Fra Mirko Majdandžić, župnik u Brestovsku

„Zapravo, one Bosne od prije 40 ili 50 godina više nema. Oboljela je od teške upale sebičnosti, nepovjerenja, neiskrenosti. Ali nije sve gotovo. Postoji lijek: priznati slabosti (pogrješke) i tražiti oprost i oprostiti. Jesmo li dovoljno hrabri za ovu terapiju“, pita se fra Mirko.

Razgovarao: Josip Vričko

Fra Mirko Majdandžić rođen je u Busovači prije 64 godine. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a Teološki fakultet u Sarajevu. Službovao je u Zenici, Uskoplju, Sarajevu, Bugojnu, Fojnici – dvaput gvardijan – i Varešu, a, evo, od 2022. je u župi Rođenja Blažene Djevice Marije u Brestovsku. Rođen, dakle, u Bosni kojoj je, evo, posvetio čitav svoj svećenički život, pa je zato dobar sugovornik na bosanske, često i delikatne, teme. Ponajprije zbog spremnosti o svemu govoriti otvoreno, iskreno – što, u ovom našem aktualnom ozračju, i nije baš čest slučaj. Zna zbog svega toga nerijetko biti i neshvaćen, pogrješno interpretiran, napadan. Usprkos svemu – ili baš zato! –  vjerujemo kako je kredibilan sugovornik na temu zemlja Bosna (a onda i – bosanstvo) jučer, danas, sutra…

Poštovani fra Mirko, kada govorimo o Bosni, zapravo govorimo o franjevcima. Jer franjevci Bosne Srebrene su, kako je to lijepo rečeno, suputnici bosanske povijesti. Nije taj put, pa i ako ga gledamo iz aktualnoga ozračja, uvijek bio lak…

Franjevci Bosne Srebrene od 1291. žive u Bosni i s Bosnom i Hercegovinom. Dakle, više od 730 godina franjevci i Bosna tkaju zajednički život. Sigurno da nije uvijek bio lak, ali je moralo biti i lijepih epizoda u tako dugom vremenskom razdoblju. No, jedno je sigurno: Ovako dugo živjeti zajedno mogu samo oni što se vole i oni koji su spremni i žrtvu podnijeti za ono što vole. I tada se sve gleda drugačijim očima i poteškoće više nisu nepodnošljive. Naravno, nisu samo franjevci oni koji vole Bosnu (i Hercegovinu), mnogo je onih koji je istinski vole. Možda su se franjevci malo više urezali u biće Bosne, kao što su njezine rijeke izbrazdale bosansko tlo, tako smo se i mi ugravirali u Bosnu, (možda prejako zvuči) kao njezine arterije i vene.

…. Što bi kazao pokojni fra Petar Anđelović, franjevci su (uvijek) bili vjerni Bogu i Bosni. A Bosna, poglavito ova naša, današnja – njima?!

Fra Petar je bio zaljubljen u Bosnu, a Bogu je bio i ostao vjeran. Nismo mi baš uvijek bili takvi, bilo je i propusta i pogrješaka i prema Bogu i prema Bosni. Ali barem tako želim vjerovati, uvijek smo ostajali na ispravnu kursu. Ispravljali smo pogrješke, liječili rane načinjene krivim postupcima i molili za oprost i Boga i Bosnu. Mislim da je to jedna od važnijih osobina franjevaca kroz povijest: priznati slabost i tražiti oprost i oprostiti. I na taj način uvijek se mogao naći novi korak za zajednički život na ovim prostorima. Ove dvije osobine: priznati slabost i tražiti oprost i oprostiti traže hrabrost. Samo hrabri ljudi smiju se upustiti u ovu životnu avanturu. Danas je, nažalost, takvih ljudi malo, pa i među nama franjevcima.

A odnos Bosne prema franjevcima? Srce Bosne, njezina bit su obični ljudi (kojih se, nažalost, ništa ne pita osim na izborima) i odnos njihov prema franjevcima je dobar, nije pretjerano reći i odličan. Odnos politika i službene vlasti ovisi o mnogo gotovo nebitnih stvari i odnosa. Vlasti bi željele da ne komentiramo i ne kritiziramo negativne pojave u svakodnevnom životu, a da se pojavimo tamo gdje to znači podršku i odobravanje. Jedan banalan primjer: Mi nismo uspjeli da naši Statuti Provincije budu dokument i pravilo koje će i država (vlast) prihvatiti kao takve. Jer prema našim Statutima sve što bilo koji od nas stekne kroz rad tijekom života, pripada zajednici, Provinciji. Ali država to ne prizna i mi moramo pisati oporuke i ići na sud s rodbinom nakon smrti nekog od fratara. A kad treba, onda se rado kaže da su „bosanski franjevci temelj državnosti“, jer smo jedina institucija koja više od sedam stoljeća živi i djeluje u Bosni.

U rečenome kontekstu, gotovo je nužno prisjetiti se riječi Sv. Franje koji je upućivao da se mora djelovati „prema okolnostima mjesta i vremena“. Kakve su, iz franjevačke perspektive, današnje okolnosti (i vrijeme) u Bosni? Ponajprije, dakako, za Hrvate (katolike), a onda i za ostale ovdašnje narode?

Okolnosti u Bosni (možda i u Hercegovini, nisam siguran) ni danas nisu puno drugačije nego što su uvijek bile. Okolnosti s poteškoćama koje rađaju novu šansu. I pitanje koje uvijek lebdi (izgovoreno ili ne): otići ili ostati? Otići među ljude koji su ti slični po nekim karakteristikama: vjerskim, nacionalnim, kulturološkim, ali otići sa svoga kućnog praga i ognjišta, ili ostati na svome i tražiti rješenja i moduse življenja s drugačijima po vjeri, naciji, običajima i slično. To je pitanje bilo pred fra Anđelom Zvizdovićem i pred svim drugim fra Anđelima kroz povijest, pa i pred fra Petrom Anđelovićem, također. I uvijek, s malim iznimkama, fratarski odgovor je bio: mi ostajemo i tražimo rješenje za život i s poteškoćama, ali na svome.

I uvijek se kao moto provlačio taj Franjin savjet „secundum loca et tempora“, prema prilikama mjesta i vremena. I u svim tim traženjima rješenja življenja u Bosni, mislim da se franjevci nisu iznevjerili Bogu i Svetom Franji. Nisu uvijek bili dobronamjerno prihvaćeni fratarski pokušaji traženja rješenja, pa su prozivani i proglašavani nedovoljno velikim Hrvatima, suradnicima s neprijateljskim vlastima, komunjarama, daidžama... No, čini mi se baš suprotno. Da ljubav i vjernost prema Bosni pomaže da ostanemo vjerni Bogu i budemo što više nasljedovatelji i Sv. Franje.

Nastojeći argumentirati fatalnu tezu kako je Bosna (i Hercegovina) nemoguća država, neki rabe i literaturu. „Argumentirajući“ tako da je ovo zemlja mržnje, posežu i za Andrićem i njegovim Pismom iz 1920. (Čiji je, uzgred, glavni junak bježeći od „naše“ mržnje, poginuo od neke druge, u dalekome svijetu…)Istina, nije baš da se nismo mrzili kroz stoljeća, ali povijest nas uči kako je ipak bilo više razdoblja suradnje… Da ne rabimo nespretni – i nesretni! – termin suživot koga je iznjedrilo ovo vrijeme kada se baš ne volimo...

Dok sam ponovno čitao Pismo iz 1920., sjetio sam se pokojnog fra Marka Štekića s kojim sam živio u Bugojnu i u Fojnici, gdje je i umro, i njegova opisa čovjeka iz Bosne: „Čovjek iz Bosne, Bosanac, ne da nikome ispred sebe: i kada druguje, i kada voli, i u dobru, ali i kada mrzi, pogotovo tada...“ I tu je ta strašna stvarnost. Često pokretač našeg djelovanja, naših akcija nije želja za dobrom, učiniti dobro, nego pokazati drugome da je u krivu, da je na pogrješnom putu. Teško mi je reći da je pokretač našeg djelovanja mržnja, ali ona je tu negdje, sakrivena, pritajena.

Prejaka je tvrdnja da je Bosna zemlja mržnje. Ona je, čini mi se, zemlja nedovršenih stvari. Pogotovo nakon sukoba i ratova. Ovaj zadnji rat je slika svih prijašnjih. Završio se, a nema pobjednika, samo poraženi, svi. Prisilili su nas na prekid oružanog sukoba, ali nije se zaustavilo ratovanje – ratujemo na drugi način. Ne znam niti jedan slučaj da su pripadnici mnogobrojnijeg naroda u nekom dijelu Bosne od srca pomogli onim „manjinskim“ da se vrate u svoje domove. Mislim da i danas postoje krajevi gdje nema struje, vode, gdje su putevi katastrofa. Što je to nego ratovanje protiv povratnika? A svi koji ometaju povratnike, sasvim normalno idu u svoje bogomolje i mole se. Komu se mole?! Naravno da ni njima samima ne ide dobro jer ne može Svemogući uslišiti takve molitelje!

Vi ste, fra Mirko, nedavno, prigodom Uskrsa, kazali kako mi 30 godina nakon rata jedni druge zovemo „balije“, „ustaše“, „četnici“ te kako moramo jednom izbrisati taj rječnik. Moramo, dakako! Ali – možemo li? Ili je Andrić došao „na svoje“?

Ono što je pogubno za Bosnu jest naše odgajanje mladih naraštaja „Bosanaca“. Odgajamo ih na „činjenicama“ koje nisu baš točno i iskreno poredane. Učinjene su nama mnoge nepravde i to je točno. Ali trebalo bi reći, jer je i to istina, da smo i mi drugima također učinili slična zla. Ali to se prešuti. I da, 30 godina nakon rata mi ratujemo pogrdnim izrazima: balija, ustaša, četnik. I to, nažalost, u obiteljima, pred mladima koji rastu zaraženi mržnjom prema drugome. I „dvije škole pod jednim krovom“ jesu lijehe u kojima se lako razvija strah od drugoga i u kojima se, počesto, šire i uče podatci i informacije sa selekcijom istinitosti. Je li i tu Andrić došao „na svoje“? Kao da jest! Uzgred rečeno: Katolički školski centri su najmješovitije škole, a katoličke su. Dobra volja je najvažnija.

Običan čovjek Bosne, ona najbolja i najzdravija jezgra, također je inficirana i strahom, i nepovjerenjem, pa i mržnjom, ali se bori protiv tog zla živeći život sa svojim susjedom, sa svojim komšijom i njegujući one dobre osobine koje su uvijek krasile ljude ovih prostora. Takvih primjera ima dosta. Ali često budu podvrgnuti „vakcini straha od drugoga“ kroz medije, na stranačkim skupovima, pa čak i na vjerskim susretima. Treba imati snage i dosta hrabrosti ne dopustiti ponovno trovanje. Svoj odnos prema susjedu i komšiji treba graditi na osobnom susretu, susretu čovjeka i čovjeka, susretu dva Božja stvorenja. Treba bježati od širenja mržnje i ne sudjelovati u tom zlu, makar bili prozvani kukavicama, izdajnicima ili već kako.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba