politika i političara u proteklih 25 godina. Da nije tako odavno bi izvršitelji i nalogodavci ovog monstruoznog zločina bili procesuirani i privedeni pravdi, a sama vlast bi poštovala žrtve te bi one postale sastavni dio kolektivne memorije. U usporedbi s drugim žrtvama hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini     pa i u Hrvatskoj, briševačke žrtve kao da i ne postoje. Svih ovih proteklih godina nikada niti jedna vlast, općinska, entitetska, državna kako u BiH tako i u RH nije službeno komemorirala briševačke žrtve kao nepobitnu činjenicu o zločinu učinjenom nad nedužnim civilima. Nažalost, pokazalo se da sve politike i sve vlasti na ovakav način preziru svoje nevino ubijene ljude. Temeljem dosadašnjih spoznaja i stvarnog odnosa spram briševačkih žrtava s pravom se može ustvrditi da niti žrtve ovog masovnog i svirepog zločina niti njihovi raseljeni potomci ne pripadaju nijednoj državi. Bojim se da su ovaj i drugi zločini glavna sastavnica dobro isplanirane strategije programiranog zaborava, po načelu „ja neću spominjati vaše, a vi nemojte spominjati naše zločine“.

Razaznaje li se u ovom slučaju svojevrsna zabluda hrvatske šutnje?

Volio bih da se može govoriti o svojevrsnoj zabludi jer bi se zabluda lakše razumjela i bilo bi ju pod stanovitim okolnostima moguće ispraviti. Sve sam više mišljenju da ova hrvatska šutnja nije samo stvar zablude i nesnalaženja već da je u pitanju diktat čiji je cilj mnoge činjenice gurnuti pod tepih zaborava u korist onih kojima istina o Briševu ne odgovara. Briševo je šifra koja će, kada bude odgonetnuta, mnoge stvari razjasniti. Stoga je razumljivo što je Briševo kod današnjih vlasti u RS-u nepoželjna tema, rado bi je ako mogu zaobišli, o njoj ne govorili, jer je ono teška tema i k tomu naslijeđena. Mnogi istinoljubivi Srbi osjećaju nelagodu i stid što je ovaj zločin učinjen u njihovo ime i što ga se želi opravdati nekim višim, nacionalnim interesima, dok istovremeno veliki broj mladih nemaju nikakvih spoznaja o tome da se išta slično dogodilo, ne samo na prostoru Briševa nego i na mnogim drugim mjestima na prijedorskoj općini. Međutim, što je s političkim predstavnicima Hrvata na razini RS-a i BiH-a? Osjećaju li oni nelagodu što je učinjen zločin nad dijelom njihova naroda pa zbog te nelagode niti išta govore niti se pojavljuju na jednom godišnje molitvenom i narodnom memoriranju briševačkih mučenika koje organizira Crkva. Podsjetit ćemo na notorne činjenice. Nakon što se dogodio svirepi briševački masakr nad običnim hrvatskim pukom, kroz institucije vlasti RS-a, u ime tog istog konstitutivnog hrvatskog naroda, sve do danas prodefiliralo je na dobro plaćenim dužnostima ukupno 62 političkih dužnosnika, s tim da su pojedine osobe bile birane u više mandata.

Neka ostane zabilježeno da je svih ovih godina, od kada se u Briševu liturgijski obilježava spomen na mučenike sela Briševa, jedini visoki državni dužnosnik iz Bosne i Hercegovine, k tomu još iz reda hrvatskog naroda, koji je osobno nazočio spomenu, bio Željko Komšić, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine. On je 25. srpnja 2009., povodom 17. godišnjice masakra, posjetio Briševo i nazočio misnom slavlju. S njim prestaje svaki daljnji interes drugih hrvatskih političkih predstavnika, s razine državne vlasti BiH, za žrtve i mučenike Briševa.

To je očito ponukalo mnoge da se upitaju znaju li hrvatski političari u BiH gdje je uopće Briševo i znače li im Briševo i briševačke žrtve išta? Osim što nikada u javnosti ne spominju ove zločine, do sada nisu ništa učinili na procesuiranju zločinaca i zločina, a cijelo su vrijeme prisutni u institucijama vlasti BiH na svim razinama. Za razliku od Briševa takvi su svoj „nacionalni pijetet“ pokazali i stalno pokazuju prema onim hrvatskim žrtvama u Federaciji BiH, u Srednjoj Bosni i mjestima u dolini Neretve, do kojih je došlo u sukobu s Bošnjacima. Ovakvo ponašanje hrvatske politike iz BiH i Hrvatske prema zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima na prostoru Republike Srpske nosi jasnu političku poruku da im nije stalo do hrvatske žrtve i hrvatskog naroda, te da im je draže partnerstvo s Miloradom Dodikom, i sličnima, od svih hrvatskih žrtava na Briševu i žrtava u drugim krajevima RS-a.

Ništa bolji odnos prema Briševu nisu imali ni hrvatski politički predstavnici iz Hrvatske, čast izuzetcima, gdje je u sam Ustav RH upisana ustavna obveza hrvatskim političarima da posebno skrbe o Hrvatima izvan Hrvatske. U proteklih 25 godina u ime pozvanih, aktualnih obnašatelja najviših državnih funkcija u RH, liturgijskim obljetnicama na Briševu uglavnom su nazočili delegirani izaslanici, generalni konzuli RH iz Banje Luke ili veleposlanici iz Sarajeva. U ime RH dva najveća državna dužnosnika koja su posjetila Briševo i poklonili se mučenicima Briševa pred spomen pločom u briševačkoj crkvi, ali izvan obilježavanja obljetnica, bili su dr. Ivo Josipović, bivši Predsjednik RH i Josip Leko,bivši predsjednik Sabora RH. Predsjednik Josipović posjetio je Briševo 30. svibnja 2010. kada je u istom danu obišao tri stratišta tri konstitutivna naroda u BiH: Sijekovac, Kozarac i Briševo. S njim je bilo tada i nekoliko saborskih zastupnika.

Predsjednik Sabora RH Josip Leko posjetio je Briševo 9. lipnja 2013. kada je gostovao u Banjoj Luci na Međunarodnoj konferenciji Mir i pomirenje – korak naprijed.

S ovim državnim dužnosnicima završava se, iz proteklog razdoblja, ta „posebna skrb“ prema Hrvatima ovog prostora i njihovim mučenicima.

Svi oni koji sprječavaju, svojim aktivnim nečinjenjem, obnovu kuća, povratak, koji ne provode ono što je dogovoreno međunarodnim ugovorima i konvencijama te propisano zakonima, koji ne poštuju žrtve, i danas su aktivni i živi dio one politike, koja je dovela do ovih i drugih zločina na svim stranama. Te politike nisu nestale, žive su, transformirane su. Iako im se sudi, još uvijek nisu osuđene.

Možete li nam približiti kronologiju ovoga zlodjela? Riječ je o sustavnom ubijanju cjelokupnih obitelji i nenaoružanih civila.

Zločin na Briševu isplaniran je na najvišoj razini u okviru ondašnjeg vojnostrateškog programa RAM i Tepih, mnogo prije nego su Hrvati Briševa odbili mobilizaciju i sudjelovati u agresiji na Republiku Hrvatsku. Kao takvo, zajedno s ostalim mjestima, gdje je živjelo nesrpsko stanovništvo, postalo je „nesrpski klin“ koji je razdvajao „nove srpske zemlje RSK i RS“ i bilo prijetnja njihovoj kompaktnoj, jednonacionalnoj teritorijalnoj povezanosti. Kada već nije išlo milom, prišlo se primjeni sile u najbrutalnijoj varijanti s krajnjim ciljem etnički očistiti zamišljeni prostor. Neposredni izvršitelji ovog monstruoznog zlodjela su posebno odabrani i pripremani za krvave orgije nad nedužnim i nenaoružanim civilima. Samo su monstrumi mogli izvršiti takva bestijalna zlodjela. Sustavnost u ubijanju ogleda se u tome što ubijali sve na što su naišli, muško, žensko, staro, mlado. Probni artiljerijski napad u svibnju, oduzimanje i predaja lovačkog oružja te potom višednevna blokada i kontrola ulazaka i izlazaka u Briševu bili su samo alibi za ono što je već ranije do detalja isplanirano i dogovoreno.

Zna li se tko je odgovoran i je li itko procesuiran za pokolj u Briševu? Postoje li naznake da se na tom planu nešto poduzima?

Znaju se odgovorni u zapovjednom lancu 6. krajiške i 5. kozaračke brigade kada je ogromna armada od gotovo 4 000 dobro naoružanih pripadnika vojnih i paravojnih formacija, nakon što su danima Briševo držali u potpunom okruženju, iz sedam pravaca napala nedužne i nenaoružane civile među kojima su većinu činili djeca, starci i žene. Omjer je bio 1:10. Deset do zuba naoružanih i razularenih pripadnika srpskih vojnih i paravojnih postrojbi protiv nenaoružanog, golorukog i nemoćnog civila sela Briševa. Na čelu ove „junačke“ kolone nalazili su se Branko Basara i Nedeljko Aničić, visokorangirani časnici ondašnje Jugoslavenske narodne armije. Basara je bio zapovjednik 6. sanske (krajiške) lake pješačke brigade, a Aničić 5. kozarske brigade. Nitko do sada za učinjene zločine na Briševu nije odgovarao, kako iz zapovjednog lanca tako i među neposrednim izvršiteljima zločina, ni na jednom sudu.

Istragu o ovom zločinu pokrenulo je tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), koje je ovaj predmet prepustilo bosanskohercegovačkom pravosuđu. Prošlo je 25 godina, a Basara i Aničić se slobodno šeću po Beogradu, rugajući se svima, napose nevinim žrtvama. Na jedvite jade prije tri godine, 2014. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine podignulo je optužnicu protiv ove dvojice, sada državljana Srbije kojom ih se tereti za ratne zločine počinjene na širem području Prijedora i Sanskog Mosta u proljeće i ljeto 1992. Optužnicom su obuhvaćeni i zločini počinjeni u selu Briševu. Čekalo se, dakle, 25 godina na podizanje optužnice za ovakvo monstruozno zlodjelo. Znači li to da ćemo čekati još 25 godina da se provede sudski postupak i donese pravorijek?

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Katolički tjednik