Fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene

Razgovarao: Dražen Kustura

Fra Zdravko rodom je iz župe Donja Tramošnica u Bosanskoj Posavini, a rođen je 8. svibnja 1966. u Gradačcu, od oca Pere i majke Kate, rođ. Bošnjak. Nakon osnovnoga obrazovanja u Tramošnici pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, a u novicijat je stupio 14. srpnja 1985. u Gorici (Livno). Prve zavjete položio je 11. srpnja 1986. u Sarajevu, a svečane 19. listopada 1991., također u glavnom gradu BiH. Na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima završio je filozofsko-teološki studij (1987. – 1992.) te je za svećenika zaređen 20. srpnja 1992. u Podhumu (Livno). Službovao je kao župni vikar u Vitezu (1992. – 2000.) s prekidom za liječenje poslije ranjavanja u Vitezu (21. prosinca 1993.). Bio je gvardijan i župnik u Dubravama (2000. – 2006.) te definitor, ekonom Provincije i gvardijan u kući Provincijalata (2006. – 2009.). Na Provincijskim kapitulima 2016. i 2019. biran je za definitora. Od 2009. do 2022. bio je župnikom župe B. D. M. Anđeoske u Sesvetskoj Sopnici – Zagreb te od srpnja 2019. pa do izbora za provincijala i gvardijan franjevačkog samostana Sv. Ilije u Zagrebu. S njime smo razgovarali o izazovima s kojima se Provincija suočava, suradnji s Vrhbosanskom nadbiskupijom, ali i o aktualnoj političkoj kampanji…

Mnogopoštovani oče provincijale, prije nekoliko mjeseci braća su Vas na Kapitulu izabrala za novog provincijala Bosne Srebrene. Možete li nam kazati na što ćete staviti naglasak u svome djelovanju na čelu Provincije?

Današnji svijet je vrlo dinamičan i nerijetko se nastoji vrjednote izgurati iz svakodnevnog života. Stoga ću najprije poticati svoju subraću u Provinciji da ustraju u življenju i naviještanju ljudskih, kršćanskih i franjevačkih vrjednota. Vidimo kako se društvo u kome živimo sve više raslojava, a mediji nas svakodnevno plaše raznim katastrofalnim predviđanjima, o ratovima, nestašicama hrane, bolestima i drugim pošastima što sve više izaziva depresiju i strah kod mnogih ljudi.

Unutar naše zajednice imamo različita gledanja na iste procese. Međutim, ona ne smiju postati izvor podjela, nego snaga za nuđenje rješenja, kako u zajednici, tako i u društvu. Nastojat ću okupljati braću i čuti ono što ih muči te ih poticati da ustraju u činjenju dobra. Mi franjevci smo braća po slobodnom izboru, a ne po svom rođenju i želim da svaki brat bude toga svjestan. Podsjećam kako smo u punoj slobodi izabrali način života Sv. Franje Asiškog. Oduševila nas je njegova malenost, jednostavnost, poniznost i nasljedovanje onoga bitnoga u životu. Slobodno smo prihvatili zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće. Istinsko življenje franjevačke karizme je ono na što bi trebalo staviti naglasak: na više odgovornosti za činjenje dobra unutar Provincije, a manje želje za ispunjavanje vlastitih potreba. Uz zahvalnost za sve što braća čine u svom djelovanju na duhovnom, pastoralnom, kulturnom, obrazovnom i na raznim drugim područjima života, želim nas podsjetiti i ohrabriti riječima našeg utemeljitelja Sv. Franje: „Braćo, započnimo ispočetka, jer smo dosad malo ili ništa napravili!“ Upravo nas ove riječi, bez obzira na sve naše vanjske uspjehe, vraćaju onom prvotnom oduševljenju. To nas onda čini autentičnim vjernicima i franjevcima.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena za svoga naslovnika ima Uzvišenje Sv. Križa. Mogli bismo reći kako je povijest franjevaca u BiH, kao i Hrvata-katolika, prožeta upravo znakom križa. Koji su trenutno najveći izazovi s kojima se kao Provincija suočavate?

Zadnji rat je poremetio puno toga i ostavio je mnogo rana i velike ožiljke na svima nama, kako na našim vjernicima, tako i na nama franjevcima jer neki su krajevi skoro u potpunosti opustošeni i ostalo je vrlo malo ljudi na svojim ognjištima. Naši fratri ne napuštaju svoje vjernike, nego ostaju s njima dijeleći dobro i zlo i pokušavaju im ublažiti njihove probleme. Sama činjenica da fratri djeluju i na onim župama koje su skoro u potpunosti ispražnjene, govori o tome da ne želimo nijednog našeg vjernika ostaviti samoga, kako se želimo brinuti za svakoga od njih, ne samo pastoralno, nego i karitativno. Želimo im biti blizu kako se ne bi osjećali ostavljenima i napuštenima, unatoč stalnim pritiscima iz Rima da fratri ne žive sami na župama, nego u samostanima ili bratstvima. Mi možemo u okviru naših zajednica i župa u skladu sa svojim skromnim mogućnostima pokušati ponuditi nekima od mladih obitelji perspektivu i pomoći im da ostanu na svojim ognjištima. Crkva i mi kao fratri živimo sa svojim narodom i osjećamo njegove probleme i patnje što svakako ostavlja posljedice i na nas same. No, usprkos svemu mi smo zadnji koji bismo trebali padati u malodušje i pesimizam. Pokušavamo na terenu, među ljudima, učiniti sve što je u našoj moći da im vratimo nadu u ostanak, posebno onima koji još nisu otišli na Zapad. No, mi ipak ne možemo preuzeti ulogu države koja bi se trebala brinuti da mlade ljude zadrži na njihovim ognjištima.

Ove godine slavili ste Provincijski kapitul i razmišljali o svojoj zajednici. Na osnovu toga, možete li nam reći čime Bosna Srebrena danas raspolaže? Možete li nam ukratko predstaviti „osobnu kartu“ Provincije?

Provincija Bosna Srebrena još uvijek vrlo je vitalna zajednica koja se uspješno nosi sa svim problemima koji nas sve skupa tište. Ona danas ima dva biskupa, 268 svečano zavjetovane braće, 15 bogoslova (točnije 19 ako im pribrojimo i četiri bogoslova koji će se najesen rediti za đakone) i dva novaka. Braća služe u 18 samostana i 70 župa u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i Kosovu; 20 braće služi po europskim državama kao misionari; četvorica u Australiji; dvojica u Africi i jedan u Južnoafričkoj Republici. Imamo Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, Franjevačku teologiju u Sarajevu kao i Međunarodni studentski centar. Sve su to institucije koje imaju za cilj, ne samo naš, nego i opstanak našeg naroda u Bosni i Hercegovini. Za siromašne se brinemo preko naše Humanitarno-karitativne organizacije Kruh Sv. Ante, a u Slavonskom Brodu preko Zlatnog cekina posvećujemo se djeci s poteškoćama u razvoju. Naša djelatnost ima vrlo širok dijapazon i obuhvaća niz aktivnosti u skladu s našim evanđeoskim i franjevačkim poslanjem brige za svakog čovjeka.

Sve do unatrag nekoliko godina Bosna se mogla pohvaliti velikim brojem duhovnih zvanja. Međutim, u posljednje vrijeme sve je manji broj mladića koji se odlučuju za redovnički i svećenički poziv. Kako Bosna Srebrena stoji sa zvanjima u ovome trenutku?

I danas možemo biti relativno zadovoljni brojem duhovnih zvanja, premda je „zlatno“ doba velika broja mladića koji se odlučuju za ovaj poziv prošlo, na što je utjecalo puno čimbenika. Itekako smo svjesni toga, kao i činjenice da je „žetva velika, a novih radnika malo“. Stoga ćemo moliti Gospodara žetve za nove radnike, ali i praktično pokušati nešto uraditi na tom području kako bismo potencijalne kandidate upoznali i oduševili da se odluče za franjevački poziv. Danas imamo jednog sjemeništarca, dva postulanta, dva novaka i, kako rekoh, 15, odnosno 19 bogoslova. Na ovogodišnjem Provincijskom kapitulu puno smo vremena i truda posvetili raspravama o pastoralu zvanja. Nastavit ćemo stoga s pojačanim djelovanjem unutar našeg FDC-a u Visokom koga ćemo osnažiti još jednim stručnim timom. Pojačat ćemo i prisutnost na župama održavanjem franjevačkih pučkih misija. Provincijsko vijeće za pastoral izradit će program kojim ćemo nastojati poboljšati trenutnu situaciju što se tiče kandidata za duhovna zvanja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba