Francesco Miano, predsjednik Katoličke akcije

Za Katoličku akciju Sabor čini skladnu cjelinu s Crkvom, poslanjem, poviješću, laičkim pozivom, „vremenitim stvarnostima“, formacijom, sposobnošću obnove u odnosu na sazrijevanje vremena, novim izazovima, kršćanskom nadom (...) „S velikim sudjelovanjem Katolička akcija je živjela otvaranje Sabora onog 11. listopada 1962., i zatim tijekom rada, kao i zatvaranje velikog crkvenog događaja 8. prosinca 1965. Na crti nauka koji je nastao na Saboru, udruženje se“, ističe predsjednik Miano, „preoblikovalo, zadržavajući pozornost na onomu što Sabor, u njegovoj očitoj aktualnosti, ima reći vjernicima, ženama i muškarcima svakog vremena.“
Inače, Francesco Miano, rođen 10. prosinca 1960., živi u gradiću Pomigliano d'Arco (Napulj), u braku je s Pinom De Simone, otac je dvoje djece.
Diplomirao je filozofiju na Sveučilištu Federico II. u Napulju 1983. Nakon diplome pohađao je godinu usavršavanja iz filozofije na istoimenom fakultetu. Tijekom doktorskog studija jedno vrijeme je proveo u Bazelu, zatim u Heidelbertu i Münchenu. Kao specifičnu orijentaciju tijekom godina istraživanja izradio je disertaciju o Etici i filozofiji egzistencije u Karla Jaspersa. Doktorirao je 1989.
Danas djeluje kao profesor Filozofske antropologije i Bioetike na Rimskom sveučilištu Tor Vergata. Područje njegova znanstvenog zanimanja je suvremena filozofija, posebice antropološke, etičke i političke problematike.
Još od djetinjstva je član Katoličke akcije u Napulju. Bio je biskupijski potpredsjednik odjela za djecu i mlade. Od 1986. do 1989. bio je nacionalni potpredsjednik Katoličke akcije, odjel mladi. 
Od 2008. je predsjednik talijanske Katoličke akcije, a 25. svibnja 2011. CEI ga je potvrdila predsjednikom talijanske Katoličke akcije za sljedeće tri godine.

Poštovani gosp. Miano, brojni dokumenti su proizišli iz Sabora, bezbrojne su njegove ključne riječi. Ako biste trebali izdvojiti neke kao posebno vrijedne za današnje vrijeme, koje biste izdvojili?

Bogatstvo Saborskih dokumenata, jednako kao i onih proizišlih tijekom Sabora, predaju nam bezbroj ideja. Ipak, da odgovorim na pitanje, na prvom mjestu bih citirao riječ „svetost“, ona je očaravajuća, evokativna, poziva na odgovornost. Svetost koja, ako se dobro pogleda, apsolutno ne traži da se uzmu distance od zemaljskih događaja žena i muškaraca stvorenih na sliku Božju nego predstavlja njihov puni razvoj koji se ispunjava polazeći od svakodnevice. U svakodnevnom životu vjernici su pozvani biti sol i kvasac svijeta, onako kako ukazuje saborska konstitucija Lumen gentium. Njihov kompas na ovom putu – podsjeća nas Dei verbum – Riječ je Božja, postavljena u srce liturgije koja je, kako nas uči Sacrosanctum concilium, življena zajedno, potpuno i intenzivno, postajući za cijelu kršćansku zajednicu odredišna točka, ali i točka s koje se ponovno počinje. Susret s Isusom otvara nam putove svetosti koja se, za jednog laika kršćanina, oblikuje i realizira u njegovu zalaganju u svakodnevnom životu. Svetost poziva svakog na puninu krštenja; svaki vjernik i cijeli Božji narod su pozvani na svetost koja stoga ima potrebu biti deklinirana zajedno s pojmom „popularnost“.

Koje druge termine biste stavili u savršeni „saborski rječnik“?

Naravno, istaknuo bih riječi: „laik“ – kojega je Sabor želio u punom smislu uključiti, da bude sudionik, suodgovoran u životu Crkve – i „laicitet“; te još: „poslanje“, „znaci vremena“, „milosrđe/ljubav“, Crkva „tajna“ i Crkva „narod“ (…) riječ je, da tako kažemo, o različitim dimenzijama vjerovanja koje se također susreću, podupiru, doprinoseći na taj način punom značenju; sve u svjetlu crkvene tradicije i težnje za obnovom koju su pokrenuli Sabor i sukcesivni napori dajući pozornost, u ovih pola stoljeća, nauku proizišlom iz Drugog vatikanskog sabora.

Postoje li neki saborski dokumenti kojih se prisjećate s posebnim emocijama?

Svi dokumenti koje nam je Sabor darovao imaju visoki pastoralni profil, puni su ljubavi prema Gospodinu i njegovim stvorenjima, bogati nadom i razboritošću, mudrošću i poletom. Ovdje bih se želio prisjetiti uvoda u Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu. Tamo možemo pročitati: „Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našeg vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba također Kristovih učenika, te nema ničega uistinu ljudskoga, a da ne bi našlo odjeka u njihovu srcu“ (GS 1). Čini mi se da u ovim recima nalazimo autentični profil zalaganja mnogih kršćana danas, u najudaljenijim dijelovima svijeta, ponekad prikriveno djeluju na dobrobit čovječanstva, kako bi promovirali vrijednosti života, obitelji, pravde, solidarnosti, slobode, mira, materijalnog i moralnog razvoja, stavljajući se u službu najpotrebnijoj braći, siromašnima i usamljenima. Sabor nas podsjeća, među ostalim, da je mjesto Crkvi i vjernicima unutar povijesti, unutar svijeta, uz posljednje, noseći sa sobom živu riječ evanđelja. Crkva mora ujediniti navještaj s izravnim svjedočenjem, nesebična, hrabra (prisjetimo se mučenika, također onih našeg vremena), Crkva je to koja otvara horizonte nade i smisla.

U pola stoljeća koje nas razdvaja od Sabora, Katolička crkva je na progresivan način posadašnjila svoj „stil“ u evanđeoskom navještaju. Također, Papa je osjetio potrebu proglasiti Godinu vjere, a govori se i o novoj evangelizaciji. Zašto?

U nekim razmišljanjima koja su se razvila u Udruženju upravo o temi nove evangelizacije afirmirali smo da se evanđelje, sa svojom vječnom istinom, predstavlja uvijek novo nasuprot različitih povijesnih konteksta. Nove su i različite, također, tijekom vremena, sposobnosti i prigode za kršćansku zajednicu da izgovara i utjelovljuje evanđelje. Izmijenjeni uvjeti nisu zapreka za svjedočenje i navještaj kršćanske poruke nego ih možemo vidjeti kao dodatni poticaj slušanja, jer žeđ za Bogom nazočna je u srcima mnoge braće, ili kao stimulacija tamo gdje je zamrla. U jednom dokumentu pripremljenom za Sinodu o novoj evangelizaciji, kao Katolička akcija podsjetili smo da svaki povijesni i zemljopisni kontekst ima svoja bogatstva i poteškoće, te stoga iziskuje pozorno slušanje znakova vremena, u izvjesnosti koju živimo – kako govorimo često u Udruženju – „povoljan trenutak“ u „paradoksalnosti kontradikcija povijesti ljudi i dobrovoljnosti Boga“. Nova evangelizacija nanovo šalje radosni navještaj dobre riječi evanđelja osobama ponekad ravnodušnim ili nesvjesnim vjerničkog iskustva. Ipak, potrebno je svjedočiti i potvrditi u vlastitoj egzistenciji na transparentan i konkretan način ono što se riječima afirmira. To vrijedi za svakog pojedinog Kristova učenika i za cijelu Crkvu. Nova evangelizacija stoga uključuje i one osobe koje su već primile navještaj evanđelja i traži rast i zrenje u hodu vjere, u svjesnosti koju ona zahtijeva u procesu cjelokupnog razvoja osobe s težnjom da se taj rast nastavi u vremenu.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Prevela: Vikica Vujica
Časopis Segno, listopad 2012.