Fra Zvonimir Pervan, doktorand društvene i institucionalne komunikacije

U povodu obilježavanja Svjetskog dana sredstava društvenih komunikacija, sugovornika smo pronašli u fra Zvonimiru Pervanu, doktorandu društvene i institucionalne komunikacije na Papinskom sveučilištu Sv. Križa u Rimu.

Razgovarao: Dražen Kustura

Fra Zvonimir rođen je 1990. u Livnu. Nakon osnovne i srednje škole koju je pohađao u rodnom gradu, filozofsko-teološki studij nastavio je na KBF-u u Zagrebu gdje je i diplomirao 2014. i tada je stupio u Red franjevaca konventualaca. Na Cresu je proveo godinu postulature, a u Asizu novicijat. Od 2017. do 2022. boravio je u Međunarodnom kolegiju franjevaca konventualaca Seraphicum u Rimu i studirao na Papinskom sveučilištu Svetoga Križa društvenu i institucionalnu komunikaciju, gdje je 2020. postigao magisterij. Svečane zavjete položio je iste godine, a za svećenika je zaređen 2022. u Zagrebu. Od tada je na službi u glavnom gradu Hrvatske, i to u samostanu Svetoga Duha: izabran u tim odgojitelja u Hrvatskoj provinciji Sv. Jeronima franjevaca konventualaca te je župni vikar u župama Sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu i Sv. Maksimilijana Kolbea. Višegodišnji je suradnik Veritasa, a od prošle godine i član uredništva tog mjesečnika. Odnedavno je član novoosnovanog Ureda za komunikacije Hrvatske provincije Sv. Jeronima franjevaca konventualaca.

Poštovani fra Zvonimire, Crkva u Bosni i Hercegovini zadnju nedjelju u rujnu obilježava kao Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. Zašto je jedan ovakav dan važan za Crkvu?

Komunikacija je nužna. Ona je dio naše svakodnevice. Nema tog odnosa koji ne uključuje komunikaciju. Polazeći s teološkoga gledišta, možemo se složiti da je komunikacija u genima Crkve. Bog se objavljuje kao najsavršeniji komunikator ad intra i ad extra. Presveto Trojstvo unutar sebe ostvaruje komunikaciju i zajedništvo, a onda i stvara čovjeka, i to riječju, na svoju sliku i priliku, tj. kao društveno biće. Bog se komunicira čovjeku, odnosno zapodijeva svoj odnos s čovjekom „čime ga priznaje za svojega sugovornika“, kako kaže papa Franjo. Dakle, Bog nas je stvorio kao komunikativna bića i u tom smislu se trebamo formirati i promišljati o komunikaciji, te o načinima i sredstvima komuniciranja kako bismo bolje odgovorili na Božji poziv i autentičnije živjeli kao ljudi i kao kršćani. Stoga su koncilski oci točno prije 60 godina na Drugom vatikanskom koncilu usvojili Dekret Inter Mirifica kojim je ustanovljen Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija. U hrvatskom jeziku se prevodi kao „Svjetski dan sredstava društvenih komunikacija“, iako se meni osobno više dopada engleska, talijanska ili pak francuska verzija koja izostavlja riječ „sredstava“ i glasi „Svjetski dan društvenih komunikacija“. Kao što potvrđuju sadržaji papinskih poruka povodom ovog Svjetskog dana, Crkva treba promišljati, ne samo o sredstvima komunikacije, nego o komunikaciji kao takvoj, o njezinu razvoju, o novim jezicima i načinima komuniciranja koji su povezani s razvojem sredstava komunikacije ili komunikacijskih tehnologija, što se sada naziva digitalnom transformacijom. Svjedoci smo kako taj rapidni razvoj bitno utječe na čovjeka, na njegov život u cjelini, na društvo, na kulturu, na Crkvu… Dakle, Crkva kao zajednica kojoj je komunikacija sastavnica njezina identiteta mora ozbiljno promišljati o ovim temama i tako davati svoj doprinos na tom području što i jest jedan od ciljeva Svjetskog dana posvećenog komunikacijama.

Prigodom ovog dana, Sveti Otac svake godine uputi i svoju poruku. U središtu ovogodišnje njegove poruke je izraz „govoriti srcem“. Koliko je u svakodnevnom životu, a onda i u medijima važna komunikacija istine i ljubavi?

Ovogodišnju Papinu poruku valja staviti u širi kontekst. Ona se, naime, bolje razumijeva uz prethodne dvije njegove poruke iz 2021. te 2022. Prva se temeljila na glagolima „doći i vidjeti“ čime je Papa htio uputiti na potrebu izlaska iz vlastite udobnosti ukoliko se želi s ljubavlju tražiti istinu. Novinar čiji je poziv informirati javnost o nečemu ili nekomu treba ići u susret, doći na mjesto događaja, upoznati osobe i iskustveno doživjeti stvarnost o kojoj želi pričati drugima. Autentično izvještavanje o nečemu ne može biti iz toplog naslonjača u uredu i redakciji, nego je nužno, kako kaže papa Franjo, „poderati potplate cipela“. Zatim kada se nađe na mjestu događanja, novinar treba „slušati“ ljude, njihove patnje, vapaje i potrebe. Upravo je taj glagol nit vodilja Papine poruke iz 2022. Potrebno je slušati i čuti kako bi se ostvarila istinska komunikacija. To je iznimno važno za naše vrijeme obilježeno gubitkom sposobnosti slušanja sugovornika, sve većim polarizacijama ili pak ideološkim svrstavanjima koji su vidljivi i u Crkvi i koji ne vode dijalogu, nego duologu o čemu govori filozof Abraham Kaplan kojega Papa u prošlogodišnjoj poruci citira. I, konačno, dolazimo do vrhunca komunikativnog procesa, a to je „govoriti“. Onaj tko ide u susret ljudima, tko upozna situaciju na terenu, tko osluškuje i čuje razmišljanja drugih, samo taj je istinski tražitelj i jedino tako može biti relevantan izvjestitelj i komunikator. Slijedeći taj proces, tj. „doći i vidjeti“, „slušati“ i „govoriti“, pokazuje se ljubav prema istini, ali i prema ljudima, tj. onima o kojima se govori ili izvještava i ujedno onima kojima se obraća. Zanimljivo je kako u zadnjim dvjema porukama papa Franjo uz spomenute glagole „slušati“ i „govoriti“ dodaje i imenicu „srcem“. To potkrepljuje citirajući svetce. O važnosti slušanja srcem Papa citira Sv. Augustina i Sv. Franju Asiškoga, a o važnosti govora srcem Sv. Franju Saleškoga i Sv. Johna Henryja Newmana te piše u zadnjoj poruci: „Samo slušajući i govoreći čistim srcem, možemo vidjeti dalje od vanjštine i nadvladati nerazgovijetnu buku koja, također na informacijskom polju, ne pomaže, u složenosti svijeta u kome živimo, razlučiti što je što.“

Papa Franjo nedavno je govorio o četiri grijeha novinarstva: dezinformacija, kleveta, blaćenje i sklonost skandalu te istodobno pozvao novinare u pomoć pri izvještavanju i komuniciranju predstojeće Sinode. Kako Crkva može pomoći novinarima da se oslobode ovih grijeha te koja je njihova uloga u skorašnjoj Sinodi?

U obraćanjima zadnjih nekoliko rimskih biskupa novinarima, komunikatorima i ljudima u svijetu informacija općenito, ima doista puno materijala koji može poslužiti za njihovu profesionalnu formaciju. Mislim da se tome pridaje malo pozornosti i da bi te papinske govore i poruke trebalo izvaditi iz naftalina, učiti ih, proučavati i usaditi u srca onih koji su profesionalno uključeni u svijet komunikacija. S te strane Crkva na lokalnoj razini, kod nas, ali i u mnogim drugim krajevima svijeta, može učiniti puno više i treba djelovati proaktivnije. Crkva baštini jako puno (in)formativnog sadržaja – u Bibliji, u spisima crkvenih otaca, u Učiteljstvu, u spisima svetaca – koji može ponuditi medijskim djelatnicima i ljudima u svijetu komunikacija, ne samo za vijesti, nego i za njihovu ljudsku izgradnju i profesionalnu formaciju, ali, nažalost, ne ostvaruje to još na dovoljno adekvatan i dostatan način. S druge strane važna zadaća novinara, stručnjaka i djelatnika u svijetu komunikacija je težiti za konstruktivnom komunikacijom i za ostvarenjem kulture susreta, pa stoga u Crkvi mogu pronaći i sugovornika i sadržaj koji nadahnjuje i „daje dušu“. Na taj način se ostvaruje suradnja koja pomaže izgradnji Crkve i izgradnji ljudi koji djeluju u komunikacijskom i informativnom sektoru. Što se tiče uloge novinara u nadolazećoj Sinodi, mislim da je jedan od važnih kriterija za dobro izvještavanje uzimanje u obzir šireg konteksta i razmišljanja svih sudionika Sinode te izbjegavanje „logike slogana“ kako je savjetovao sam papa Franjo.

Jedan od aksioma u komunikologiji i novinarstvu glasi: „Ne može se ne komunicirati.“ Koliko su toga svjesni pastoralni djelatnici, ali i općenito ljudi u Crkvi s obzirom na odgovornost u širenju navještaja Radosne vijesti?

Kao što sam već prethodno napomenuo, komunikacija pripada identitetu i čovjeka i Crkve. Nije pitanje komuniciramo li, nego što i kako komuniciramo. Zato je važna formacija! Rekao bih da i čovjek i Crkva, kojoj je počelo i izvor mandata u Bogu trojstvene ljubavi, imaju urođen dar komunikacije, ali je važno da tu sposobnost koja nam je darovana upoznajemo i izgrađujemo. Možemo to usporediti s prispodobom o talentima (Mt 25,14-30). Sposobnost komunikacije je talent koji nam je svima darovan u određenoj mjeri i svi smo pozvani primljeni talent umnožiti. Nije bitno koliko ćemo umnožiti, ali je važna naša želja i nastojanje da umnožimo talent i na taj način pokažemo odgovornost prema zadaći koju nam povjerava sam Bog – naviještati evanđelje. Isus nam povjerava misiju da idemo u susret ljudima i da naviještamo Radosnu vijest. U tom smislu potrebno je shvatiti kako komunikacija nije tek jedna vrsta pastorala, nego ona prožima sav pastoralni rad. Ona je u temeljima misije Crkve jer ne možeš pastoralno (ne)djelovati, a da time nešto ne komuniciraš ili ne odašilješ neku poruku. Bog se objavio i postao jedan od nas. Tu njegovu blizinu i ljubav je potrebno navijestiti ljudima našeg vremena. Pozvani smo približiti Boga ljudima i ljude približiti Bogu.

Nastavak intervjua pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba