Fra Petar Lubina

Fra Petar je rođen 1951. u zaleđu Biokova, u mjestu Runovići, u Hrvatskoj kraj granice s Bosnom i Hercegovinom. Put redovništva i svećeništva odveo ga je, kao člana Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, preko Sinja, Dubrovnika i Makarske do Jeruzalema gdje je za svećenika zaređen 1977. Vremenom je obavljao različite službe, a uvijek se zanimao za mariološku misao kao i za pučku pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Zanimljivo je da je od 1982. pa do danas urednik katoličkog mjesečnika Marija. Od 1985. dopisni je član Međunarodne papinske marijanske akademije, a redovni od 2002. godine. Između njegovih brojnih marioloških radova izdvojimo knjigu Marija – majka Isusova i naša. Što Crkva vjeruje i uči o Gospi. Prigodom ovogodišnje Gospojine bio je naš izbor za sugovornika.

Poštovani fra Petre, razmišljajući o Blaženoj Djevici Mariji, u kontekstu svetkovine njezina Uznesenja, možete li nam reći što ostaje od Crkve ako joj „ukrademo“ Gospu?

Bl. Djevica Marija stoji na početku Isusova zemaljskoga života i na početku Crkve. Donosi nam svoga Sina, i to ne jedino „povijesnoga“ Isusa, nego Isusa Krista u svoj punini, Boga i čovjeka. Zbog toga je Majka Božja, Bogorodica. S Isusom nam donosi i Crkvu koja je Kristovo otajstveno tijelo, pa je zato i Majka Crkve. Kad bismo Crkvi "ukrali" Gospu, ne bi bilo Isusa, djela otkupljenja ni nade u vječni život. „Evo ti majke“ – „Evo ti sina“. To su riječi Isusove oporuke u trenutku otkupljenja kojima nam predaje svoju majku. Njegova posljednja želja je da ona bude našom majkom.

U suglasju blagdana njezina uznesenja, Marija u potpunosti ispunja želju i volju svoga Sina, kako to primjećuju i oci II. vatikanskoga sabora: „Na nebo uznesena, ona naime nije napustila tu svoju spasonosnu zadaću, nego nam svojim mnogostrukim zagovorom i dalje nastavlja pribavljati darove vječnoga spasenja. Svojom majčinskom ljubavlju ona se skrbi za braću svoga Sina koja još putuju te se nalaze u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedena u sretnu domovinu“ (LG 62).

Po svom bogomajčinstvu Marija je sjedinjena sa Sinom Otkupiteljem, a po svojoj jedinstvenoj službi povezana je s Crkvom te nam je pralik u vjeri, ljubavi i savršenu jedinstvu s Kristom.

Bitna je oznaka kršćanske zajednice da je sjedinjena „s Marijom, Isusovom majkom“. Prvotna jeruzalemska zajednica primjer je svim kršćanskim zajednicama svih krajeva i vremena. Bez Marije nema Crkve, ni Crkve bez Marije. Bez nje bismo zanijekali Kristovu oporuku, a Crkva ne bi bila više Kristova, tj. katolička, sveopća. Bez Duhova nema Crkve, a Duhova nema bez Marije. Kao kršćani, povezani smo uz Crkvu i Mariju. Kako kaže papa Franjo, djeca smo tih dviju majki. Svaki kršćanin dijete je Crkve i Marijino. Bez Marije i Crkve bili bismo siročad.

Možemo li kazati da je svijest o uzvišenoj Marijinoj ulozi u povijesti spasenja još uvijek snažna među kršćanskim pukom?

Veoma je važno da govor o Bl. Djevici Mariji bude govor o Bogu, da mario-logija bude teo-logija, mario-slovlje bogo-slovlje. Drugim riječima, kad se govori o Bl. Djevici Mariji treba govoriti o Bogu, razmišljanje o njoj treba otkriti dio Božjeg otajstva. Teološko promišljanje o Majci Isusovoj treba se temeljiti na novozavjetnim izvješćima i uvijek biti u službi Krista i njegova otkupiteljskoga djela. Bez Krista se ne može govoriti o Mariji. S druge pak strane, ne može se potpuno ni ispravno govoriti o Kristu a da se pritom ne spomene njegovo rođenje od Djevice Marije. Jer upravo po tajnama svoga tijela primljenima od Nazaretske Djevice postao je čovjekom kako bi izveo djelo otkupljenja ljudskoga roda.

Ta svijest sigurno je prisutna među kršćanskim pukom. Među običnim vjernicima možda više na području pučke pobožnosti negoli teološke misli. Uloga je navjestitelja, u prigodi Gospinih blagdana poput Velike Gospe, tu povijesno-spasenjsku Marijinu ulogu naglašavati na temelju evanđeoskih izvješća, baštine crkvenih otaca, kao i vjere i učiteljstva Crkve.   

Kao ilustraciju katoličkoga čašćenja Gospe i teološkoga sadržaja vezana uz nju, možete li nam spomenuti glavne razlike u odnosu na pravoslavne i evangeliste?

Štovanje Gospe pravoslavlje veže isključivo uz bogoslužje. U bogoslužju su posebno uočljivi lirski oblici i visoki bogoslovni izražaji, koji slave Bogorodičinu nazočnost u životu Crkve. Slave četiri svetkovine - Rođenje Marijino, Prikazanje Isusovo u Hramu, Navještenje i Usnuće te brojne spomendane. Nemaju posebno razrađenih marijanskih pouka kao katolici. O Gospi govore veoma odmjereno da bi neizrecivo otajstvo uživali u kontemplaciji, koja je najbolji put za upoznavanje otajstva spasenja. Gospa je Bogorodica i vazda djevica, ona koja vrši službu majke ljudskog roda. Iskonski grijeh vide kao oslabljenje volje u otporu zlu, što čovjeka ne čini grješnim, pa se svi pravoslavni ne slažu s katolicima u pogledu Bezgrješnog začeća. Jedna je od istina koja se uči živeći u kršćanskoj zajednici vjera u Marijino uznesenje, pa je ne treba proglašavati dogmom.

U većini slučajeva u evangelika za Gospu nema mjesta, pa odbacuju i zasebnu mariološku znanost, a slično je i s pobožnošću. Gospa spada u svjedoke vjere, među kojima ima mjesto i dostojanstvo kao Majka Isusova, kao model kršćanske vjere i uzor slušanja riječi Božje. Ističu je kao službenicu Gospodnju koja prihvaća volju Božju, kao onu koja postiže milost, koja nije ništa u samoj sebi, ali je sve po Božjoj dobroti. Tako postaje uzor onima koji se puštaju da ih Bog otvori i nagradi, model vjerničkoj zajednici, Crkvi.

Svjedoci smo da kršćani na Bliskom istoku nerijetko životom ostvaruju „ekumenizam (u) krvi“ gdje, neovisno o denominaciji, bivaju proganjani i ubijeni zbog vjere u Krista. Može li, i na koji način, zajednička baština o Gospi biti zalog vidljivoga zbližavanja kršćana u budućnosti?

Poznato je da se kršćani i muslimani već godinama okupljaju u nacionalnome libanonskomu marijanskom svetištu Harisa za blagdan Blagovijesti koji je upravo iz razloga potrebe zbližavanja proglašen u toj bliskoistočnoj zemlji nacionalnim praznikom. O tome sam i u Mariji donosio nekoliko puta vijest. Ako postoji u Gospi nešto što nas može zbližiti s muslimanima, mora biti mnogo više toga što nas može zbližiti s kršćanima koji vjeruju na drukčiji način. Kao duhovna Majka Crkve, Marijina je prvenstvena ulogu da "braću svoga sina" i svoju ljubljenu djecu zbližava i okuplja, što je zapravo naravna zadaća svake majke. S brojnim kršćanima koji vjeruju na drukčiji način imamo mnogo zajedničke marijanske baštine. Zato treba gledati što nam je zajedničko, jer će nas to s njima zbližiti, a ne što nas razdvaja. Važnu ulogu u tom ima marijanska pobožnost. Gotovo da se međusobno natječu kršćanski Istok i Zapad koji će veću ljubav i pobožnost iskazati Majci Isusovoj. Treba malo vidjeti koliko ona odgovara istinskoj kršćanskoj duhovnosti utemeljenoj na evanđeoskim vrelima i koliko se dade dogmatski utemeljiti, što pojedine kršćanske denominacije uče o Gospi i kako to žive, što se može očitovati na različite načine. I prema njima se, na sigurnim temeljima, usklađivati.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju